Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2427/16 (D.P. „Zavod za studije i projektovanje“ Banja Luka i JP "Parking servis" d.o.o. Zenica)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2427/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2427/16, rješavajući apelacije D.P. „Zavod za studije i projektovanje“ Banja Luka i JP "Parking servis" d.o.o. Zenica, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

D.P. „Zavod za studije i projektovanje“ Banja Luka, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 080578 15 Pž od 14. decembra 2015. godine;

JP "Parking servis" d.o.o. Zenica, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 104245 15 Gž od 19. aprila 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2427/16 D.P. „Zavod za studije i projektovanje“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banja Luke, podnio je 9. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 080578 15 Pž od 14. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom žalba tužitelja „H&G“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) je uvažena i prvostepena presuda je preinačena na način da je apelant obavezan da tužitelju isplati iznos od 16.762,00 KM. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je tužitelj u cijelosti ispunio svoju obavezu iz zaključenog Ugovora o međusobnoj poslovno-tehničkoj saradnji od 21. decembra 2007. godine i za potrebe apelanta izradio projektnu dokumentaciju – elektro faza za izgradnju poslovnog objekta – Tržnog centra za investitora „MIMS“ d.o.o. Sarajevo, što je prihvatio i prvostepeni sud, navodeći da je tužitelj odradio taj dio posla, pa, shodno navedenom, predmetni ugovor između parničnih stranaka predstavlja ugovor o djelu, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Također, obrazloženje prvostepenog suda da je predmetni ugovor nejasan sa stanovišta obaveze i jedne i druge ugovorne strane i da tužitelj nije dokazao da postoji obaveza apelanta da mu dug plati, Viši privredni sud je zaključio da ne može prihvatiti iz razloga što je i prvostepeni sud nespornim utvrdio da je tužitelj izvršio svoju obavezu iz predmetnog ugovora od 21. decembra 2007. godine, da je ugovorenu cijenu iz ugovora od 28. augusta 2007. godine, naručitelj posla – „MIMS“ d.o.o. Sarajevo u cijelosti izmirio apelantu, između ostalog, i za elektro fazu – jaka i slaba struja, da je tužitelj ispostavio apelantu račun od 19. oktobra 2009. godine, na iznos od 25.740,00 KM, a što se odnosi na projektnu dokumentaciju elektro faze – jake struje, slabe struje i vanjsko uređenje za predmetni objekat i dopisom od 26. oktobra 2009. godine, tužitelj je pozvao apelanta da navedeni iznos plati u roku od 15 dana, pa kako apelant nije prigovarao na ispostavljeni račun, a kako tužitelj zahtjeva iznos od 16.762,00 KM, što predstavlja manji iznos od iznosa navedenog u računu, to je tužitelj dokazao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je odlučio kao u izreci presude.

2. AP-3058/16 JP "Parking servis" d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Emira Alić, advokatica iz Zenice, podnio je 15. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 104245 15 Gž od 19. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom žalba apelanta je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi S.A. (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime duga isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je odredbom člana 7. Ugovora o korištenju parking prostora, propisano da će apelant kao zakupodavac dati otkaz u slučajevima kada tuženi kao zakupac ne plati dospjelu zakupninu za zadnja dva mjeseca, zatim ako zakupac promijeni adresu stanovanja, a u konkretnom slučaju je nesporno među strankama da tuženi kao zakupac nije plaćao zakupninu od IV mjeseca 2009. godine pa do IX mjeseca 2011. godine, te da je promijenio adresu stanovanja, dakle po dva osnova su se stekli uslovi da apelant kao zakupodavac da otkaz tuženom kao zakupcu, zbog čega prvostepeni sud, pravilno smatra da apelant određeni novčani iznos iz konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva potražuje bez pravnog osnova, s obzirom da je u skladu sa članom 7. zaključenog Ugovora, ne samo imao pravo već i bio u obavezi, da raskine predmetni ugovorni odnos, te je pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2427/16.

Apelacioni navodi U navedenim apelacijama apelanti se, u suštini, pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da u predmetnim apelacijama apelanti imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2427/16 (D.P. „Zavod za studije i… | Sudska praksa | Aktio