Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2277/15 (S. B. i G. B.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Ostavina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2277/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2277/15, rješavajući apelaciju Slobodana Babića i Gordane Babić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Slobodan Babić i Gordana Babić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 054087 14 Rev 2 od 10. februara 2015.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Slobodan Babić i Gordana Babić (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica ili apelanti) iz Banja Luke, podnijeli su 11. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 054087 14 Rev 2 od 10. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da su 2/4 dijela na nekretninama, pobliže preciziranim u izreci drugostepene presude, zajednički stečena imovina u toku trajanja bračne zajednice pokojnog T.B. i pokojne M.B., te da udio pokojne M.B. u zajedničkoj imovini iznosi ½ dijela. Nadalje, da ¼ dijela na nekretninama, označenim u izreci drugostepene odluke, predstavlja ostavinsku masu iza M.B., slijedom čega se utvrđuje da tužiteljima Z.B., M.V. i M.O. (u daljnjem tekstu: tužitelji) kao sunasljednicima iza smrti njihove majke M.B. pripada pravo zakonskog nasljeđivanja na zaostavštini iza majke sa veličinom zakonskog nasljednog dijela sa po 1/5 dijelova, te slijedom toga da su tužitelji stekli pravo svojine na svim predmetnim nekretninama sa po 1/20 suvlasničkih dijelova, što su tuženi (apelant i drugotužena M.A.) dužni priznati, a apelant trpjeti i dozvoliti da se izvrši uknjižba prava svojine na ime i u korist tužitelja na svim spornim nekretninama sa po 1/20 suvlasničkih dijelova, a sve na teret njegovog 7/8 suvlasničkog dijela. Također, utvrđeno je da je apsolutno ništav kupoprodajni ugovor zaključen 31. marta 1998. godine između T.B. kao prodavca i apelanta, kao kupca, kojim ugovorom je prodavac prodao a kupac kupio nekretnine precizirane u izreci drugostepene presude, i to u dijelu tog ugovora u kojem je T.B. prodao označene nekretnine preko ½ dijela ranije upisanog suvlasničkog dijela T.B. od 2/4 dijela, što su tuženi dužni priznati a apelant trpjeti i dozvoliti da se izvrši upis prava susvojina na ime i u korist tužitelja sve na teret njegovog 7/8 suvlasničkog dijela. Isto tako, naloženo je Republičkoj upravi za geodetsko i imovinsko pravne poslove da izvrši uknjižbu prava svojine ne ime i u korist tužitelja na svim spornim nekretninama sa po 1/20 suvlasničkih dijelova se na teret 7/8 suvlasničkog dijela apelanta, kao i upis posjeda na ime tužitelja sa po 1/40 dijelova na svim predmetnim nekretninama, a na teret 2/8 dijela posjeda T.B.. Najzad, obavezan je apelant da tužiteljima preda u posjed predmetne nekretnine precizirane u izreci drugostepene presude. Osim toga, nalazeći da apelantica, kao bivša supruga apelanta ima pravni interes da se miješa u predmetnu parnicu, jer je apelant zaključio navedeni kupoprodajni ugovor 1998. godine kada je bio u braku sa apelanticom, dozvoljeno je miješanje iste na strani tuženih.
U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da iz odredaba člana 270. stav 5. Porodičnog zakona, proizilazi da imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu. Vrhovni sud je stoga konstatovao da je pravilan zaključak drugostepenog suda, da predmetne nekretnine, koje su stečene za vrijeme trajanja braka roditelja parničnih stranaka, u kojem su oba bračna supružnika podjednako, svojim radom doprinosila u toj zajednici (tako što se otac bavio ugostiteljskom djelatnošću, a majka koja je imala i boračku penziju, vodila sve poslove domaćinstva), čine zajedničku imovinu roditelja parničnih stranaka. Kako je odredbama člana 272. stav 1. navedenog zakona propisano, da svakom od bračnih supružnika pripada po ½ zajedničke imovine, utvrđeno je da je također pravilan stav drugostepenog suda, da je predmetni ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina, ništav u dijelu kojim je tim ugovorom T.B. raspolagao dijelom preko ½ polovine, koji dio po osnovu stjecanja u braku pripada majci parničnih stranaka, M.B.. Također, neosnovani su i navodi apelanata da je tužba tužitelja neuredna, jer da istom, kao jedinstveni nužni suparničar, shodno odredbama člana 362. Zakona o parničnom postupku, na strani tuženih nije obuhvaćena apelantica, koja je bila u braku sa apelantom, kada je isti kupio predmetne nekretnine od svog oca T.B.. Vrhovni sud je zaključio da je ovo stoga što se u pravnoj zajednici, u smislu odredaba člana 362. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku, nalaze samo parnične stranke, kao nasljednici iza T.B. i M.B., a apelant i kao jedan od ugovarača predmetnog kupoprodajnog ugovora. Budući da apelantica nije nasljednik iza T.B. M.B., a niti je zaključila taj ugovor o kupoprodaji sa T.B., to ona nema položaj jedinstvenog nužnog suparničara, shodno navedenim zakonskim odredbama, u predmetnoj parnici. Naime, utvrđeno je da sama činjenica, da je u vrijeme kada je apelant zaključio kupoprodajni ugovor, apelantica bila u braku sa njim, ne ukazuje na drugačiji zaključak Vrhovnog suda, jer ta činjenica može biti relevantna samo s aspekta razrješenja međusobnih imovinsko pravnih odnosa smo između apelanata, kao bivših supružnika.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman