Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2749/16 (V. K. i S. O.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Garancije za pojavljivanje na sudu
  • Mjera obezbjeđenja
  • Apelacija preuranjena
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2749/16

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2749/16, rješavajući apelaciju Valerie Krasotenko i Suvada Operte, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Valerie Krasotenko i Suvada Operte podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Zenici br. 43 0 K 135584 16 Kv od 20. juna 2016. godine i 43 0 K 135584 16 Kpp od 16. juna 2016. godine, kao i Rješenja br. 43 0 K 135584 16 Kv 3 od 23. augusta 2016. godine i 43 0 K 135584 16 Kpp od 12.

augusta 2016. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Valerie Krasotenko i Suvada Operte podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Zenici br. 43 0 K 135584 16 Kv od 20. juna 2016. godine i 43 0 K 135584 16 Kpp od 16. juna 2016. godine, kao i Rješenja br. 43 0 K 135584 16 Kv 3 od 23. augusta 2016. godine i 43 0 K 135584 16 Kpp od 12.

augusta 2016. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Valeria Krasotenko i Suvad Operta (u daljnjem tekstu: apelantica i apelant ili apelanti), koje zastupa Dževad Hrnjić, advokat iz Žepča, podnijeli su 24. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 43 0 K 135584 16 Kv od 20. juna 2016. godine i 43 0 K 135584 16 Kpp od 16. juna 2016. godine. Apelantica je 21. jula 2016. godine na zahtjev Ustavnog suda dopunila apelaciju. Apelanti su 6. septembra 2016. godine podnijeli dopunu apelacije protiv Rješenja Općinskog suda br. 43 0 K 135584 16 Kv 3 od 23. augusta 2016. godine i 43 0 K 135584 16 Kpp od 12. augusta 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 8. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužilaštvo i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili 14. i 19. jula 2016. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužilaštvo je pokrenulo istragu protiv apelanata i još 12 drugih osumnjičenih osoba zbog postojanja osnova sumnje da su počinili produženo krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH, te protiv nekih od saosumnjičenih i u sticaju s krivičnim djelima iz člana 52. stav 1. tačka b) i člana 53. stav 1. tačka a) Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Zeničko-dobojskog kantona i krivičnim djelom nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. KZFBiH. Postupak izricanja mjera zabrane

6. Tužilaštvo je 16. juna 2016. godine Općinskom sudu podnijelo Prijedlog broj T04 0 KT 0026983 16 kojim je tražilo određivanje mjera zabrane za apelante i još pet saosumnjičenih osoba, dok je istim prijedlogom za drugih sedam osumnjičenih osoba tražilo određivanje pritvora. Odlučujući o podnesenom prijedlogu, Općinski sud je održao ročište na kojem su bili apelanti i drugi osumnjičeni, te njihovi branioci, te je zatim donio Rješenje broj 43 0 K 135584 16 Kpp 16 od 16. juna 2016. godine. Tim rješenjem Općinski sud je odredio mjeru pritvora u trajanju od mjesec dana za sedam poimenično navedenih osumnjičenih osoba, dok je istim rješenjem apelantima i još pet poimenično navedenih osumnjičenih osoba izrekao mjere zabrane, i to zabrane napuštanja boravišta sa sadašnjih adresa pobliže opisanih u rješenju i zabrane putovanja, te mjera povremenog javljanja u PU Maglaj, i to jednom sedmično u vremenu od 09.00 do 15.00 sati. Navedeno je da izrečene mjere zabrane mogu trajati dok za tim postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude, s tim da će se kontrola opravdanosti izrečenih mjera zabrane vršiti svaka dva mjeseca. Određeno je da će se o izvršenju izrečenih mjera zabrane starati MUPZDK, PU Maglaj, te da će se, ukoliko apelanti prekrše neku od izrečenih mjera zabrane, njima odrediti mjera pritvora.

7. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da se mjere zabrane predlažu iz razloga propisanih članom 140. u vezi sa članom 140.a stav 1. tačka d) i članom 140.b Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Općinski sud je utvrdio da je prijedlog za izricanje mjera zabrane u skladu sa članom 140. ZKP-a osnovan. Naime, Općinski sud je istakao da iz stanja spisa proizlazi da su djelo za koje se sumnjiče apelanti počinili tako što je apelant 18. februara 2016. godine u Zenici, dok se nalazio u vozilu BMW, bliže opisanom u tom rješenju, suprotno odredbama člana 4. st. 1, 2, 3. i 5. u vezi sa članom 19. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga BiH, nakon prethodnog telefonskog dogovora, prodao osobi Š. A. opojnu drogu marihuanu koju je naposljetku Š. A. dobrovoljno predao službenicima MUPZDK prilikom zaustavljanja i kontrole vozila BMW u kojem se nalazio, te da su istog dana apelanti, dok su se nalazili u vozilu BMW, kod sebe, radi daljnje prodaje, držali opojnu drogu speed, upakovanu u dva paketića bruto težine 15,21 gram koju su dobrovoljno predali policijskim službenicima MUPZDK prilikom zaustavljanja vozila BMW i koju su nabavili tog dana, te što je apelant 11. januara 2016. godine učestvovao u nabavci droge, a sve detaljno opisano u donesenom rješenju (tač. 14. i 15).

8. Dalje, Općinski sud je istakao da osnovana sumnja da su apelanti i drugi osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret proizlazi iz Izvještaja MUPZDK broj 08-04/6-3- 28/16 od 15. juna 2016. godine s dopunom Naredbe Općinskog suda broj 46 0K 128471 15 Kpp od 30. novembra 2015. godine kojim su se protiv osumnjičenih provodile posebne istražne radnje, i to: nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija iz člana 130. stav 2. tačka a) ZKP-a i tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima iz člana 130. stav 2. tačka d) ZKP-a, zapisnika o ispitivanju osumnjičenih od 15. juna 2016. godine, naredbi za pretres Općinskog suda broj 46 0K 128471 16 Kpp do Kpp5 (ukupno 40 naredbi) od 13. juna 2016. godine, transkripata razgovora „Mreža“. Nadalje je navedeno da osnovana sumnja proizlazi i iz dostavljenih sažetaka razgovora koji su osumnjičeni obavljali mobilnim telefonima, te SMS poruka iz kojih proizlazi da su osumnjičeni, koristeći se šifriranim jezikom, dogovarali prodaju ili kupovinu opojne doge ili novo zaduženje ili preuzimanje novca od prodaje droge. Prema stavu Općinskog suda, ti dokazi, te drugi dokazi podneseni uz izvještaj o učinjenom krivičnom djelu, i to zapisnici o uviđaju, zapisnici o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije, potvrde o oduzimanju predmeta i drugi dokazi, zajedno predstavljaju dovoljan osnov za zaključak o postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili predmetno krivično djelo.

9. Općinski sud je istakao da je, prema njegovoj ocjeni, prijedlog za određivanje pritvora prema sedmoro osumnjičenih osoba osnovan, i to iz razloga propisanih odredbama člana 146. stav 1 tač. b) i c), dok u odnosu na njih ne postoje razlozi za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP-a.

10. Nasuprot tome, Općinski sud je naveo da se u pogledu mjera zabrane koje je odredio prema apelantima i drugim osumnjičenim rukovodio odredbama člana 140. ZKP-a, cijeneći da je prijedlog za izricanje mjera zabrane osnovan. Ovo pogotovo, kako je naglasio Općinski sud, jer većina njih nema stalno zaposlenje, niti su dobro situirani, pa stoga sud smatra da bi izrečenim mjerama zabrane oni bili dostupni organima gonjenja do kraja krivičnog postupka.

11. Općinski sud je, odlučujući o žalbama branilaca apelanata i drugih osumnjičenih, kojima je određen pritvor i izrečene mjere zabrane, protiv navedenog rješenja donio Rješenje broj 43 0 K 135584 16 Kv od 20. juna 2016. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Općinski sud je ponovio zašto je, i prema njegovoj ocjeni, određeni pritvor osnovan po članu 146. stav 1. tač. b). i c) ZKP-a FBiH. Dalje, Općinski sud je istakao da je, osim formalnih razloga za izricanje mjere pritvora, prema njegovom mišljenju, ispunjen i materijalni razlog za određivanje pritvora, a to je da su osumnjičeni u kratkom vremenskom periodu, odnosno od 7. decembra 2015. godine pa do 15. juna 2016. godine, kontinuirano nastavili s činjenjem krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanja u promet opojnih droga, tj. sve dok ih OSL nisu pronašla i lišila slobode; da se radi o produženom krivičnom djelu; da su osumnjičeni u vršenju predmetnih krivičnih djela prekinuti akcijom policije, a nakon provođenja posebnih istražnih radnji po naredbama Općinskog suda; da su u daljem činjenju krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga spriječeni tek efikasnom intervencijom policije 15. juna 2016. godine, to sve Općinski sud navodi na zaključak da su osumnjičeni pokazali naročitu upornost i drskost pri izvršenju krivičnog djela. Općinski sud je istakao da je prilikom donošenja odluke imao u vidu i činjenicu da se radi o nezaposlenim osobama, osobama koje nemaju redovnih primanja, osobama koje su činjenjem predmetnog krivičnog djela osiguravale sredstva za svakodnevni život i egzistenciju, ali i za nabavku i konzumiranje opojne droge jer su i same njezini konzumenti, a posebno da iz prikupljenih i analiziranih dokaza koji su pribavljeni provođenjem mjera posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 2. tačka a) i tačka d) ZKPFBIH (nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima) koje stoje u vezi sa istim, analizom nadziranih razgovora međusobne komunikacije osumnjičenih kao i komunikacije s prodavcima i kupcima opojne droge, potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnika o pretresu stana, pomoćnih objekata i drugih prostorija, nalaza vještačenja oduzetog materijala MUPZDK, Odsjek za kriminalističku tehniku i KDZ, proizlazi da su osumnjičeni svjesno, dobrovoljno i planski nelegalno stavljali u promet opojnu drogu.

12. Prema ocjeni Suda prijedlog za izricanje mjera zabrane je osnovan po članu 140. ZKPFBiH, s obzirom da bi se apelanti i drugi osumnjičeni, kojima su izrečene mjere zabrane, u nastavku krivičnog postupka mogli sakriti ili pobjeći i tako postati nedostupni organima gonjenja. Ovo pogotovo jer većina njih nema stalno zaposlenje, niti su dobro materijalno situirani, pa Sud smatra da bi izrečenim mjerama zabrane osumnjičeni bili dostupni organima krivičnog gonjenja do kraja krivičnog postupka. Slijedom navedenog, Sud nalazi da je prijedlog za izricanje mjera zabrane osnovan, tj. osnovan je po razlozima iz člana 140. člana 140a). stav 1. tačka d) i člana 140 b) ZKP-a.

Postupak kontrole opravdanosti izrečenih mjera zabrane

13. Odlučujući o kontroli opravdanosti izrečenih mjera zabrane, Općinski sud je donio Rješenje broj 43 0 K135584 16 Kpp od 12. augusta 2016. godine, koje je potvrđeno Rješenjem broj 43 0 K 135584 16 Kv 3 od 23. augusta 2016. godine kojim je utvrđeno da i dalje postoje razlozi za mjere zabrane prema apelantima, određene Rješenjem Općinskog suda broj 43 U K13558416 Kpp od 14. juna 2016. godine. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je prije donošenja odluke pozvao Tužilaštvo i branioce apelanata da dostave izjašnjenje u vezi s opravdanošću izrečenih mjera zabrane od 16. juna 2016. godine. Navedeno je da je Tužilaštvo u svom podnesku broj T04 0 kt 0026983 16 od 4. augusta 2016. godine istaklo da su izrečene mjere zabrane još uvijek potrebne, dok je punomoćnik apelanata istakao suprotno. Općinski sud je naveo da je uvidom u Rješenje Općinskog suda broj 43 0 K 135584 16 Kpp od 16. juna 2016. godine utvrđeno je da su osumnjičenim apelantima izrečene mjere zabrane napuštanja boravišta, zabrane putovanja, kao i mjera povremenog javljanja određenom tijelu, odnosno nadležnoj PU, iz razloga nesmetanog vođenja krivičnog postupka zbog produženog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH. Općinski sud je ukazao da je utvrdio da činjenica da do odlučivanja o kontroli opravdanosti izrečenih mjera zabrane protiv apelanata i drugih osumnjičenih još nije podignuta optužnica dovoljno govori da istraga protiv njih još nije okončana. Stoga je Općinski sud, imajući u vidu naprijed navedeno, zaključio da je i dalje opravdano postojanje izrečenih mjera zabrane.

14. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da je prestala potreba za izrečenim mjerama zabrane. Ovo iz razloga što u predmetnom krivičnom postupku istraga nije okončana, optužnica još nije podignuta, a uskoro se očekuje podizanje optužnice, kada je neophodno gotovo svakodnevno prisustvo apelanata i drugih osumnjičenih. Istaknuto je da su neosnovani navodi žalbe da Sud nije dao nijedan razlog o odlučnim činjenicama jer su u obrazloženju prvostepenog rješenja dati jasni razlozi zbog čega su izrečene mjere zabrane i dalje opravdane.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti ukazuju da Sud u svojim rješenjima „nije iznio nikakve odluke o odlučnim činjenicama“, te da su dali samo uopćene razloge za određivanje mjera zabrane. Navode da su radnje koje im se stavljaju na teret počinjene 11. januara i 18. februara 2016. godine, a da su im mjere zabrane izrečene osporenim rješenjem nakon pretresa koji je izvršen 15. i 16. juna 2016. godine u kojem, kako tvrde „kod njih nisu pronađeni nikakvi predmeti koji bi ukazivali na počinjenje bilo kakvog krivičnog djela“. Navode da je apelantu taj dan oduzeto i vozilo za koje također nema nikakvih razloga za oduzimanje, niti ono ima ikakve veze s počinjenim djelom. Apelant ističe da se nalazio u Italiji i da je nakon što je obaviješten da ga traži policija došao u BiH i javio se organima MUP-a. Smatraju da redovni sudovi nisu dali posebna obrazloženja koja se tiču konkretno njih, niti su, kako smatraju, a „kako to zakon nalaže“ razmatrali njihove navode kako iz njihovog izjašnjenja pred sudijom tako i iz žalbe. Ističu da izvršeni pretresi nisu dali nikakve dokaze o novim djelima, niti ima dokaza da su apelanti povezani s drugim izvršiocima krivičnih djela. Prigovaraju i obrazloženju drugostepenog rješenja i smatraju da je neprihvatljivo i da je sud morao dati valjane i potpune razloge za izricanje mjera, a ne odlučivati „stavljanjem u isti koš“ svih osumnjičenih. U dopuni apelacije od 6. septembra 2016. godine, apelanti su obavijestili Ustavni sud da je Općinski sud donio nova rješenja o izrečenim mjerama zabrane, te da je tim rješenjima Sud „ponovno načinio iste povrede prava na koje smo ukazivali apelacijom u ovom predmetu.“ Predložili su da se u apelaciji broj AP 2749/16 odlučuje i o ovim rješenjima jer se radi o istom predmetu i potpuno identičnom postupanju suda. II.Odgovor na apelaciju

16. Općinski sud je naveo da su navodi apelanata neosnovani, te da u konkretnom slučaju nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da nije došlo do povrede načela ravnopravnosti pred sudom koji zahtijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe. Navedeno iz razloga što je apelantima bila data mogućnost da na pretresima održanim 15. i 16. juna 2016. godine iznose činjenice i predlažu dokaze kojima dokazuju te činjenice, pa je Sud pravilno postupio kada je odbio žalbu i potvrdio prvostepeno Rješenje Općinskog suda broj 43 0 K 135584 16 Kpp od 16. juna 2016. godine. Nadalje, Općinski sud je istakao da je apelant podnio žalbu na Potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta MUPZDK broj 123/ broj: 08-04/6-3-11/16 od 16. juna i o toj žalbi još nije odlučeno.

17. Tužilaštvo je navelo da su svi navodi apelanata o navodnom kršenju prava neosnovani, te da se ponavljaju žalbeni razlozi o kojima je odlučivalo Vijeće krivičnog odjeljenja Općinskog suda i ocijenilo da navedenim rješenjem nisu povrijeđena prava apelanta. Po ocjeni Tužilaštva, svi navodi apelanata o navodnom kršenju prava su neosnovani jer je postupak pred Općinskim sudom proveden u skladu sa zakonom.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase:

Član 137.

Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, zabrana napuštanja boravišta, jamstvo i pritvor.

(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.

(3) Ove mjere ukinut će se i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijenit će se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uvjeti. (4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.

Član 140.

Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana sud može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).

Član 140a.

Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

[...]

d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom tijelu i [...] (2) Mjere zabrane iz stava (1) ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta kao i uz zabranu putovanja iz člana 140. ovog Zakona, ili kao zasebne mjere. Član 140b.

Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.

[...] (3) Osumnjičeni ili optuženi će se u rješenju o izricanju mjera zabrane upozoriti da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.

(4) U toku istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak [...] (5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.

(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

21. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanata u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njih jer je tim riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na ostala prava

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj 43 0 K 135584 16 Kv od 20. juna 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 24. juna 2016. godine, kada je i apelacija podnesena, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Dalje, dopunom apelacije je osporeno Rješenje broj 43 0 K 135584 16 Kv od 23. augusta 2016. godine, a dopuna apelacije je podnesena 6. septembra, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelanti pobijaju navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njihova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na slobodu kretanja

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

28. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

29. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.

30. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama kojima su im izrečene mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja, te kojima je utvrđeno da i dalje postoje razlozi za izrečenim mjerama zabrane povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost, kao i pravo na slobodu kretanja. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, treba ispitati da li se u konkretnom slučaja radi o lišavanju slobode u smislu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije ili se radi o uskraćivanju slobode kretanja u smislu člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

31. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da član 5. Evropske konvencije pruža garancije pojedincu od arbitrarnog hapšenja i lišenja slobode, ali ne i od ograničenja prava slobode kretanja. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju zabranjuje ograničenja slobode kretanja, ali istovremeno regulira mogućnost ograničenja slobode kretanja u posebnim oblastima. Ustavni sud dalje ističe da razgraničenje hapšenja i lišenja slobode s jedne strane i ograničenja slobode kretanja s druge strane ne mora da bude tako jasno kako se na prvi pogled čini. U načelu, ovo razgraničenje može da zavisi i od posebne pravne situacije u kojoj se pojedinac nalazi, ali najčešće se lišenje i ograničenje slobode razlikuju samo po načinu, trajanju i posljedicama mjera koju je javna vlast preduzela prema pojedincu. U oba slučaja se, dakle, radi o ograničenju slobode kretanja, ali lišenje slobode od ograničenja slobode se razlikuje u stepenu, intenzitetu i posljedicama mjere koja je preduzeta prema pojedincu.

32. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pod lišenjem slobode se smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme, i to protivno svojoj slobodnoj volji ili bez nje (vidi Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A, broj 92). Kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriteriji su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja, kao i poseban pravni status osobe koja je u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterij nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Također, zadržavanje osobe u zatvoru, pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kojem drugom mjestu gdje je osobi fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišenje, već, naprotiv, samo ograničenje prava slobode (vidi Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine, Serija A, broj 54). Također, kućni pritvor se smatra lišenjem, a ne ograničenjem prava slobode, pogotovo ako je vezan za zabranu komunikacije sa spoljnim svijetom. S druge strane mjere koje se koriste kao sredstvo za osiguranje prisustva okrivljenog u postupku kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu predstavljaju mjere ograničenja, ali ne i lišenje slobode (vidi Evropski sud, Vito Ciancimino protiv Italije, odluka o dopustivosti od 27. maja 1991. godine).

33. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi u predmetima br. AP 4850/14 i AP 5432/14 ispitivao apelacije koje su pokretale identično pitanje, tj. pitanje da li se u slučaju izricanja mjera zabrane mogu primijeniti garancije iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4850/14 i AP 5432/14 od 15. aprila 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenim odlukama, tačka 38, odnosno tačka 35, Ustavni sud je ukazao da, imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda u pogledu distinkcije lišavanja slobode prema članu 5. Evropske konvencije i ograničavanja slobode prema članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (koja se ogleda u ispitivanju stepena, intenziteta i posljedica mjere javne vlasti), smatra da standardi koje je uspostavio Evropski sud predstavljaju minimum standarda zaštite određenog prava zagarantiranog Evropskom konvencijom. Također, Ustavni sud je ukazao da navedeno ni na koji način ne sprečava Ustavni sud da pruži širi obim zaštite od onog koji pružaju standardi ustanovljeni praksom Evropskog suda, slijedom čega je ispitao osporena rješenja kojima su apelantima izrečene mjere zabrane u okviru garancija zaštite prava prema članu 5. Evropske konvencije.

34. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da se navodi apelanata u suštini odnose na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost, dok kršenje prava na slobodu kretanje apelanti nisu posebno obrazlagali, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati samo navode u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

35. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud istakao da standardi koje nameće član 5. stav 1.c. Evropske konvencije predviđaju da je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne trebaju biti istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr. za podizanje optužnice (vidi Evropski sud, O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36). Također, Evropski sud je ukazao da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.

36. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ukazao na Izvještaj MUPZDK broj 08-04/6-3-28/16 od 15. juna 2016. godine s dopunom Naredbe Općinskog suda broj 46 0K 128471 15 Kpp od 30. novembra 2015. godine kojim su se protiv apelanta i drugih osumnjičenih provodile posebne istražne radnje, i to: nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija iz člana 130. stav 2. tačka a) ZKP-a i tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima iz člana 130. stav 2. tačka d) ZKP-a, zapisnike o ispitivanju osumnjičenih od 15. juna 2016. godine, naredbe za pretres Općinskog suda broj 46 0K 128471 16 Kpp do Kpp5 (ukupno 40 naredbi) od 13. juna 2016. godine, transkripte razgovora „Mreža“. Nadalje je navedeno da osnovana sumnja proizlazi i iz dostavljenih sažetaka razgovora koji su osumnjičeni obavljali mobilnim telefonima, te SMS poruka, iz kojih proizlazi da su osumnjičeni, koristeći se šifriranim jezikom, dogovarali prodaju ili kupovinu opojne droge ili novo zaduženje ili preuzimanje novca od prodaje droge, te je zaključio da u konkretnom slučaju i postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela za koja se terete. Pri tome, Općinski sud je u osporenim rješenjima o određivanju mjere pritvora za sedam saosumnjičenih osoba u predmetnom postupku kao i o određivanju mjera zabrane u odnosu na apelante i ostalih pet saosumnjičenih osoba detaljno obrazložio postojanje osnovane sumnje koja proizlazi iz navedenih dokaza. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi proizvoljnost u postupanju Općinskog suda u tom pogledu, pogotovo što apelanti u konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz apelacionih navoda, osporavaju postojanje osnovane sumnje u odnosu na njih, ali, kako dalje proizlazi iz apelacije, ne osporavaju navedene dokaze na osnovu kojih je utvrđena osnovana sumnja. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u boljoj poziciji od Ustavnog suda da na osnovu svih okolnosti konkretnog slučaja ocijene da li su mjere zabrane po navedenom zakonskom osnovu potrebne i opravdane. Imajući to u vidu, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u osporenim rješenjima cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, da se nije samo pozvao na relevantne odredbe ZKP-a, te da su apelanti imali mogućnost u konkretnom postupku, kako na ročištu (16. juna 2016. godine) održanom povodom prijedloga Tužilaštva tako i u žalbenom postupku, da ospore postojanje razloga zbog kojih su im određene mjere zabrane.

37. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, primjenjujući odredbe člana 140. ZKP-a, u obrazloženju prvostepenog rješenja, koje je ispitalo drugostepeno vijeće tog suda i koje je potvrđeno kao pravilno, dao jasne i potpune razloge kojima se rukovodio pri izvođenju zaključka da je u konkretnom slučaju osnovan prijedlog Tužilaštva kojim su apelantima, kao i ostalim osumnjičenima, određene mjere zabrane iz člana 140, člana 140a. stav 1. tačka d) i člana 140b. ZKP-a, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud (sudija za prethodni postupak), u skladu sa odredbama člana 140b. stav (6), prije isticanja dvomjesečnog trajanja izrečenih mjera zabrane ispitao opravdanost primijenjenih mjera, te da je utvrdio da se okolnosti konkretnog slučaja nisu izmijenile i da i dalje postoje razlozi za izrečene mjere zabrane, a koje su određene rješenjem tog suda od 16. juna 2016. godine. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prije donošenja tog rješenja Općinski sud strankama u postupku (Tužilaštvo, apelanti i drugi osumnjičeni) omogućio da se izjasne na opravdanost daljnjeg postojanja mjera zabrane, te da je, nakon uvida u predmetni spis, zaključio da i dalje postoje razlozi za izrečene mjere zabrane. Ustavni sud smatra da su u obrazloženju osporenih odluka sudovi dali dovoljne i jasne zaključke o tome da nije došlo do promjena razloga i okolnosti zbog kojih su predmetne mjere zabrane određene apelantima, a u svrhu osiguranja njihovog prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka.

38. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata koji su izneseni u tom pravcu neosnovani, te da, kao takvi, ne dovode u pitanje poštovanje garancija iz člana 5. Evropske konvencije.

39. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima Općinskog suda nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije jer je Općinski sud dao jasne i potpune razloge kojima se rukovodio pri izvođenju zaključka da je u konkretnom slučaju osnovan prijedlog Tužilaštva kojim su apelantima određene mjere zabrane, i to zabrane napuštanja boravišta sa sadašnjih adresa i zabrane putovanja, te mjera povremenog javljanja u PU Maglaj, i to jednom sedmično iz člana 140, člana 140a. stav 1. tačka d) i člana 140b. ZKP-a, niti kada je Općinski sud u okviru obavezne dvomjesečne kontrole opravdanosti izrečenih mjera zabrane zaključio da i dalje postoje razlozi zbog kojih su one opravdane, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

41. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2749/16 (V. K. i S. O.) | Sudska praksa | Aktio