Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1424/16 (B. Ć.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Suvlasništvo
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1424/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1424/16, rješavajući apelacije Bose Ćuk, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela Bosa Ćuk protiv:
- presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 007257 15 Gž 2 od 30. decembra 2015. godine,
- rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 007257 16 Rev od 31. maja 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1424/16 i AP-3537/16
1. Bosa Ćuk (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Trebinja, koju zastupa Jovana Pušac, advokatica iz Banje Luke, podnijela je 28. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 007257 15 Gž 2 od 30. decembra 2015. godine. Apelantica je 18. avgusta 2016. godine, ponovo podnijela apelaciju (AP-3537/16), u kojoj je zastupa Zoran Tomović, advokat iz Trebinja, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 007257 16 Rev od 31. maja 2016. godine, kojim rješenjem je odbačena apelanticina revizija kao nedozvoljena podnesena protiv presude Okružnog suda. Ustavni sud konstatuje da je u predmetnoj pravnoj stvari konačna odluka presuda Okružnog suda od 30. decembra 2015. godine, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tužilac (P. Ć.) izgradnjom stambene zgrade na predmetnom zemljištu (bliže opisanom u izreci prvostepene odluke) stekao pravo suvlasništva sa ½ dijela na nekretninama upisanim u određenom posjedovnom listu, što je apelantica dužna priznati, te je odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev da joj tužitelj preda u posjed predmetne nekretnine.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da je tužilac svoj zahtjev za utvrđivanje prava suvlasništva na spornom objektu i zemljištu zasnivao na usmenom dogovoru sa bratom (M. Ć.), apelanticinim suprugom, o zajedničkoj gradnji stambenog objekta na zemljištu koje je vlasništvo jednog od njih (vlasnik zemljišta je tužiteljev brat odnosno apelanticin muž). Dalje se navodi, da ako bi se i prihvatilo ono što apelantica u žalbi tvrdi da iz materijalnih dokaza koje je ona predložila proizlazi da nije postojao dogovor između braće (tužitelja i apelanticinog muža), postoje i druge činjenice (ugovori o kreditima koje je tužilac dizao, priznanice o preuzetom materijalu na ime tužioca, useljenje tužioca u odvojeni dio kuće sa posebnim ulazom, dvije odvojene garaže, sa stazomodvojenim ulazom u tužiočevu garažu, koju je u dogovoru sa susjedom Č. K., ne tražeći suglasnost brata-apelanticinog muža proširo na susjedovu parcelu, korištenje polovine okućnice) iz kojih proizlazi da je postojao usmeni dogovor o zajedničkom građenju. Također se navodi da je tužitelj novčana sredstva od kredita ulagao u izgradnju zajedničke kuće, što su potvrdili i saslušani svjedoci, a kasnije kreditna sredstva su ulagana u izgradnju garaže i okolnog uređenja kuće, što apelantica, suprotno navodima u žalbi, nije dovela u pitanje. Okružni sud konstatuje da je tačno da je zemljišna parcela na kojoj je izgrađen sporni stambeni objekat prednik apelantice (tužiteljev brat) kupio od zemljoradničke zadruge u kojoj je bio zaposlen, ali da u konkretnom slučaju nije u pitanju zahtjev za utvrđivanje prava svojine na parceli na kojoj je sagrađen objekat, već utvrđivanje prava suvlasništva na spornoj stambenoj zgradi koju su na osnovu usmenog dogovora gradili tužilac i apelanticin prednik (njen suprug), na koji način su izgradili novu stvar koja pripada onima koji su je stvorili. Okružni sud također ističe da kod utvrđenih činjenica da se tužilac ponašao kao vlasnik prizemlja sporne zgrade, pa ga i izdavao u zakup podstanarima, da mu to brat (apelanticin muž) nije nikada sporio (od 1975. do 2005. godine, kada je isti u saobraćajnoj nezgodi nastradao), iako je tužilac manifestovao svoja vlasnička ovlaštenja njemu na očigled, ostala je nedokazana apelanticina tvrdnja da je tužilac prizemlje sporne kuće koristio samo na osnovu volje svog brata. Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1424/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelantice.
Apelacioni navodi
4. U predmetnim apelacijama apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman