Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1780/15 (D. I.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1780/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-1780/15, rješavajući apelaciju Danice Ilić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Danica Ilić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 Rs 027986 14 Rev 2 od 27. januara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Danica Ilić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Odžaka, koju zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnijela je 9. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 Rs 027986 14 Rev 2 od 27. januar 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila, pored ostalog, da se poništi rješenje prvotuženog (Ministarstvo prosvjete, znanosti, kulture i športa Posavskog kantona) o razrješenju apelantice dužnosti ravnatelja drugotužene (OŠ „Vladimir Nazor“ Odžak), da ostane na snazi rješenje Školskog odbora drugotužene od 22. aprila 2009. godine o imenovanju apelantice za ravnatelja i rješenje o zasnivanju radnog odnosa na radnom mjestu ravnatelja kod drugotužene, da se naloži drugotuženoj da apelanticu primi na radno mjesto ravnatelja, te da se obaveže prvotuženi da joj na ime naknade štete po osnovu razlike plata isplati određene novčane iznose za određeni vremenski period, kao i da se poništi rješenje prvotuženog o imenovanju A. K. na dužnost VD ravnatelja drugotužene od 5. septembra 2011. godine.
U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelantica 26. avgusta 2005. godine zasnovala radni odnos kod drugotužene na neodređeno vrijeme, a da je odlukom školskog odbora drugotužene od 22. aprila 2009. godine apelantica imenovana na dužnost ravnatelja škole na mandat od četiri godine, počev od 23. aprila 2009. godine, te da iz iskaza svjedoka proizilazi da drugotužena nije imala potpuni nastavni kadar za realizaciju nastave, kao i da apelantica nije sarađivala sa školskim odborom (povjerenstvom), na što je upozoravana više puta. Nadalje, utvrđeno je da je rješenjem prvotuženog od 1. septembra 2011. godine poništena odluka Učiteljskog vijeća drugotužene o raspodjeli razreda, predmeta, razredništava, jer je prema obrazloženju u rješenju raspodjela izvršena bez prethodne odluke školskog odbora, bez provođenja procedure javnog natječaja, zbog čega je odgođen početak izvođenja nastave za sedam dana u školskoj 2011/2012. godini. Također, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je rješenjem prvotuženog od 1. septembra 2011. godine apelantica razriješena dužnosti ravnateljice drugotužene, da se apelantica 17. oktobra 2011. godine pismeno obratila drugotuženoj sa zahtjevom za sporazumni raskid ugovora o radu zbog prelaska na novo radno mjesto, a da je rješenjem drugotužene od 20. oktobra 2011. godine apelantici prestao radni odnos zaključno sa 17. oktobrom 2011. godine, na osnovu ličnog zahtjeva apelantice za sporazumni prestanak radnog odnosa. U vezi s tim, konstatovano je da rješenje o razrješenju sa mjesta ravnateljice drugotužene donijeto zbog utvrđenih propusta apelantice, na koje je upozoravana, te da je prije donošenja rješenja o razrješenju apelantici data mogućnost da se izjasni o razlozima razrješenja. Isto tako, konstatovano je da rješenjem o razrješenju, apelantici nije prestao radni odnos kod drugotužene, već po njenom zahtjevu za sporazumni prestanak radnog odnosa, pa je shodno tome, na osnovu primjene odredbi člana 81. i 82. stav 4. Zakona o osnovnom školstvu Posavskog kantona i člana 54. i 55. Statuta drugotužene, zaključeno da odluka o razrješenju zakonita i da navedenim rješenjem nije povrijeđeno apelanticino pravo na odbranu.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman