Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2345/15 (Zaštitni fond Federacije BiH)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2345/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2345/15, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije BiH, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zaštitni fond Federacije BiH, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 083582 14 Gž od 24. februara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zaštitni fond Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Irsan Kukić, advokat iz Travnika, podnio je 11. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 083582 14 Gž od 24. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljici (A. M.) na ime naknade nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos, i to na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, na ime pretrpljenih fizičkih bolova i na ime pretrpljenog straha, te da apelant naknadi tužiteljici troškove postupka.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da su nesporne činjenice da se dogodila predmetna saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali putničko motorno vozilo, vlasništvo F. Č. koji je u momentu nezgode i upravljao navedenim vozilom, i tužiteljica u svojstvu pješaka, te da je u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi tužiteljica zadobila tjelesne povrede, a nije bila sporna ni činjenica da je predmetnu saobraćajnu nezgodu prouzrokovao F. Č.. Dalje se navodi da je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev usmjerila protiv apelanta, a da tužbeni zahtjev zasniva na navodima da u momentu nastanka predmetne saobraćajne nezgode predmetno vozilo nije bilo osigurano. Kantonalni sud konstatuje, da kako je u konkretnom slučaju, predmetna šteta tužiteljici prouzrokovana neosiguranim vozilom, da je apelant dužan naknaditi tužiteljici pričinjenu štetu, a sve u skladu sa članom 16. stav 1. alineja 2. i stav 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti, a u vezi člana članom 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Odlučujući o apelantovom prigovoru o podijeljenoj odgovornosti, Kantonalni sud ističe da je na osnovu provedenih materijalnih dokaza, između ostalog utvrđeno da se u momentu nastanka predmetne saobraćajne nezgode tužiteljica kretala desnom stranom kolovoza u istom pravcu u kojem se kretalo i predmetno vozilo, te da sa te desne strane kolovoza, na dijelu gdje se desila nezgoda, ne postoji trotoar, a trotoar postoji na suprotnoj lijevoj strani kolovoza. Kantonalni sud konstatuje da pravilno cijeneći utvrđeno činjenično stanje u pogledu okolnosti nastanka predmetne saobraćajne nezgode u kojoj je tužiteljica povrijeđena, te imajući u vidu odredbu č1ana 106. stav l. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u BiH, kojom je propisano da, na putu koji ima trotoar ili drugu površinu određenu za kretanje pješaka, odnosno površinu pored kolovoza pogodnu za kretanje pješaka, pješak je dužan da se kreće po tim površinama, prvostepeni sud je i po ocjeni Kantonalnog suda pravilno zaključio da u konkretnom slučaju postoji doprinos tužiteljice nastanku štetnog događaja u procentu od 10 %, o čemu je dao pravilne i potpune razloge, koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud, zbog čega su bez osnova navodi apelantove žalbe da je veći doprinos tužiteljice nastanku štetnog događaja. Kantonalni sud, također, navodi da je prvostepeni sud o troškovima postupka odlučio na osnovu odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku, te da je prilikom donošenja odluke o troškovima postupka imao u vidu činjenicu da je svoj troškovnik tužiteljica opredijelila prema smanjenom, a ne prema prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu te je i uspjeh tužiteljice u predmetnom sporu prvostepeni sud i po ocjeni Kantonalnog suda pravilno cijenio u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev.

3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. S obzirom na to da je apelant nositelj javnih ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2345/15 (Zaštitni fond Federacije BiH) | Sudska praksa | Aktio