Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1052/15 (M. O.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Raskid ugovora
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Doživotno izdržavanje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1052/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1052/15, rješavajući apelaciju Mehmedalije Omerovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mehmedalija Omerović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 27 0 P 000376 13 Rev od 18. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Mehmedalija Omerović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gračanice, podnio je 10. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 27 0 P 000376 13 Rev od 18. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijeni su apelantovi tužbeni i alternativno postavljeni tužbeni zahtjevi kojim je tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o doživotnom izdržavanju koji je sklopljen 21. januara 1992. godine između ostavioca (I. Š.), kao primaoca izdržavanja i tuženog (R. Š.), kao davaoca izdržavanja ovjeren od strane Osnovnog suda u Doboju 28. februara 1992. godine, da se poništi ili da se raskine naprijed navedeni Ugovor o doživotnom izdržavanju, da se naloži Službi za prostorno uređenje Opštine Doboj Istok brisanje uknjižbe prava vlasništva i posjeda na ime i u korist tuženog na nepokretnostima (pobliže opisane u izreci prvostepene presude), te uspostavi prijašnje stanje. Također, odbijen je apelantov prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja i mjere osiguranja, kojima je tražio da se tuženom zabrani svako raspolaganje ili opterećenje, a Službi za prostorno uređenje Opštine Doboj Istok odredi upis zabilježbe, te zabrane i spora u pogledu predmetnih nekretnina koje se vode kod te službe i da zabrana traje do okončanja postupka ili drugačije odluke suda. U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da se u spisu predmeta nalazi original Ugovora o doživotnom izdržavanju, zaključen 21. januara 1992. godine između naprijed navedenih lica i da je isti ovjeren od strane sudije Osnovnog suda u Doboju 28. februara 1992. godine. Prema tome, zaključeno je da se radi o pravno valjanom ugovoru u smislu odredbe člana 120. stav 2. Zakona o nasljeđivanju, kojom je propisano da ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti satsavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije. Pored toga, konstatovano je da apelant nije na razlozima za ništavost ugovora (protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili moralu društva) zasnivao zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju niti je u tom pravcu predlagao i provodio dokaze. Nadalje, konstatovano je da odredba člana 111. Zakona o obligacionim odnosima propisuje da je ugovor rušljiv onda kada ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kada je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje (prijetnja, zabluda, nesporazum, prevara i sl.), kao i kada je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno. U vezi s tim, zaključeno je da zahtjev za poništenje predmetnog ugovora, apelant nije temeljio ni na jednom od razloga za rušljivost ugovora. Osim toga, utvrđeno je da sada preminuli (I. Š.) nije za života podnosio tužbu za raskid predmetnog ugovora, pa je stoga smrću primaoca izdržavanja predmetni ugovor prestao da važi i isti više ne postoji, pa ga nije moguće ni raskinuti.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1052/15 (M. O.) | Sudska praksa | Aktio