Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3217/16 (A. M.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Lišavanje slobode
- Krivični postupak
- Pritvor
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3217/16
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3217/16, rješavajući apelaciju Alme Merdan, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Alme Merdan podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 135584 16 Kž od 20. jula 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 135584 16 Kv2 od 14. jula 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Alma Merdan (u daljnjem tekstu: apelantica), koja se nalazi u pritvoru u Kazneno-popravnom zavodu Zenica (u daljnjem tekstu: KPZ Zenica), koju zastupa Sean Spahić, advokat iz Zenice, podnijela je 27. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 135584 16 Kž od 20. jula 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 135584 16 Kv2 od 14. jula 2016. godine. Apelantica je u apelaciji zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti Kantonalnom sudu i KPZ Zenica da se apelantica odmah pusti iz pritvora.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zenica (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 4. augusta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužilaštvo su u periodu od 8. do 11. augusta 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 K 135584 16 Kpp od 16. juna 2016. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 43 0 K 135584 16 KN od 20. juna 2016. godine, protiv apelantice i više drugih poimenično navedenih osumnjičenih (u daljnjem tekstu: saosumnjičeni) određen je pritvor u trajanju od mjesec dana, koji se po tom rješenju u apelanticinom slučaju imao računati od 15. juna 2016. godine od 8.30 sati, kao sata lišavanja slobode, pa do 17. jula 2016. godine do 8.30 sati. Apelantici i saosumnjičenim je po osnovu navedenih rješenja pritvor određen iz posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP).
Osporena rješenja
6. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelantica osumnjičena da je počinila produženo krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH. Tužilaštvo je 8. jula 2016. godine podnijelo prijedlog kojim je tražilo da se apelantici i saosumnjičenim produži pritvor za još dva mjeseca, jer istraga nije okončana, a po mišljenju Tužilaštva, ispunjeni su uvjeti propisani članom 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP.
7. Postupajući povodom prijedloga Tužilaštva, Općinski sud je donio Rješenje broj 43 0 K 135584 16 Kv2 od 14. jula 2016. godine kojim je apelantici i saosumnjičenim produžen pritvor za još dva mjeseca, i to u apelanticinom slučaju do 15. septembra 2016. godine do 8.30 sati.
8. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je pred Općinskim sudom održano ročište na kojem su se apelantica, ostali osumnjičeni i njihovi branioci izjasnili o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, osporivši da postoji osnovana sumnja da su počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, kao i razlozi za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP, te tražeći, ukoliko sud, ipak, utvrdi da postoje razlozi za produženje pritvora, da im umjesto pritvora izrekne mjere zabrane. Općinski sud je utvrdio da i dalje postoji osnovana sumnja da su apelantica i ostali poimenično navedeni osumnjičeni počinili produženo krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH „i dr.“ i da se ona zasniva na dokazima preciziranim na str. 2. i 3. obrazloženja rješenja. Pri tome Općinski sud je naglasio da su protiv osumnjičenih provedene posebne istražne radnje, i to: nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija iz člana 130. stav 2. tačka a) ZKP i tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i prometa koji stoje u vezi s njima iz člana 130. stav 2. tačka d) ZKP, te da se osnovana sumnja zasniva i na transkriptima presretnutih razgovora između osumnjičenih i lica kojima su prodavali opojne droge. Općinski sud je, naime, utvrdio da je iz sadržaja dokaza navedenih u tom rješenju vidljivo da su apelantica i ostali poimenično navedeni osumnjičeni u periodu od 7. decembra 2015. godine do 15. juna 2016. godine neovlašteno obavljali promet opojnih droga tako što su je kupovali od drugih lica i prodavali je između sebe i drugim licima – konzumentima opojne droge.
9. Općinski sud je, međutim, konstatirao da ne postoji razlog za produženje pritvora osumnjičenim propisan članom 146. stav 1. tačka b) ZKP, jer Tužilaštvo u prijedlogu za produženje pritvora nije ponudilo činjenice i dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da će oni na bilo koji način ometati krivični postupak. S druge strane, Općinski sud je ocijenio da su ispunjeni razlozi za produženje pritvora osumnjičenim po osnovu odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Općinski sud je, naime, zaključio da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni boravkom na slobodi ponoviti istovrsno krivično djelo – produženo krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od jedne do 10 godina. Općinski sud je pri tome ocijenio da iz provedenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su osumnjičeni predmetno krivično djelo činili kontinuirano šest mjeseci u obliku „zanata“ radi stjecanja materijalnih dobara za izdržavanje sebe i članova porodice. Konstatirajući da su aktivnosti osumnjičenih oko rasturanja i prodaje opojne droge prekinute iznenadnom akcijom pripadnika MUP-a Zeničko-dobojskog kantona, Općinski sud je zaključio da je osnovano očekivati da bi oni nastavili sa nezakonitim radnjama ako se nađu na slobodi jer im je to jedan od glavnih izvora za život. Općinski sud je, u vezi sa tim, između ostalog, istakao da je iz transkripata presretnutih razgovora vidljivo da su osumnjičeni opojnu drogu po Zenici i šire prodavali otvoreno i slobodno kao da se radilo o najobičnijoj robi, te da pri tome nisu marili za društvenu opasnost i štetne posljedice inkriminiranih radnji koje su preduzimali, kao ni za reakciju organa krivičnog gonjenja. Također, istakao je da, s obzirom na to da se radilo o „unosnom poslu“, osnovano je očekivati da će osumnjičeni nastaviti s tim poslom ako se nađu na slobodi i da osumnjičeni nemaju stalna zaposlenja, da su lošeg imovnog stanja, zbog čega su (kako se osnovano sumnja) i činili predmetno krivično djelo. Također, po ocjeni tog suda, niti jedna mjera zabrane ne bi mogla u konkretnom slučaju adekvatno zamijeniti mjeru pritvora izrečenu članom 146. stav 1. tačka c) ZKP. Osim toga, Općinski sud je ukazao da je u konkretnom slučaju vidljivo da se radi o jednom složenom i obimnom predmetu gdje je potrebno izvršiti veliki broj istražnih radnji prikupljanja dokaza i da je normalno da u jednom kraćem roku od mjesec dana nisu mogli biti prikupljeni svi dokazi, zbog čega su neosnovane tvrdnje odbrane da je Tužilaštvo bilo u mogućnosti da prikupi sve dokaze u roku od mjesec dana. Općinski sud je istakao da je očito da je Tužilaštvu potrebno još jedno dodatno vrijeme da u toku istrage prikupi sve dokaze koji su potrebni radi donošenja konačne tužilačke odluke u vidu podizanja optužnice ili obustave istrage. Shodno navedenom, Općinski sud je, u skladu sa odredbom člana 149. stav 2. ZKP, u vezi sa odredbom članom 146. stav 1. tačka c) istog zakona, odlučio kao u izreci.
10. Apelantica (i drugi poimenično navedeni osumnjičeni) su podnijeli žalbe protiv rješenja Općinskog suda, koje je Kantonalni sud Rješenjem broj 43 0 K 135584 16 Kž od 20. jula 2016. godine odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepeno rješenje.
11. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je, nakon uvida u osporeno rješenje, žalbe apelantice i ostalih osumnjičenih, kao i u dokaznu građu spisa predmeta, ocijenio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice kojima je utvrđeno postojanje osnovane sumnje da su oni počinili predmetno krivično djelo, kao i činjenice na osnovu kojih su utvrđeni razlozi za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, te da je predmetno rješenje doneseno na zakonit način, shodno čemu su žalbe neosnovane. U vezi sa tim, Kantonalni sud je istakao da je uvidom u osporeno rješenje konstatirao da je prvostepeni sud u predmetnom rješenju detaljno naveo sve dokaze prikupljene u dosadašnjem toku istrage, a što se vidi na stranicama 2. i 3. predmetnog rješenja. Iz tih dokaza, i po ocjeni Kantonalnog suda, proizlazi zaključak da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili predmetno krivično djelo za koje se protiv njih provodi istraga pred Tužilaštvom. S obzirom na to da je konstatirao da su dokazi detaljno pobrojani u prvostepenom rješenju, Kantonalni sud je zaključio da nema potrebe da se oni ponavljaju i u tom rješenju. Također, ocijenio je da se tim dokazima upravo osporavaju žalbeni navodi da nisu prezentirani dokazi na temelju kojih je izveden zaključak o postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili predmetno krivično djelo.
12. Kantonalni sud je ocijenio da, nasuprot žalbenim navodima, prvostepeno rješenje sadrži razloge i dokaze iz kojih proizlazi da postoje posebni razlozi za produženje pritvora osumnjičenim iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. U vezi sa tim, Kantonalni sud je istakao da je za predmetno krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH, za koje se i provodi istraga protiv osumnjičenih, propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, pa je time ispunjen formalni uvjet za produženje pritvora osumnjičenima iz navedene odredbe ZKP. Također, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud ispravno utvrdio i drugi uvjet za produženje pritvora iz navedene odredbe ZKP, jer je uvidom u do sada prikupljenu dokaznu građu u toku istrage konstatirano da su se osumnjičeni višekratnim radnjama neovlašteno bavili prometom opojnih droga u dužem vremenskom periodu, od 7. decembra 2015. godine do 15. juna 2016. godine, bilo da su drogu kupovali od drugih lica ili prodavali je između sebe i drugim licima, te da je ova aktivnost osumnjičenih presječena kriminalističko - operativnom akcijom MUP-a. Kantonalni sud je zaključio da iz navedenog (dugotrajnog protuzakonitog ponašanja osumnjičenih koje se ogleda u kontinuiranom vršenju predmetnog krivičnog djela u dužem vremenskom periodu) proizlazi nesumnjiv zaključak da bi osumnjičeni nastavili sa kontinuiranim vršenjem predmetnog krivičnog djela da nije bilo navedene intervencije MUP-a, a što, po ocjeni Kantonalnog suda, predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni ponovili krivično djelo ukoliko bi se našli na slobodi. Shodno tome, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci na osnovu člana 337. stav 3. ZKP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantica tvrdi da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 4. Evropske konvencije. U vezi sa navedenim, apelantica tvrdi da je pritvor u konkretnom slučaju nezakonit, „ jer ne sadrži formalne razloge u smislu člana 145. stav 2. ZKP“. Apelantica tvrdi da u konkretnom slučaju ne postoji niti jedan dokaz koji opravdava sumnju da je počinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret. Ističe da je Općinski sud u osporenom rješenju o produženju pritvora štaviše naveo samo potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta (broj i datum pobliže navedeni u apelaciji) koja se odnosi isključivo na privremeno oduzeti mobilni telefon sa SIM karticom, te da iz prijedloga za produženje pritvora proizlazi da je saslušani svjedok Š.A. u svom iskazu naveo da apelanticu i ne poznaje, niti ju je ikada vidio. Apelantica, također, smatra da su redovni sudovi u osporenim rješenjima bili dužni da za svakog osumnjičenog posebno, uključujući i apelanticu, obrazlože razloge za produženje pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, odnosno postojanje „naročitih okolnosti“. Apelantica smatra da, nasuprot tome, redovni sudovi nisu obrazložili, niti individualizirali i konkretizirali postojanje naročitih okolnosti koji opravdavaju bojazan da će apelantica ponoviti istovrsno krivično djelo, odnosno nisu naveli niti jedan konkretan razlog koji bi se odnosio kako na apelanticu, tako i na ostale osumnjičene. Apelantica tvrdi da su redovni sudovi samo pobrojali dokaze, a da je izostala njihova sadržajna analiza, te da je uvidom u sadržinu tih dokaza vidljivo da kod apelantice pri pretresu njene kuće ništa nije nađeno dok je od nje oduzet samo mobitel, a da je saslušani svjedok optužbe A.Š., kako je to već navedeno, izjavio da apelanticu ne poznaje, niti ju je ikada vidio. Apelantica u vezi sa tim navodi da osporena rješenja ne sadrže „konkretne formalno-pravne podatke“ iz člana 148. stav 2. ZKP u odnosu na svakog osumnjičenog pojedinačno, uključujući zakonski osnov za pritvor i obrazloženje, a zbog čega je počinjena povreda odredbe člana 312. stav 1. tačka k) ZKP, jer u osporenim rješenjima nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Apelantica tvrdi da se povreda odredbe člana 5. stav 4. Evropske konvencije ogleda u tome što Kantonalni sud nije razmotrio mogućnost primjene blažih mjera, a što je njen branitelj isticao u žalbi podnesenoj protiv osporenog prvostepenog rješenja. Pored toga, apelantica se pozvala na praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP 2930/15, AP 4534/15 i AP 1885/13.
b) Odgovori na apelaciju
14. Kantonalni sud je istakao da neće dati „nikakav odgovor na apelaciju“, jer „ [s]ve što se imalo reći u vezi sa navedenim predmetom, rečeno je u navedenom rješenju u kojem su apsolvirani navodi žalbe, koji razlozi se samo ponavljaju u apelaciji“.
15. Općinski sud, između ostalog, smatra da je apelacija prima facie neosnovana i predlaže da se ona odbaci. U vezi sa tim, Općinski sud je istakao da su netačni apelacioni navodi da protiv apelantice postoji samo jedan dokaz, i to potvrda o oduzimanju mobitela od nje. Naime, Općinski sud je ukazao da su protiv apelantice kao osumnjičene provedene posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija iz člana 130. stav 2. tačka a) ZKP i tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi sa njima iz člana 130. stav 2. tačka
d) ZKP i da su na taj način prikupljeni kao dokazi transkripti presretnutih razgovora između apelantice i drugih lica, a iz kojih je vidljivo da se apelantica u kritičnom vremenu neovlašteno, zajedno sa drugim licima, bavila prometom opojnih droga. Općinski sud je istakao da kao dokaz tome dostavlja na uvid kopije str. 183, 184, 185, 186. i 187. izvještaja o počinjenju krivičnog djela nadležnog organa koji se odnosi na apelanticu i dr. sa spiskom sažetaka presretnutih razgovora između apelantice i drugih lica (te kopije je, kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije, Općinski sud zaista i dostavio u prilogu odgovora na apelaciju). Općinski sud je istakao da u prilog navedenom idu i materijalni dokazi protiv osumnjičenog F.O., koji su bliže navedeni na stranici 187. navedenog izvještaja, kao i sadržaj presretnutih razgovora koji se odnose na E.Š. i druga lica i materijalni dokazi koji se odnose na njih. Općinski sud je ukazao da bi, zbog enormno velikog broja navedenih dokaza, bilo necjelishodno pojedinačno ih navoditi u obrazloženju rješenja o produženju pritvora. Općinski sud je pri tome istakao, između ostalog, i da su u obrazloženju rješenja navedeni dokazi na kojima se zasniva osnovana sumnja protiv osumnjičene apelantice i dr., pa i transkripti presretnutih razgovora između apelantice i drugih lica, a da je apelanticin branilac u apelaciji očito svjesno zanemario sadržaj navedenih dokaza kako bi Ustavni sud u vezi sa tim doveo u zabludu. Općinski sud smatra da su u osporenom rješenju tog suda navedene i naročite okolnosti na osnovu kojih se može zaključiti, ako bi apelantica bila na slobodi, da će ponoviti isto ili slično krivično djelo. Pri tome ukazao je da su predmetne okolnosti imanentne svim osumnjičenim protiv kojih je produžena mjera pritvora i da je bilo nepotrebno i necjelishodno poimenično navoditi osumnjičene i ponavljati predmetne okolnosti za svakog osumnjičenog, zbog čega je proizvoljna apelaciona tvrdnja apelanticinog branioca da predmetne okolnosti nisu individualizirane za svakog od osumnjičenih, pa tako i za apelanticu. Shodno tome, Općinski sud smatra da redovni sudovi prilikom odlučivanja o produženju mjere pritvora u toku istrage nisu postupali proizvoljno, već u cijelosti sa odgovarajućim odredbama ZKP i KZBiH i da samim tim nisu ni na koji način povrijeđena apelanticina prava.
16. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana, tvrdeći, između ostalog, da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o određivanju i produženju pritvora apelantici postupali zakonito, poštujući u punoj mjeri ličnost apelantice, te da je proveden fer i pravičan postupak i da su rješenja koja se osporavaju apelacijom donesena uz puno poštivanje odredaba važećeg ZKP, Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
V. Relevantni propisi
17. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) relevantne odredbe glase: Član 31.
Saučiniteljstvo Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.
Član 55.
Produženo krivično djelo […] (2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.
[…] Član 328. stav 1.
Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
18. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase:
Član 145. st. (1) i (2) Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog zakona.
Član 146. stav 1. tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
Član 148. stav 2.
Rješenje o pritvoru sadrži: ime i prezime osobe koja se lišava slobode, krivično djelo koje joj se stavlja na teret, zakonski osnov za pritvor, obrazloženje, pouku o pravu na žalbu, službeni pečat i potpis sudije koji određuje pritvor.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 43 0 K 135584 16 Kž od 20. jula 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 27. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelantica pobija navedena rješenja, tvrdeći da su joj tim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 4. Evropske konvencije.
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: [...] c. Zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo, ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
[...]
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
25. Ustavni sud zapaža da je apelantica lišena slobode, da se trenutno nalazi u pritvoru koji, po osporenim rješenjima, može trajati najduže do 15. septembra 2016. godine do 8.30 sati. Ustavni sud zapaža da su predmet apelacionog razmatranja u konkretnom slučaju rješenja redovnih sudova o produženju pritvora u istrazi. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelacija pokreće pitanja iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
26. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije.
27. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenoga člana, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li postoje relevantni i dovoljni razlozi za pritvor (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca.
28. Dovodeći navedeno u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelantica tvrdi da je pritvor u konkretnom slučaju nezakonit „ jer ne sadrži formalne razloge u smislu člana 145. stav 2. ZKP“. Ustavni sud ukazuje da je citiranom zakonskom odredbom propisano da pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog zakona. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelantica ni u žalbi koju je posredstvom branioca podnijela protiv osporenog prvostepenog rješenja, a ni u apelaciji, nije tvrdila da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni navedeni uvjeti iz citirane zakonske odredbe. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je redovni sud u konkretnom slučaju apelantici produžio pritvor na prijedlog Tužilaštva, i to nakon što ju je prethodno saslušao na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su predmetni apelacioni navodi paušalni i da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje na proizvoljnost u primjeni citirane odredbe ZKP.
29. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi utvrdili da iz dokaza navedenih na str. 2. i 3. obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi osnovana sumnja da je apelantica zajednički sa drugim poimenično navedenim osumnjičenim počinila produženo krivično djelo koje joj je stavljeno na teret na način da su apelantica i drugi osumnjičeni u periodu od 7. decembra 2015. godine do 15. juna 2016. godine neovlašteno obavljali promet opojnih droga tako što su je kupovali od drugih lica i prodavali je između sebe i drugim licima – konzumentima opojne droge. O navedenom su, po ocjeni Ustavnog suda, u osporenim rješenjima dati dovoljno jasni i argumentirani razlozi, zbog čega Ustavni sud smatra da nema elemenata koji ukazuju da je proizvoljno odlučeno o pitanju postojanja osnovane sumnje. Ovo naročito imajući u vidu da iz obrazloženja osporenih rješenja i iz odgovora na apelaciju koji je dostavio Općinski sud proizlazi da su zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelantica zajednički sa drugim osumnjičenim počinila predmetno krivično djelo redovni sudovi utemeljili, između ostalog, i na transkriptima telefonskih razgovora vođenih između apelantice i drugih lica. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da potrebni nivo sumnje apsolutno ne znači da u toj fazi, tj. trenutku određivanja, odnosno produženja pritvora Tužilaštvo treba da raspolaže takvim nivoom dokaza koji su dovoljni „za podnošenje optužbe u trenutku hapšenja“. Ovo zbog toga što je, u smislu prakse Evropskog suda, cilj ispitivanja tokom pritvora koji slijedi nakon hapšenja „napredovanje u krivičnoj istrazi potvrdom ili negiranjem konkretnih sumnji na kojim je hapšenje zasnovano“ (vidi, Evropski sud, Margaret Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. oktobra 1994. godine, stav 55). Shodno tome, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi da je u prilog tom zaključku redovni sud naveo samo potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta - mobilnog telefona sa SIM karticom. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su provedeni dokazi u dovoljnoj mjeri za ovu početnu fazu postupka ukazali redovnim sudovima na postojanje osnovane sumnje da je apelantica počinila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret, a koja je u konkretnom slučaju opravdala pritvor. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi u ovom dijelu neosnovani u odnosu na član 5. stav 1.c) Evropske konvencije.
30. Dalje, Ustavni sud opaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi produžili pritvor apelantici (i drugim osumnjičenim) iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKP, utvrdivši da u konkretnom slučaju postoji iteracijska opasnost. S tim u vezi, Ustavni sud opaža da su redovni sudovi zaključili da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelantica i drugi osumnjičeni mogli boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, nasuprot apelacionim navodima, dovoljno jasno obrazložili razloge zbog kojih proizlazi da postoji iteracijska opasnost u konkretnom slučaju. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ovaj pritvorski osnov razmatrali za sve osumnjičene u kontekstu postojanja osnovane sumnje da su zajednički, dakle kao saučinitelji, kako proizlazi iz osporenih rješenja, kontinuirano i u dužem vremenskom periodu činili produženo krivično djelo koje im je stavljeno na teret i da postoji njihova međusobna povezanost, čime su opravdali strah da bi puštanjem iz pritvora apelantica mogla počiniti isto krivično djelo za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Ustavni sud smatra da su prilikom razmatranja ovog pritvorskog razloga redovni sudovi dali dovoljno jasna obrazloženja koja se u okolnostima konkretnog slučaja ne čine proizvoljnim, te smatra da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Pri tome, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, naročito to da se apelantici i drugim optuženim stavlja na teret da su (kako se osnovano sumnja) zajednički, kontinuirano i u dužem vremenskom periodu činili predmetno krivično djelo (što je, dakle, zajedničko za sve osumnjičene, a samim tim i za apelanticu), a što je glavni argument redovnih sudova za produženje pritvora po osnovu iteracijske opasnosti, Ustavni sud smatra da su u kontekstu činjenica konkretnog slučaja neosnovani apelacioni prigovori da redovni sudovi nisu individualizirali naročite okolnosti za sve osumnjičene. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelacioni prigovori da osporena rješenja ne sadrže „konkretne formalno-pravne podatke“ iz člana 148. stav 2. ZKP u odnosu na svakog osumnjičenog pojedinačno, uključujući zakonski osnov za pritvor i obrazloženje. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na istaknute apelacione navode koji se tiču davanja razloga za produženje pritvora nije povrijeđeno apelanticino pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
31. U kontekstu prigovora kojim apelantica pokreće pitanje kršenja člana 5. stav 4. Evropske konvencije, iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica te prigovore dovodi u vezu sa rješenjem Kantonalnog suda, koji, prema apelanticinoj ocjeni, u žalbenom postupku nije razmotrio mogućnost primjene blažih mjera iako je apelantica na to ukazala u žalbi. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, smatra potrebnim ukazati da iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja Općinskog suda proizlazi da je taj sud razmotrio mogućnost primjene blažih mjera u konkretnom slučaju, ali da je ocijenio da niti jedna mjera zabrane ne bi mogla u konkretnom slučaju adekvatno zamijeniti mjeru pritvora izrečenu po osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud osporenim drugostepenim rješenjem potvrdio navedeno rješenje Općinskog suda. Iz navedenog, po mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da je Kantonalni sud razmotrio apelanticin žalbeni prigovor u vezi sa mogućnošću primjene blažih mjera u konkretnom slučaju, iako se o tome nije eksplicitno očitovao, te da je, potvrđujući prvostepeno rješenje, tj. odbijajući žalbu apelantice i ostalih saosumnjičenih, ocijenio da on ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda o potrebi određivanja pritvora apelantici u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su predmetni apelacioni navodi neosnovani i da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.
32. Imajući u vidu sve navedeno u kontekstu apelacionih prigovora i prakse Ustavnog suda na koju se apelantica pozvala u apelaciji, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantici pritvor produžen u skladu sa garancijama koje pruža član 5. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada je apelantica lišena slobode na osnovu odluka redovnih sudova u kojima su dati dovoljno jasni i obrazloženi razlozi. S obzirom na okolnosti slučaja iz kojih proizlazi da je osnovana sumnja da su apelantica i ostali počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret kao saučinitelji, razlozi o ispunjavanju uvjeta propisanih zakonom za produženje pritvora su dovoljno individualizirani a apelantica je koristila mogućnost da izjavi žalbu sudu, koji je razmotrio zakonitost lišavanja slobode i primjene blažih mjera, te dao dovoljno jasne i argumentirane razloge o tome zašto je pravilno rješenje o produženju pritvora.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman