Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3170/16 (I. P.)
Odluka donesena 02. 09. 2016.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3170/16
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
02. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-3170/16, rješavajući zahtjev Ivice Perkovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Ivice Perkovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivica Perković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Slavonskog Broda, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Krešimir Zubak, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. jula 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 001339 16 Kžk od 12. maja 2016. godine i presude Vrhovnog suda broj 13 0 K 001339 14 KŽK od 24. marta 2015. godine i Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 00339 13 K 2 od 24. februara 2014. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naredio Okružnom sudu da ne izdaje nalog za izvršenje pravosnažne presude do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
2. Okružni sud donio je presudu broj 13 0 K 00339 13 K 2 od 24. februara 2014. godine, kojom je apelanta oglasio krivim da je za vrijeme ratnog stanja, u vrijeme oružanog sukoba između TO BiH i Hrvatskog vijeća odbrane s jedne i oružanih snaga Republike Srpske, s druge strane kao pripadnik 103. Derventske brigade HVO, postupao suprotno odredbi člana 3. stav 1. tačka a) IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata (od 12. avgusta 1949. godine), tako što je na način detaljno opisan u tački 1. i 2. presude (tač 3. i 5. optužnice u odnosu na lica Borko Trivunović, Vlado Marković, Milovan Stojaković, Radoslav Stojaković, Pero Živković, Drago Tepić i Goran Tepić), kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata i oružanog sukoba namjerno nanosio velike patnje i povrede tjelesnog integriteta i zdravlja civilnom stanovništvu, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ), te ga je sud primjenom istog zakonskog propisa a uz primjenu relevantnih odredbi Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ Republike Srpske) osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Istom presudom apelant je obavezan da plati troškove postupka u iznosu od 643,80KM. Na osnovu člana 298. tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) apelant je oslobođen od optužbe da je na način preciziran presudom i tač. 2., 4. i 6. optužnice (u odnosu na dr. Željku Stajčića) kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata ili oružanog sukoba namjerno nanosio velike patnje i povrede tjelesnog integriteta i zdravlja civilnom stanovništvu, te je poticao druge na izvršenje istih, čime bi počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ. Okružni sud je na osnovu člana 297. tačka g) ZKP odbio optužbu (tačka 1. optužnice) protiv apelanta da je (radnjama u odnosu na lica Luka Petković i Stanimir Pijetlović) na opisan način ovoj tački, kršeći pravila međunarodnog prava ili oružanog sukoba namjerno nanosio velike patnje i povrede tjelesnog integriteta i zdravlja civilnom stanovništvu te poticao druge na izvršenje istih, čime bi počinio krivično djelo protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ.
3. Protiv prvostepene presude apelant i tužilac su izjavili žalbu. Vrhovni sud je donio rješenje broj 13 0 K 001339 14 Kž 2 od 13. novembra 2014. godine kojim je povodom žalbi apelanta i tužioca određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.
4. Vrhovni sud je donio presudu broj 13 0 K 001339 14 Kžk od 24. marta 2015. godine kojim je odbio žalbu apelanta kao neosnovanu, dok je uvažavanjem žalbe tužioca preinačena prvostepena presuda na način da presuđeno da je apelant kriv što je kršeći pravila Međunarodnog prava u članu 3. stav 1. tačka 1. pod a) i c) IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata, članu 13. stav 2. u vezi sa članom 4. st. 1. i 2. tačka a) i e) II dopunskog protokola uz Ženevsku Konvenciju o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba, za vrijeme sukoba koji se u naznačenom vremenu odvijao na prostoru Bosne i Hercegovine, između organizovanih oružanih snaga Republike Srpske i Armije BiH i Hrvatskog vijeća odbrane, s druge strane, kao pripadnik
103. Derventske brigade HVO, prema licima koja ne učestvuju direktno u neprijateljstvima i u odnosu na koja se mora postupati u svakoj prilici čovječno, svjesno i voljno prema civilnim licima, nakon njihovog privođenja na području opštine Derventa primjenjivao mjere zastrašivanja, te narušavao njihov tjelesni integritet fizičkim zlostavljanjem, na način detaljno opisan pod tačkom 1- 5 presude (detaljno opisanim radnjama prema licima Željko Stajčić, Borko Trivunović, Vlado Marković, Radoslav Stojaković), dakle za vrijeme oružanog sukoba kršeći i pravila međunarodnog prava prema civilima primjenjivao mjere zastrašivanja i naružavao njihov tjelesni integritet fizičkim zlostavljanjem, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, iz člana 142. KZ SFRJ. Sud je apelanta primjenom člana 42. stav 2. i člana 43. stav 1. KZ SFRJ osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Sud je oštećene na osnovu člana 108. ZKP uputio na parnicu sa imovinskopravnim zahtjevom, a apelanta obavezao na plaćanje troškova krivičnog postupka u iznosu od 643,00KM i paušala u iznosu od 300,00KM, na osnovu člana 99. stav 1. ZKP.
5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je iznio hronologiju događaja pred redovnim sudom, te naveo da je žalbi osporenoj presudi prethodila takođe odluka Vrhovnog suda, kojom je ranija odluka prvostepenog suda ukinuta. U ponovljenom postupku donijeta je osporena odluka, a žalbu su izjavili apelant i tužilac iz svih zakonom propisanih razloga. Takođe, vijeće Vrhovnog suda je zaključilo da se o žalbenim prigovorima ne može donijeti odluka bez održavanja pretresa pred Vrhovnim sudom, a što je odlučeno rješenjem broj 11 0 K 001339 14 Kž od 13. novembra 2014. godine. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je tužilac na pretresu pred Vrhovnim sudom izmijenio optužnicu u korist apelanta, tako što je izostavio određena oštećena lica pa je izmijenjenom optužnicom stavio na teret apelantu „daleko manju količinu kriminalnih radnji u odnosu na prvobitnu“ optužnicu. U završnoj riječi tužilac je predložio da se žalba u osporenom dijelu presude koji se odnosi na oštećenog Željka Stajčića uvaži. Apelant je u konačnici tražio da se žalba uvaži pobijana presuda preinači i da se oslobodi od optužbe, a da se žalba tužioca odbije kao neosnovana. Vrhovni sud je naveo da je na pretresu prihvatio sve dokaze optužbe i odbrane izvedene na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom.
6. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je zaista izreka presude proturječna njenim razlozima, uslijed čega je prvostepeni sud počinio bitnu povredu krivičnog postupka, i to u dijelu koji se odnosi na status civila određenih lica. Nadalje, Vrhovni sud je utvrdio da nije učinjena povreda krivičnog postupka iz člana 311. stav 12. ZKP, jer je prvostepeni sud cijenio sve izvedene dokaze za osuđujući dio presude, i dao razloge za ne prihvatanje pojedinih dokaza odbrane, koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud. Takođe, Vrhovni sud nije prihvatio navode apelanta o izostanku razloga o odlučnim činjenicama. Vrhovni sud je naveo da su u pobijanoj presudi u stavu 1. i 2. činjenična utvrđenja prvostepenog suda pravilna i zasnivaju se na relevantnim odredbama ZKP. Vrhovni sud je dao obrazloženje oko ocjene dokaza iz prvostepene presude, te zaključio da je prvostepena presuda dala valjane razloge zbog čega određene činjenice uzima kao dokazane, te pravilno obrazložila razlike u iskazima svjedoka, kao i pravilno analizirala iskaze svjedoka odbrane, koje sud nije prihvatio o čemu je dao svoje razloge. Vrhovni sud je takođe naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio objekte gdje su civili bili zatvoreni i da je upravo apelant nečovječno postupao prema njima, te je dao valjane razloge zbog čega određena činjenice uzima kao dokazane, i pravilno obrazložila razlike u iskazima svjedoka.
7. Nadalje, ispitujući status (civila) za koja je tužilac tvrdio da su određena lica imala, a odbrana tvrdila da su bili pripadnici Vojske Republike Srpske, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 3. IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata. Vrhovni sud je naveo da činjenica da je nekim licima potvrđeno učešće u ratu, odnosno priznat status boraca ne znači sama po sebi da ta lica nemaju status civila. Sud je zaključio da su određenim licima samo formalno priznati ovi statusi (boraca) te je na osnovu izjava saslušanih oštećenih lica i ostalih svjedoka u toku postupka utvrđeno da lica koja su zarobljena nisu bili pripadnici vojnih formacija niti su učestvovali u ratnim dešavanjima, nosili oružje, uniforme i drugo. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da je i oštećeni (Željko Stajčić) imao status civila, ocijenio njegov iskaz kao kategoričan i logičan i saglasan iskazima ostalih saslušanih svjedoka, te je Vrhovni sud dao detaljno obrazloženje za ovo, kao i zašto ne postoji realni sticaj krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništa i ratni zločin protiv vojnih zarobljenika u radnjama apelanta. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da iskaz apelanta i svjedoka odbrane u odnosu na oštećenog Stajčića nije prihvatio jer su u suprotnosti sa iskazom oštećenog i ostalih svjedoka optužbe. Vrhovni sud je dao i obrazloženje u odnosu na izvjesne razlike u iskazima svjedoka, a koji su rezultat proteka vremena (20 godina). Međutim, sud je takođe istakao da se iskazi svjedoka koje je prihvatio u mnogo čemu prepliću, nadovezuju i čine jednu u cjelini kao i potpunu i objektivnu sliku o učešću apelanta u kritičnim događajima. Dakle, Vrhovni sud je našao da je apelant na način opisan u presudi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te je imao svijest o djelu i o svim okolnostima događaja iz čega proizilazi zaključak o htijenju djela, odnosno o direktnom umišljaju apelanta. Nadalje, imajući u vidu da je ovom presudom apelant optužen i za radnje prema dr. Željku Stajčiću, sud je našao da je žalba tužioca u dijelu odluke o kazni osnovana, dok je žalba apelanta neosnovana, zbog čega je prvostepenu presudu izmijenio i osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Sud je naveo sve olakšavajuće okolnosti na strani apelanta, zbog čega je apelantu primjenom relevantnih zakonskih odredbi izrekao kaznu ispod granice propisane zakonom.
8. Vrhovni sud, odlučujući po žalbi apelanta (a postupajući po odluci Ustavnog suda broj AP- 3063/15, od 16. marta 2016. godine), donio presudu broj 13 0 K 001339 16 Kžž 2 od 12. maja 2016. godine kojom je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i presudu Vrhovnog suda od 24. marta 2015. godine potvrdio.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u skladu sa odlukom Ustavnog suda broj AP-3063/15 od 13. marta 2016. godine žabu prihvatio kao dozvoljenu i blagovremenu. Nadalje, polazeći od navoda iz žalbe, Vrhovni sud je naveo i da je pretres otvoren isključivo zbog pobijanja dijela presude radi otklanjanja propusta u dijelu u kojem je apelant oslobođen, a što znači da je neophodno dati potpunije razloge o tri tačke kojima je dopunjena ranija osuđujuća presuda. Dakle, potrebno je odgovoriti da li je, gdje i na koji način je apelant poduzeo određene radnje za koje je oglašen krivim, (tač. 1., 3. i 5. presude) i da li je oštećeni Zeljko Stajčić imao status civila. S tim u vezi Vrhovni sud se referirao na razlike iskazu svjedoka Željka Stajčića, kao i ovog sjedoka sa iskazima ostalih svjedoka, što je obrazložio činjenicom da postoje određena odstupanja u nebitnim dijelovima, te da je iskaz prihvaćen kao jasan i uvjerljiv, a za šta je osporena presuda dala jasne i uvjerljive razloge. Takođe, isti je u bitnim djelovima saglasan sa iskazima ostalih svjedoka, a sud je sasvim jasno iz analize ovih iskaza dao razloge zašto ne prihvata iskaz apelant kao i svjedoka odbrane koji su im suprotni. Nadalje, Vrhovni sud je analizirao status oštećenog Željka Stajčića, nalazeći da žalba pogrešno izjednačava svojstva civila po međunarodnom pravu i status boraca po propisima Republike Srpske, te je naveo da je pobijana presuda sasvim jasno utvrdila kako je oštećeni Željko Stajčić prema svim elementima međunarodnog prava imao status civila, te dala jasne razloge koje je prihvatio i Vrhovni sud. Nadalje, imajući u vidu da se kritika činjenične osnove pobijane presude prepliće sa navodima o počinjenim povredama odredbi krivičnog postupka Vrhovni sud je nadalje ispitao žalbene navode u ovom dijelu, odnosno navode o iskazu svjedoka Drage Kneževića, koji ni u jednom momentu nije doveo u sumnju iskaz Željka Stajčića.
10. Slijedom navedenog Vrhovni sud je zaključio da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, a bez učinjene povrede odredbi krivičnog postupka, sud u osporenoj presudi pravilno primijenio krivični zakon i radnje apelanta okvalifikovao kao krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, za šta ga je oglasio krivim. Vrhovni sud je naveo da je ispitao odluku o kazni i našao da je ista pravilno odmjerena. U skladu sa članom 327. ZKP žalba apelanta je odbijena i drugostepena presuda potvrđena.
11. Apelant smatra da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 12. Evropske konvencije ( odnosno iz apelacije i obrazloženja proizilazi da se radi o članu 13. Evropske konvencije). Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i odbranu, na djelotvoran pravni lijek, na jednakost strana, na obrazloženu odluku i poudzane dokaze, nepristarasan sud i drugo. U detaljno napisanoj apelaciji apelant ističe da dio dokaza koji je prikupljen od strane tužilaštva koji idu apelantu u korist nisu prezentirani sudu, odnosno da su na insistiranje odbrane djelomično prezentirani, ali ih je sud odbacio kao nedozvoljene ili ih nije cijenio u vezi sa drugim dokazima (jer idu apelantu u korist). Apelant upućuje na povredu jednakosti strana u postupku, kao i da odluka nije obrazložena. Nadalje, apelant osporava sam postupak pred Vrhovnim sudom, nakon što je rješenjem Vrhovnog suda od 13. novembra 2014. godine utvrđeno da je izreka presude proturječna obrazloženu, kao i činjenicu da je navedenim rješenjem Vrhovni sud našao da su obje žalbe (apelanta i tužilaštva ) osnovane. Dakle, apelant smatra da je sud, skoro u istom vijeću mijenjao svoje stajalište o osnovanosti žalbe, bez konkretizacije razloga za ovo, čime je narušeno načelo pravne sigurnosti. Apelant nalazi da je Vrhovni sud morao (uslijed utvrđenih povreda) ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje, čim je povrijedio i odredbu člana 329. stav 1. ZKP. Nadalje, apelant ističe da Vrhovni sud uvažava i žalbu apelanta u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja da bi zatim u osporenoj odluci naveo da su suprotno navodima žalbe apelanta činjenična utvrđenja prvostepenog suda pravilna. Osim toga apelant ističe da je tražio audio snimak sa sjednice Vrhovnog suda, ali mu zahtjevu nikada nije udovoljeno. Apelant navodi da je Vrhovni sud utvrdio drugačije činjenično stanje na osnovu čitanja iskaza svjedoka saslušanih pred prvostepenim sudom, dakle, na temelju istog dokaznog materijala bez održane javne rasprave iako su iskazi svjedoka proturječni, čime je apelantu onemogućeno učestvovanje u postupku. Apelant ističe i da se sastav vijeća mijenjao. Nadalje, apelant navodi da je odluka Vrhovnog suda bez obrazloženja u pogledu odlučnih činjenica. Apelant ističe da i u postupaku pred trećestepenim vijećem, sud nije uzeo u obzir sve žalbene navode apelanta i da je Vrhovni sud takođe proizvoljno i formalno pristupio predmetu., što je dovelo do grubog kršenja ljudskih prava apelanta, te je prema mišljenju apelanta i ovo vijeće (trećestepeno) postupalo proizvoljno i pristrasno. Uslijed toga došlo je i do povrede prava na sud. Apelant zaključuje da brojnost, težina i sistematičnost povreda ukazuju kako u konkretnom slučaju Vrhovni sud nije postupao u skladu sa članom 6. Evropske konvencije. Apelant je tražio od Ustavnog suda da se njegov predmet uzme prioritetno u rad, budući da se radi o brojnim, eklatantnim i sustavnim kršenjima temeljnih prava apaleanta. Takođe, apelant je tražio donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom će se naložiti Okružnom sudu u Doboju ne izvršenje odluke do konačne odluke Ustavnog suda.
12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
14. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasnovao na činjenici da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje je detaljno obrazložio u apelaciji, a prema mišljenju apelanta radi se o flagrantnom kršenju njegovih ljudskih prava. Iz navedenog proizilazi da apelant očigledno smatra da navodi o kršenju prava na pravično suđenje predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
16. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman