Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1389/15 (DD za osiguranje „Una-Sana“ u likvidaciji, Bihać)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Likvidacija
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1389/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016 godine, u predmetu broj AP-1389/15, rješavajući apelaciju DD za osiguranje „Una-Sana“ u likvidaciji, Bihać, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio DD za osiguranje „Una-Sana“ u likvidaciji, Bihać, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 014668 14 Pžip od 15.
januara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
DD za osiguranje „Una-Sana“ u likvidaciji, Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Kurbegović, advokat iz Bihać, podnio je 26. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 014668 14 Pžip od 15. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova (izvršenik) žalba izjavljena protiv rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 014668 14 Ip od 11. novembra 2014. godine, kojim je odbijen apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda od 21. jula 2014. godine.
Iz obrazloženja osporene odluke proizilazi, između ostalog, da je na prijedlog tražitelja izvršenja (Stečajna masa „Autopromet“ d.d. Rijeka) Općinski sud odredio izvršenje na apelantovim nekretninama i to zabilježbom, utvrđivanjem vrijednosti, prodajom i namirenjem, radi naplate novčanog potraživanja u određenom novčanom iznosu. Osim toga, konstatovano je da prema odredbi člana 2. Zakona o likvidacionom postupku, likvidacioni postupak služi potpunom namirenju svih povjerilaca pravnog lica unovčenjem njegove imovine, dok odredba člana 9. stav 2. istog zakona propisuje da ukoliko su ispunjene pretpostavke za provođenje stečajnog postupka, likvidator je dužan u roku od 15 dana podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka. Nadalje, utvrđeno je da je 28. aprila 2006. godine nad apelantovom imovinom otvoren likvidacioni postupak, da je imenovan likvidacioni upravnik i da su pozvani svi povjerioci da u roku od 30 dana od dana objave oglasa o otvaranju likvidacionog postupka prijave svoja potraživanja. Također, konstatovano je da je tražitelj izvršenja u ostavljenom roku prijavio svoje potraživanje, ali da je isto osporeno od strane likvidacionog upravnika. Pored toga, konstatovano je da je nad imovinom likvidacionog dužnika okončana posebna likvidacija, dok je rješenje o okončanju postupka posebne likvidacije objavljeno u Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine. Isto tako, zaključeno je da nisu osnovani apelantovi navodi da su u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno primjenjene odredbe člana 58. stav 3. i člana 37. Zakona o stečajnom postupku ističući da je odluku po prigovoru protiv rješenja o izvršenju trebao donijeti stečajni sudija i da je članovima 68. do 71. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju propisan način isplate povjerioca iz osnova osiguranja. Ovo iz razloga što nad apelantovom imovinom nije otvoren stečajni, već likvidacioni postupak i što je okončan postupak posebne likvidacije na osnovu Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman