Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1034/15 (M.M.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1034/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1034/15, rješavajući apelaciju M.M., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M.M.
protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 043232 13 Rev od 11. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
M.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Bakir Ljubović i Dženana Ljubović iz Zenice, podnio je 10. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 043232 13 Rev od 11. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena FBiH, Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: tužena) da mu uspostavi radnopravni status za vrijeme od 1. oktobra 2000. do 21. decembra 2004. godine, te od 15. oktobra 2005. do 1. septembra 2006. godine i isplati za taj period plate, doprinose na platu, naknadu za topli obrok, regres i prevoz. U toku postupka je utvrđeno da kada se uzmu u obzir relevantne odredbe predmetnih zakona, a među njima i Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u FBiH, u konkretnom slučaju to znači da je apelant trebao biti preuzet u novoosnovano navedeno ministarstvo i biti postavljen na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi. Pošto to nije učinjeno, utvrđeno je da je tada trebao biti postavljen na raspolaganje, shodno odredbi člana 114. navedenog zakona. Kako apelant nije stavljen ni na raspolaganje, utvrđeno je da se u takvoj situaciji na njega primjenjuju odredbe člana 119. predmetnog zakona, koje propisuju da se na službenike ukinutog organa uprave, koji ne budu raspoređeni u organ koji je preuzeo poslove ukinutog organa uprave, primjenjuju odredbe tog zakona o pravima službenika na raspolaganje.
Nadalje, konstatovano je da nije utvrđeno kada je to ministarstvo počelo sa radom, ali je utvrđeno da je na Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji tog ministarstva, kojeg je donio ministar ministarstva, Vlada tužene dala saglasnost 10. maja 2001. godine. Isto tako, utvrđeno je da ni nakon donošenja ovog Pravilnika apelantu nije uspostavljen radnopravni status, a ovaj Pravilnik nije predvidio odjele za pitanja boraca i invalida u općinama, kao organizacijskim jedinicama kojima rukovodi to ministarstvo. Dakle, imajući u vidu navedeno, utvrđeno je da ako se od tog datuma (10. maja 2001. godine), kao najpovoljnijeg za apelanta, računa vrijeme kada je trebao biti postavljen na raspolaganje, tada bi ono najduže moglo trajati jednu godinu po članu 114. stav 1. tačka 3. predmetnog zakona (opet najpovoljnije za apelanta jer u postupku nije utvrđeno koliko je imao radnog staža), tj. do 10. maja 2002. godine, kada bi mu prestao radni odnos saglasno odredbama člana 118. stav 1. tog zakona jer nije bio raspoređen u organ uprave, niti je zasnovao radni odnos u preduzeću i drugom pravnom licu u toku trajanja raspolaganja od jedne godine, u kojem slučaju bi mu tad prestao radni odnos. Prema tome, utvrđeno je da je tek računajući od tog datuma, 10. maja 2002. godine apelant mogao podići tužbu nadležnom sudu u roku od 30 dana zbog povrede prava iz radnog odnosa, a to on čini 17. februara 2005. godine kada je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom u Sarajevu i bez obzira što je tužbu podnio nenadležnom sudu, taj dan se uzima kao dan podnošenja tužbe nadležnom sudu. Osim toga, utvrđeno je da apelanta ne opravdava ni navod da je kroz cijelo vrijeme svog nedefinisanog radnog statusa tražio od nadležnog ministarstva da mu se uspostave prave iz radnog odnosa jer je pomenuti zakon jasno definisao u odredbi člana 119. situaciju kada službenici ukinutog organa uprave ne budu raspoređeni u organ koji je preuzeo poslove ukinutog organa uprave. Naime, utvrđeno je da te imperativne zakonske odredbe upravo omogućavaju takvim službenicima da mogu zaštititi povrijeđena prava iz radnog odnosa, a istovremeno da se ne mogu braniti time da poslodavac-organ uprave nije o tome odlučio, pa čak kada se službenik obraćao i kroz period od nekoliko godina, kako to upravo tvrdi apelant. U vezi s tim, utvrđeno je da neriješena situacija radnopravnog statusa ne može trajati neograničeno i biti neizvjesna kroz period od nekoliko godina zbog toga što organ uprave to nije riješio, zato što bi to stvorilo pravnu nesigurnost, a upravo izričite zakonske odredbe su omogućile otklanjanje takvog nedefinisanog stanja.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom BiH. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman