Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2423/16 (A. Ž.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Povrat stana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Zakon o dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2423/16
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2423/16, rješavajući apelaciju Adila Žigića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Adila Žigića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je Presudom Suda Bosne i Hercegovine broj U-259/08 od 26. augusta 2009. godine vraćen na ponovno odlučivanje Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica u BiH.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 62.
stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj U-259/08, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Adilu Žigiću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Adilu Žigiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine i Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Adil Žigić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Emina Hasanović, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što u razumnom roku nije okončan upravni postupak radi vraćanja u posjed stana, u kojemu je donesena Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj U-259/08 od 26. augusta 2009. godine kojom je predmet vraćen Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica u BiH (u daljnjem tekstu: Komisija) na ponovno rješavanje.
2. Apelant je 2. augusta 2016. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se „...nalaže Bosni i Hercegovini (Vijeću Ministara BiH) da putem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, apelanta uvede u posjed stana u Sarajevu...“.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je u skladu sa članom 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od apelanta 20. juna 2016. godine zatražio da dopuni predmetnu apelaciju na način da tačno navede koji je to postupak za koji smatra da nije donesena konačna odluka u razumnom roku, s obzirom da se to iz apelacionih navoda ne vidi.
4. Apelant je podneskom od 28. juna 2016. godine dopunio apelaciju.
5. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je 11. augusta 2016. godine, a od Vijeća ministara Bosne i Hercegovine zatraženo je 16. augusta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
6. Sud BiH je 16. augusta 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Vijeće Ministara BiH 19. augusta 2016. godine.
7. Također, Ustavni sud je uzeo u obzir Odgovor Vijeća ministara Bosne i Hercegovine broj 05-50-1-3522/12 od 28. februara 2013. godine na pitanje delegata Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine povodom preostalih zahtjeva za rješavanje statusa vojnih stanova u BiH i tužbi u upravnom sporu pred Sudom BiH koji nisu riješeni: „Kada će biti formirana nova komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica za nastavak obveza vlasti BiH na implementaciji Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini; [...]?“ dobiven povodom gotovo istog činjeničnog i pravnog stanja u predmetu broj AP 3391/12 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3391/12 od 15. aprila 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
III. Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Status Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica
9. Iz odgovora koje je Vijeće ministara dostavilo na delegatsko pitanje proizlazi da su mandat i nadležnost Komisije regulirani Sporazumom zaključenim između Bosne i Hercegovine, Federacije BiH i Republike Srpske o prijenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada Komisije u skladu sa članom XVI Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i da je Komisija imenovana u maju 2004. godine.
10. Zatim, iz predmetnog odgovora proizlazi da je na 95. sjednici, održanoj 23. jula 2009. godine, Vijeće ministara BiH raspravljalo o radu Komisije, te je na osnovu mišljenja Vijeća broj 05- 07-2388-29/09 Komisija prestala da radi. Na istoj sjednici Vijeća ministara donesen je zaključak da Ministarstvo pravde i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice u saradnji sa entitetskim ministarstvima pravde formiraju tročlanu komisiju koja će predložiti način rješavanja navedene problematike, te postupiti po neriješenim predmetima Komisije i pripremiti izjašnjenje na tužbe podnesene Sudu BiH povodom rješenja koje je donijela Komisija. Tročlana komisija, koja bi trebalo da riješi preostale obaveze koje su bile u nadležnosti bivše Komisije, formirana je na 124. sjednici Vijeća ministara BiH, održanoj 10. juna 2010. godine, i dostavila je Vijeću ministara informaciju s prijedlogom načina rješavanja preostalih obaveza bivše Komisije, ali novoformirana komisija nije nastavila da radi na preostalim predmetima iz nadležnosti bivše Komisije, niti je izvršila primopredaju arhivske građe i materijalno-tehničkih sredstava Komisije Arhivu BiH.
11. S ciljem realiziranja obaveza i izvršenja zaključaka sa 95. sjednice Vijeća ministara BiH, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice sačinilo je informaciju o radu Komisije s prijedlogom zaključaka, koja je usvojena na 31. sjednici Vijeća ministara BiH od 11. decembra 2012. godine. U predmetnoj informaciji navedene su aktivnosti i ostvarena korespondencija ovog ministarstva i bivše predsjedavajuće Komisije s Vijećem ministara BiH, Ministarstvom pravde i Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice povodom pitanja formiranja i nastavka rada nove komisije i primopredaje arhivske građe i materijalno-tehničkih sredstava Komisije Arhivu Bosne i Hercegovine. Pravni osnov za nastavak rada novoformirane komisije i imenovanje novih članova ove komisije je usvajanje izmjena i dopuna Sporazuma o prijenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada Komisije u skladu sa članom XVI Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
12. Posljednjim izmjenama i dopunama Sporazuma zaključenog između Bosne i Hercegovine, Federacije BiH i Republike Srpske o prijenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada Komisije u skladu sa članom XVI Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini produžen je mandat novoformiranoj Komisiji do završetka posla, a najduže godinu dana od dana imenovanja nove komisije. Prijedlog imenovanja novih članova Komisije zatražen je od Vijeća ministara BiH, Vlade Federacije BiH i Vlade Republike Srpske.
13. Konačno, iz predmetnog odgovora proizlazi da je Predsjedništvo BiH, na osnovu prijedloga Vijeća ministara BiH, Vlade Republike Srpske i Vlade Federacije BiH, na 32. sjednici održanoj 13. februara 2013. godine imenovalo novu tročlanu komisiju, čiji je zadatak da u roku od godinu dana od dana imenovanja završi sve preostale predmete iz nadležnosti Komisije.
Uvodne napomene
14. Odlukom Komisije broj 502-939-1/1 od 12. juna 2001. godine potvrđeno je da je Milorad Kostić (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) na dan 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu.
15. Apelant i Federalno ministarstvo odbrane Federacije Bosne i Hercegovine kao zainteresirana lica su podnijeli zahtjev za ponovno razmatranje Odluke Komisije broj 502-939-1/1 od 12. juna 2001. godine.
16. Komisija je Odlukom broj R-502-939-1/1-90-1089 od 4. marta 2003. godine usvojila zahtjev Federalnog ministarstva odbrane i apelanta za ponovno razmatranje odluke Komisije od 12. juna 2001. godine, te istu stavila van snage i odbacila zahtjev podnosioca zahtjeva za povrat stana u Sarajevu, zbog nenadležnosti za odlučivanje.
17. Nezadovoljan navedenom odlukom podnosilac je podnio zahtjev za ponovno razmatranje, a Komisija je Odlukom broj R-502/939-1/1-01-140/04 od 9. aprila 2005. godine usvojila zahtjev i odluku od 4. marta 2003. godine stavila van snage.
18. Komisija je Odlukom broj R-502/939-1/1-01-140-305-99/07 od 26. decembra 2007. godine u vezi sa zahtjevom apelanta i po službenoj dužnosti donijela odluku kojom se odluke Komisije broj R-502-939-1/1-01-140/04 od 9. aprila 2005. godine i broj 502-939-1/1 od 12. juna 2001. godine stavljaju van snage, te da se odbija zahtjev podnosioca za vraćanje u posjed stana u Sarajevu kao neosnovan.
Osporeni postupak
19. Nezadovoljan navedenom odlukom podnosilac zahtjeva je tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine koji je Presudom broj U-259/08 od 26. augusta 2009. godine tužbu uvažio, osporenu odluku Komisije od 26. decembra 2007. godine poništio u dijelu u kojemu je odbijen njegov zahtjev za vraćanje u posjed stana i u tom dijelu predmet vraćen tuženoj Komisiji na ponovno rješavanje.
20. Prema stanju spisa predmetni postupak nije okončan.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu kojeg je podnosilac zahtjeva pokrenuo za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u vlasništvu apelanta, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je, između ostalog, naveo da je u konkretnom slučaju sporno izvršenje Presude Suda BiH broj U-259/08 od 26. augusta 2009. godine, te da predmetni postupak ne može biti okončan jer je Komisija prestala sa radom, a nije formirano tijelo koje bi taj posao završilo. U vezi s tim, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava i naloži Bosni i Hercegovini, odnosno Vijeću ministara da bez daljeg odlaganja izvrši Presudu Suda BiH broj U-259/08 od 26. augusta 2009. godine. Također, apelant je predložio da Ustavni sud naloži Vijeću ministara da mu isplati iznos od 1.170,00 KM za svaku godinu trajanja postupka, te da mu nadoknadi troškove sačinjavanja apelacije.
b) Odgovor na apelaciju
22. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju nije povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje jer nije sa namjerom ili svjesno odgađao završetak navedenog upravnog spora, nego je i sam sud doveden u situaciju da ne može završiti više predmeta koji se vode pred tim sudom protiv Komisije jer nadležni organi nisu formirali novu Komisiju koja bi bila pravni slijednik dosadašnje Komisije.
23. U odgovoru na apelaciju Vijeće ministara je navelo da Komisija nije bila predviđena u Ustavu BiH niti navedeni poslovi spadaju u oblast nadležnosti države, s obzirom da su poslovi povrata imovine, stanarska prava, pitanja naknada za štetu i slično, bila rješavana prema propisima entiteta i za te poslove su nadležni organi uprave i sudovi u entitetima, a obzirom da je Komisija osnovana dokumentom koji je sastavni dio Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, to je jasno da je taj sistem morao imati vremenski ograničeno trajanje i mehanizme za provođenje odluka.
V. Relevantni propisi
24. U Zakonu o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02, 88/07, 83/08, 74/10) relevantne odredbe glase:
Član 34.
Sud rješava spor, po pravilu, na bazi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Ako Sud nađe da se spor ne može raspraviti na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku zbog toga što u pogledu utvrđenih činjenica postoji proturječnost u spisima, što su one u bitnim tačkama nepotpuno utvrđene, što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, ili nađe da se u upravnom postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje stvari, Sud će pobijani konačni upravni akt i prvostepeni upravni akt poništiti presudom i vratiti na ponovno rješavanje. Prvostepeni upravni akt poništava se ako su propusti u utvrđivanju činjeničnog stanja i povreda pravila postupka učinjeni u prvostepenom postupku, a pobijani konačni upravni akt poništava se ako su ti propusti učinjeni u drugostepenom upravnom postupku. U ovim slučajevima nadležna institucija dužna je postupiti onako kako je u presudi određeno i donijeti novi konačni upravni akt.
Ako bi poništenje pobijanog upravnog akta po stavu 2. ovog člana i ponovno vođenje postupka kod nadležne institucije izazvalo za tužioca štetu koja bi se teško mogla popraviti, ili ako je na osnovu javnih isprava ili drugih dokaza u spisima predmeta očigledno da je činjenično stanje drugačije od onog utvrđenog u upravnom postupku, ili ako je u istom upravnom sporu već jednom poništen upravni akt, a posebno ako nadležna institucija nije u potpunosti postupila po presudi, Sud je u ovim slučajevima obavezan sam utvrditi činjenično stanje i na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja riješiti upravnu stvar presudom, odnosno rješenjem.
U slučaju iz stava 3. ovog člana Sud utvrđuje činjenično stanje, po pravilu, na raspravi, ili preko jednog člana sudskog vijeća, ili preko drugog suda ili preko drugog organa. Na raspravu se poziva i stranka. Ako Sud činjenično stanje utvrđuje preko drugog suda ili preko drugog organa, taj sud, odnosno organ obavezni su postupiti po zahtjevu suda u roku koji sud odredi.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu da u konkretnom slučaju ne postoji efektivan pravni lijek u pogledu dužine trajanja postupka kojeg bi apelant mogao koristiti s obzirom da nije formirana komisija koja bi mogla odlučivati u ponovljenom postupku u predmetnoj upravnoj stvari, te imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da u ponovljenom upravnom postupku odluka nije donesena ni nakon više od sedam godina, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelant smatra da je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno njegovo pravo na pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] Period koji se uzima u obzir
32. Ustavni sud zapaža da je apelant u dopuni apelacije od 28. juna 2016. godine istakao da je „sporno izvršenje presude Suda BiH broj U-259/08 od 26. augusta 2009. godine“, iz čega proizlazi da osporava dužinu trajanja postupka nakon donošenja presude Suda BiH kojom je tužba podnosioca zahtjeva djelimično uvažena i predmet vraćen Komisiji na ponovno odlučivanje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, s aspekta donošenja odluke u razumnom roku, razmatrati period od donošenja navedene presude Suda BiH, dakle, postupak koji traje nešto više od sedam godina.
Analiza dužine trajanja postupka
33. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se radi o upravnom postupku u kojem je u skladu sa uputama Suda BiH iz Presude broj U-259/08 od 26. augusta 2009. godine, trebalo donijeti novu odluku u vezi sa podnosiočevim zahtjevom za povrat u posjed stana, te da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je trebalo razmotriti. Budući da je apelant uknjiženi vlasnik predmetnog stana, bez sumnje je od velikog značaja za apelanta da ishoduje konačnu odluku o pravu na povrat predmetnog stana.
34. Sumirajući predmetni postupak, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH Presudom broj U-259/08 od 26. augusta 2009. godine uvažio tužbu podnosioca zahtjeva u upravnom sporu i predmet vratio Komisiji na ponovo odlučivanje. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je prije donošenja navedene odluke, odnosno u julu 2009. godine, sa radom prestala Komisija, te da je Sud BiH morao biti svjestan i upoznat s tom činjenicom, te u skladu s tim postupiti, što je taj sud propustio da učini, pa je umjesto toga naložio, u tom trenutku, nepostojećem organu da provede ponovni postupak. U vezi sa naprijed navedenim, Ustavni sud zapaža da je o sličnom pitanju dužine trajanja postupka u predmetu u kojemu je presudom Suda BiH odluka Komisije poništena i predmet vraćen na ponovni postupak, raspravljao u predmetu broj AP 2452/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2452/15 od 3. marta 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ) u kojoj je Ustavni sud između ostalog naveo: „Imajući u vidu navode Suda BiH iz odgovora na apelaciju, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, Serija A broj 194, stavak 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je nakon prestanka rada Komisije 2009. godine javna vlast poduzimala određene aktivnosti s ciljem da ispuni svoje pozitivne obveze da uredi pravni status preostalih predmeta iz nadležnosti Komisije, a zastoj u rješavanju tog pitanja objektivno je utjecao i na mogućnost Suda BiH da odlučuje u upravnim sporovima po tužbama protiv Komisije, koja je 2009. godine prestala da radi. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH imao na raspolaganju i procesnu mogućnost da sam riješi stvar (članak 34. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima BiH), naročito nakon što je i sam apelant 16. svibnja 2015. godine Sudu BiH uputio zahtjev za donošenje odluke u skladu sa odredbama navedenog člana“. U kontekstu naprijed navedenog, Ustavni sud smatra da se praksa iz naprijed navedenog predmeta, iako apelant nije podnio poseban zahtjev za odlučivanje u skladu sa članom 34. stav 3. Zakona o upravnim sporovima BiH, može u cijelosti primijeniti na predmetni postupak, s obzirom da postupanje Suda BiH prema navedenom članu nije uvjetovano podnošenjem posebnog zahtjeva. Naime, iz sadržaja navedenog člana proizlazi da „ako bi poništenje pobijanog upravnog akta po stavu 2. ovog člana i ponovno vođenje postupka kod nadležne institucije izazvalo za tužioca štetu koja bi se teško mogla popraviti, (…) a posebno ako nadležna institucija nije u potpunosti postupila po presudi, Sud je u ovim slučajevima obvezan sam utvrditi činjenično stanje i na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja riješiti upravnu stvar presudom, odnosno rješenjem“. Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno i naročito činjenicu da je Sud BiH naložio nepostojećem organu da provede ponovni postupak i da taj postupak nije okončan više od sedam godina, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da dužina postupka ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. Stoga, Ustavni sud smatra da je u cilju efikasnog okončanja predmetnog postupka neophodno naložiti Sudu Bosne i Hercegovine da donese odluku u predmetnom postupku u skladu sa članom 34. stava 3. Zakona o upravnim sporovima.
Pitanje naknade nematerijalne štete
37. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
38. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48–51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da predmetni osporeni postupak traje sedam godina, apelantu se u konkretnom slučaju dodjeljuje naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.050,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužno da isplati Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
39. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o povredi prava na dom i prava na imovinu zasnivaju na navodima o nerazumno dugom trajanju postupka, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode u odnosu na pravo na pristup sudu, pravo na dom i pravo na imovinu.
Pitanje naknade troškova podnošenja apelacije
40. U pogledu zahtjeva apelanta da mu Ustavni sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije snose isključivo apelanti.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Sud BiH naložio nepostojećem organu da provede ponovni postupak i taj postupak nije okončan više od sedam godina.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanta za donošenje privremene mjere.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman