Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3378/16 (B.G.,„NLB Razvojna banka“ a.d. Banja Luka i „S-Leasing“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3378/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3378/16, rješavajući apelacije B.G. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
B.G., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 Mal 039077 15 Gž od 20. maja 2016. godine;
„NLB Razvojna banka“ a.d. Banja Luka, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 027314 14 Gž od 10.
septembra 2015. godine;
„S-Leasing“ d.o.o. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 017567 13 Rev od 17.
maja 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3378/16 B.G. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Šipova, podnijela je 8. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 Mal 039077 15 Gž od 20. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom žalba apelantice je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda zbog propuštanja kojom je usvojen tužbeni zahtjev, te je obavezana apelantica da tužitelju „Mtel“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati dug u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je tužitelj u tužbi naveo da je sa apelanticom u ugovornom odnosu povodom korištenja usluga GSM MS 1 mreže i da je taj ugovorni odnos zasnovan na temelju pismenog ugovora iz 2013. godine. Nadalje, utvrđeno je da u tužbi stoji da za korištenje usluga po predmetnim računima apelantica nije ispunila svoju obavezu odnosno nije platila iznose u tužbi označene u računima. Kako su uz tužbu priloženi naprijed označeni ugovor i računi na koje se tužitelj u tužbi poziva, utvrđeno je da na taj način postavljeni tužbeni zahtjev nije suprotan činjeničnim navodima tužbe. Shodno tome, utvrđeno je da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su u konkretnom slučaju ispunjene materijalno pravne pretpostavke iz odredbe člana 182. stav 2. Zakona o parničnom postupku za donošenje presude zbog propuštanja. Također, utvrđeno je da je tužba sa prilozima dostavljena apelantici 19. augusta 2015. godine, a u dopisu uz tužbu od 17. augusta 2015. godine apelantica je upozorena na posljedice nedostavljanja pismenog odgovora na tužbu u roku od 30 dana. Prema tome, utvrđeno je da je ispravan stav prvostepenog suda da su u konkretnom slučaju ispunjene sve procesno pravne pretpostavke propisane odredbom člana 182. stav l. navedenog zakona da se usvoji tužbeni zahtjev tužitelja donošenjem presude zbog propuštanja.
2. AP-3525/16 „NLB Razvojna banka“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banja Luke, podnijela je 19. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 027314 14 Gž od 10. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom žalba apelantice je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda kojom je obavezana apelantica da tužitelju M.S. (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati na ime neosnovano naplaćene kreditne obaveze po ugovoru o dugoročnom kreditu, određene novčane iznose za određene vremenske periode. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je u konkretnom slučaju predmetnim ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa, s tim što je promjenjiv element referentna stopa (koja služi kao pokazatelj za banku na osnovu kojeg može prilagoditi cijene finansijskih usluga i proizvoda koje nudi). Naime, utvrđeno je da je referentna stopa, prema pomenutom ugovoru, vezana za EURIBOR (kamatnu stopu koju banke u eurozoni koriste za međubankarske pozajmice). Nadalje, utvrđeno je da je banka dužna informisati korisnike kredita o kretanju vrijednosti ugovorenih promjenjivih elemenata ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a kako je to propisano odredbom člana 98. stav 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o bankama RS. Dakle, utvrđeno je da iz pomenute odredbe proizilazi obaveza banke da jednako primjenjuje tu odredbu i za periode u kojima referentna stopa koja je vezana za EURIBOR opada, a apelantica, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud, nije vršila usklađivanje referentne kamatne stope u periodu kada je došlo do opadanja EURIBOR-a, o čemu se izjasnio vještak finansijske struke dajući svoj nalaz i mišljenje, a koji vještak je u svom nalazu i mišljenju utvrdio i visinu duga u predmetnoj pravnoj stvari. Osim toga, utvrđeno je da su neosnovani navodi apelantice da nije bila u obavezi usklađivati kamatnu stopu na način kako je to utvrđeno prvostepenom presudom (u slučaju smanjenja EURIBOR-a), a imajući u vidu relevantne odredbe navedenog ugovora i Zakona o obligacionim odnosima, kojima se reguliše načelo slobode uređivanja obligacionih odnosa. Naime, Okružni sud je zaključio da kada se uzmu u obzir relevantne odredbe navedenih zakona kojima je, pored ostalog, propisano da opći uslovi poslovanja banaka moraju biti usklađeni sa propisima i zasnovani na dobrim poslovnim običajima i pravičnom odnosu prema korisniku pridržavajući se načela savjesnosti i poštenja, to se ne mogu prihvatiti tvrdnje apelantice da nije bila u obavezi usklađivati referentnu kamatnu stopu u slučaju smanjenja EURIBOR-a.
3. AP-3527/16 „S-Leasing“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Vesna Pehar i Zoran Lesko advokati iz Mostara, podnio je 19. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 017567 13 Rev od 17. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Croatia osiguranje“ d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati preostali dio osigurane sume u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da u konkretnoj pravnoj stvari, apelant kao osiguranik, od tuženog kao svog osiguravača, traži isplatu dijela osigurane sume u određenom novčanom iznosu za vozilo iz osnova kasko osiguranja, po polisi osiguranja za rizik krađe, u smislu relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima, a u vezi sa članom 11. tačka 6. Uslova za osiguranje automobilskog kaska. Nadalje, konstatovano je da su redovni sudovi utvrdili da su tuženi kao osiguravatelj i apelant kao osiguranik 7. jula 2011. godine, zaključili ugovor o kasko osiguranju predmetnog vozila, da je prema članu 11. navedenih Uslova osnovica za obračun premije i gornja granica obaveze osiguravatelja utvrđena u određenom novčanom iznosu, da se radi o punom kasko osiguranju, da u predmetnoj polisi kasko osiguranja nije navedeno da vozilo posjeduje dodatnu opremu (nestandardnu ugrađenu opremu i uređaje), a na koju nestandardnu opremu se u skladu sa članom 11. tačka 6. pomenutih Uslova obračunava premija po stvarnoj novonabavnoj cijeni, da na dodatnu opremu nije ni obračunata premija osiguranja, da se desio osigurani slučaj, da je osigurano vozilo ukradeno od strane nepoznatih lica 14. decembra 2011. godine, da je po nalazu vještaka mašinske struke na vozilu apelanta postojala nestandardna oprema i uređaji, da je iz ovih razloga a u skladu sa članom 17. predmetnih Uslova, vrijednost vozila apelanta znatno veća od osnovice za obračun premije i gornje granice obaveze navedene u predmetnoj polici osiguranja, da je tuženi iz osnova kasko osiguranja a u skladu sa utvrđenom gornjom granicom obaveze osiguravatelja, isplatio apelantu određeni novčani iznos. U vezi s tim, utvrđeno je da apelant prilikom zaključenja Ugovora o kasko osiguranju i pregleda vozila koje je predmet ugovora, osiguravatelju nije istakao činjenicu koju je znao, i trebao znati da je vrijednost osiguranog vozila veća od vrijednosti koju je osiguravatelj uzeo za osnovicu za obračun premije, jer isto posjeduje dodatnu opremu ugrađenu u osigurano vozilo, koja se po nalazu vještaka mogla utvrditi samo na temelju šasije motora, da je evidentirana, pa tek potom pregledati, zbog kojeg propusta apelanta osiguravatelj je i obračunao manju premiju osiguranja, koju je plaćao apelant do osiguranog slučaja. Kako po zaključenoj polisi osiguranja između apelanta i tuženog nije osigurana dodatna oprema na vozilu i kako apelant nije plaćao premiju na dodatnu opremu, utvrđeno je da je njegov zahtjev za isplatu osigurane sume u većem iznosu od isplaćenog pravilno odbijen primjenom relevantne odredbe navedenog zakona.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3378/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava,ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman