Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1846/15 (M. R.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1846/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-1846/15, rješavajući apelaciju Milovana Rosića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milovan Rosić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 001262 12 Uvp od 22. januara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Milovan Rosić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Trebinja, podnio je 14. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 001262 12 Uvp od 22. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba izjavljena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske), kojim je ukinuto rješenje Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Opštine Trebinje (ovim rješenjem apelantu je priznat status ratnog vojnog invalida sedme kategorije sa 50% invaliditeta trajno sa pravom na ličnu invalidninu u skladu sa zakonom), te je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida devete kategorije sa 30% invaliditeta, trajno po osnovu ranjavanja i ima pravo na ličnu invalidninu u iznosu od 6% od osnovice, počev od 1. novembra 2011. godine.

U obrazloženju osporene odluke navodi se, između ostalog, da nije pravilan stav nižestepenog suda da nalaz i mišljenje drugostepenog organa vještačenja od 19. aprila 2012. godine, na osnovu koga je doneseno osporeno rješenje, nije dovoljno obrazložen i jasan, te da ne zadovoljava kriterije iz člana 5. i 10. Pravilnika o radu ljekarskih komisija, a kojim je propisano da nalaz i mišljenje treba da bude potpun, jasan i dovoljno obrazložen, kao i da sadrži sve činjenice koje su sa medicinskog stanovišta značajne za donošenje zakonitog rješenja. U vezi s tim, konstatovano je da se drugostepeni organ vještačenja izjasnio o razlozima za svoj zaključak da nema mjesta primjeni ocjene tačke T-186, iz razloga što je našao da kod apelanta nema paralize, niti pareze ličnog živca, imajući u vidu da je, nakon odstranjenja gelera, oporavak ličnog živca kompletan što je utvrđeno pregledom apelanta 19. aprila 2012. godine. Osim toga, konstatovano je da nisu osnovani apelantovi navodi kojim ističe da u nalazu organa vještačenja nije navedeno šta je sa ostalim povredama koje je apelant zadobio, a naročito da nije razmatrana dijagnoza “depressio chr, sy psychoorganicum“, a za koju je od strane Doma zdravlja Trebinje konstatovano da se apelant liječi, dok je uvidom u zdravstveni karton konstatovano od kojih se bolesti apelant permanentno liječi.Pored toga, utvrđeno je da apelant, osim navedene konstatacije Doma zdravlja Trebinje, nije dostavljao nalaze u pogledu ovih dijagnoza niti ukazivao na pogoršanje zdravstvenog stanja, iz kog razloga organ vještačenja taj navod nije mogao ni cijeniti. Također, konstatovano je da je relevantnim odredbama Zakona o pravima boraca propisano da sva prvostepena rješenja kojima se priznaje status i pravo na mjesečno primanje osim prava na borački dodatak, podliježu obaveznoj reviziji koje je u nadležnosti tuženog, koje može vršiti reviziju i rješenja koja ne podliježu obaveznoj reviziji, te da ukoliko je protiv prvostepenog rješenja izjavljena žalba, o reviziji i žalbi rješava se istim rješenjem. Isto tako, navedenim zakonom je uređen i postupak revizije ostvarenih prava korisnika po ovom zakonu i predviđeno da tuženi u postupku vršenja revizije može dati saglasnost na rješenje ili ga izmijeniti, ukinuti i sam rješiti stvar ili vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak. Shodno tome, zaključeno je da nisu povrijeđena pravila postupka, na koje ukazuje pobijana presuda, jer je jednim rješenjem moguće odlučiti po žalbi i u vršenju revizije.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1846/15 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio