Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5650/15 (B. N.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-5650/15
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5650/15, rješavajući apelaciju Božice Nedić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Božice Nedić podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Tešnju u predmetu broj 39 0 I 000052 08 I.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Božica Nedić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Republike Srbije, koju zastupa Drinka Lekić, advokat iz Tešnja, podnijela je 23. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj 39 0 I 000052 08 I.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 20. januara 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a u skladu sa članom 34. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 21. aprila 2016. godine da obavijesti Ustavni sud da li je predmetni izvršni postupak okončan.
3. Općinski sud je 27. januara 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 27. aprila 2016. godine dostavio je informaciju o statusu predmeta.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
5. Apelantica je 7. oktobra 2008. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu pravomoćne i izvršne Presude Općinskog suda broj 039-0-P-06-000 490 od 7. septembra 2007. godine protiv izvršenika M.M. (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi isplate duga u iznosu od 7.000,00 KM. Apelantica je predložila da se izvršenje provede pljenidbom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika, i to putničkog motornog vozila, traktora i priključnog vozila, kao i ostalih pokretnih stvari koje se zateknu u domaćinstvu izvršenika.
6. Općinski sud je Rješenjem broj 39 0 I 000052 08 I od 8. oktobra 2008. godine dozvolio predloženo izvršenje.
7. Nezadovoljan navedenim rješenjem, izvršenik je izjavio prigovor 22. oktobra 2008. godine, a Općinski sud je rješenjem od 18. februara 2009. godine odbio prigovor izvršenika.
8. Izvršenik je protiv navedenog rješenja izjavio žalbu, koja je (nije precizirano kada) odbijena rješenjem Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud).
9. Općinski sud je 28. decembra 2009. godine rješenje o izvršenju dostavio PU Tešanj radi zabilježbe izvršenja.
10. S obzirom na to da izvršenik nije dozvolio sudskom izvršitelju popis pokretnih stvari, Općinski sud je 16. augusta 2010. godine ponovno od PU Tešanj tražio da se onemogući registracija navedenih vozila. Iz stanja spisa proizlazi da PU Tešanj nije postupila po zahtjevu suda.
11. Apelantica je predložila da se izvršenje provede na nekretninama izvršenika (nije precizirano kada), što je Općinski sud rješenjem dozvolio.
12. Iz stanja u spisu proizlazi da je Općinski sud treće ročište za prodaju nekretnine održao 25. juna 2012. godine, te da je proglasio da je apelantica kupac za iznos od 11.300,00 KM.
13. Općinski sud je 5. jula 2012. godine donio rješenje o dosudi protiv kojega je apelantica izjavila žalbu.
14. Kantonalni sud je rješenjem od 17. aprila 2013. godine odbio apelanticinu žalbu.
15. Općinski sud je 29. jula 2013. godine rješenje o dosudi dostavio Zemljišnoknjižnom uredu i Službi za katastar radi provođenja.
16. Apelantica je 24. oktobra 2013. godine podnijela prijedlog za provođenje izvršenja radi uvođenja u posjed predmetne nekretnine.
17. Općinski sud je ročište za uvođenje u posjed zakazao za 20. decembar 2013. godine.
18. S obzirom na to da na zakazano ročište nisu pristupili apelantica i njezin opunomoćenik, Općinski sud je 26. decembra 2013. godine donio rješenje kojim se prijedlog za uvođenje u posjed smatra povučenim.
19. Nezadovoljna navedenim rješenjem, apelantica je izjavila žalbu, a Kantonalni sud je 2. aprila 2014. godine donio rješenje kojim se žalba uvažava i predmet vraća na ponovni postupak.
20. Općinski sud je dopisima od 5. juna 2014. godine i 6. jula 2015. godine zatražio od opunomoćenika apelantice da mu dostavi termine radi zakazivanja novog ročišta za uvođenje u posjed nekretnina.
21. Općinski sud je ročište za uvođenje u posjed nekretnina održao 31. augusta 2015. godine i na navedenom ročištu apelantica je uvedena u posjed. Apelantica je zatražila da sud donese rješenje o određivanju troškova postupka na teret izvršenika.
22. Općinski sud je 25. januara 2016. godine donio rješenje o troškovima postupka.
23. Nezadovoljan navedenim rješenjem, izvršenik je 4. februara 2016. godine izjavio prigovor, a Općinski sud je rješenjem od 14. aprila 2016. godine odbio prigovor izvršenika.
24. Izvršenik je 25. aprila 2016. godine izjavio žalbu protiv navedenog rješenja, a Općinski sud je 26. aprila 2016. godine žalbu izvršenika dostavio na odgovor apelantici.
25. Prema stanju u spisu, izvršni postupak nije okončan u dijelu naplate troškova izvršnog postupka.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra joj je, zbog dužine trajanja izvršnog postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je, između ostalog, istakla da smatra da je do povrede prava na pravično suđenje na njezinu štetu došlo zbog toga što izvršni postupak pred Općinskim sudom nerazumno dugo traje, a da sud nije imao niti jedan opravdan razlog za nepostupanje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava i apelantici odredi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.000,00 KM zbog dužine trajanja postupka.
b) Odgovor na apelaciju
27. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je detaljno izložio hronologiju postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, pri čemu je istakao da je postupak uvođenja u posjed trajao zbog toga što apelantica, koja boravi u Republici Srbiji i koja je slabijeg zdravstvenog stanja, nije mogla ranije pristupiti na ročište za uvođenje u posjed, te da je sud svojim dopisima od opunomoćenika apelantice u dva navrata tražio da mu se dostave termini u kojima bi mogao zakazati navedeno ročište. Također, Općinski sud je naveo da je ukupno trajanje predmetnog postupka prouzrokovano i mijenjanjem predmeta izvršenja apelantice, te okolnošću da je tri puta navedeni predmet dostavljan na odlučivanje po žalbama. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je apelantica uvedena u posjed predmetne nekretnine, Općinski sud smatra da ni na koji način nije povrijeđeno apelanticino pravo u odnosu na dužinu trajanja postupka.
V. Relevantni propisi
28. Zakon o izvršnom postupku («Službene novine FBiH» br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 74/11, 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 64.
Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
VI. Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U kontekstu apelacijske nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
31. Budući da navodi iz apelacije, u ovom dijelu, ukazuju na to da apelantica pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje dužine trajanja izvršnog postupka, pokrenutog na osnovu pravomoćne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelantica poziva na pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, čije se garancije u građanskopravnim stvarima protežu i na fazu izvršnog postupka.
32. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, Serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i ukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
33. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravomoćnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
34. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21).
35. U konkretnom slučaju apelantica se obratila Ustavnom sudu zbog činjenice da izvršni postupak povodom prijedloga za izvršenje od 7. oktobra 2008. godine nije u cijelosti okončan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII. Meritum
37. Apelantica smatra da je, zbog dužine trajanja izvršnog postupka, povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
40. Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da apelantica nije obavijestila Ustavni sud da li je predmetni izvršni postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31. Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka ocijeniti isključivo prema navodima apelanata i raspoloživim dokazima iz spisa.
Relevantna načela
41. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka br. 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da „izvršenje presude koju je izrekao bilo koji sud mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana
6. Evropske konvencije“. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude od bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
42. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26). Period koji se uzima u obzir
43. Ustavni sud zapaža da je apelantica 7. oktobra 2008. godine pokrenula izvršni postupak protiv izvršenika radi izvršenja pravomoćne sudske presude, da taj postupak još uvijek nije u cijelosti okončan i da traje više od sedam godina.
Analiza razumnosti trajanja postupka
44. Ustavni sud, u pogledu ocjene složenosti predmeta, zapaža da se u konkretnom radi o izvršnom postupku koji je pokrenut radi provođenja pravomoćne sudske odluke kojom je izvršeniku naloženo da apelantici isplati određeni novčani iznos, te da se, imajući u vidu radnje koje je Općinski sud poduzeo u dosadašnjem toku postupka (izvršenje na pokretnim stvarima izvršenika, izvršenje na nekretninama izvršenika i uvođenje u posjed nekretnina), predmetni izvršni postupak može smatrati složenim.
45. U pogledu apelanticinog ponašanja, Ustavni sud konstatira da apelantica nije doprinijela dužini trajanja postupka. S druge strane, iz činjeničnog stanja predmeta i navoda apelacije ne proizlazi da je predmetni postupak od naročitog značaja za apelanticu.
46. U vezi sa postupanjem redovnih sudova, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da se izvršni postupak, prema odredbi člana 5. stav 1. Zakona o izvršnom postupku i praksi Evropskog suda (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Comingersoll S. A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina), smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu, uloga vlasti svodi na to da razumno pomogne izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev v. Ukrajina, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, sudovi u izvršnom postupku nisu odgovorni za namirenje tražitelja izvršenja, već za učinkovito i ekonomično provođenje sudskog postupka.
47. S tim u vezi, analizirajući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, odlučujući o apelanticinom prijedlogu za izvršenje od 7. oktobra 2008. godine, rješenje o izvršenju od 8. oktobra 2008. godine donio u zakonskom roku, protiv kojega je izvršenik izjavio prigovor, a zatim žalbu, o kojima su Općinski i Kantonalni sud odlučili u relativno kratkim rokovima. Ustavni sud dalje zapaža da je Općinski sud dopisima od 28. decembra 2009. godine i 18. juna 2010. godine dostavio rješenje o izvršenju PU Tešanj radi zabilježbe, da PU Tešanj nije postupila po zahtjevu suda, ali da je apelantica u međuvremenu predložila da se izvršenje provede na nekretninama izvršenika. Ustavni sud zapaža da je u daljem toku izvršnog postupka Općinski sud usvojio apelanticin prijedlog i dozvolio izvršenje na nekretnini izvršenika, proveo radnje radi izvršenja na nekretnini izvršenika, te na trećem ročištu za prodaju nekretnina od 25. juna 2012. godine za kupca nekretnine proglasio apelanticu, nakon čega je 7. jula 2012. godine donio rješenje o dosudi. Nezadovoljna navedenim rješenjem, apelantica je izjavila žalbu o kojoj je Kantonalni sud rješenjem od 17. aprila 2013. godine, također, odlučio u relativno kratkom roku. U vezi sa postupkom uvođenja u posjed apelantice na nekretninama koje su joj dosuđene u predmetnom izvršnom postupku, Ustavni sud uočava da je apelantica 23. oktobra 2013. godine podnijela prijedlog za uvođenje u posjed, te da na ročište za uvođenje u posjed zakazano za 20. decembar 2013. godine apelantica i njezin opunomoćenik nisu pristupili. Zbog toga je Općinski sud 26. decembra 2013. godine donio rješenje kojim se prijedlog za uvođenje u posjed smatra povučenim, a koje je Kantonalni sud rješenjem od 2. aprila 2014. godine ukinuo i vratio na ponovno odlučivanje. U ponovljenom postupku Općinski sud je dopisima od 5. juna 2014. godine i 6. jula 2015. godine od apelanticinog opunomoćenika tražio da mu dostavi termin za zakazivanje ročišta za uvođenje u posjed, te da je nakon usaglašavanja termina na ročištu od 31. augusta 2015. godine apelantica uvedena u posjed nekretnine, čime je okončam taj postupak. U odnosu na apelanticin zahtjev za naknadu troškova izvršnog postupka, Ustavni sud, također, nije mogao primijetiti da je značajniji period neaktivnosti Općinskog suda s obzirom na to da je rješenjem od 25. januara 2016. godine donio odluku o troškovima postupka protiv koje je izvršenik izjavio prigovor, a zatim žalbu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u predmetnom izvršnom postupku u razumnim vremenskim rokovima poduzeo veliki broj izvršnih radnji i u razumnim rokovima odlučivao o apelanticinim prijedlozima pri čemu nije imao značajnih perioda neaktivnosti, što sve ukazuje da je sud vodio postupak tako da se njegov tok ne ometa, odnosno da se efektivno okonča, poduzimajući pri tome sve radnje kako bi razumno pomogao izvršenju presude u apelanticinu korist. Također, Ustavni sud nije mogao primijetiti da je Kantonalni sud, koji je prema stanju u spisu u tri navrata odlučivao o žalbama, svoje odluke donosio u rokovima koji nisu razumni. Ustavni sud, na osnovu izloženog činjeničnog stanja, smatra da je dužini trajanja predmetnog postupka u najvećoj mjeri doprinijela očigledna složenost izvršnog postupka u kojemu se izvršenje provodilo na pokretnim stvarima izvršenika, na nekretninama izvršenika, a zatim i zbog uvođenja u posjed nekretnina, pri čemu je izvršni postupak u pretežnom dijelu okončan, izuzev dijela koji se odnosi na naknadu troškova postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da su u postupku postojale objektivne okolnosti zbog kojih izvršni postupak nije okončan.
48. Dakle, iako predmetni izvršni postupak nije u cijelosti okončan ni nakon proteka više od sedam godina, Ustavni sud smatra da, zbog postojanja objektivnih okolnosti i zbog nepostojanja okolnosti koje bi ukazivale da su redovni sudovi odugovlačili postupak, nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
49. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nema osnova za razmatranje apelanticinog zahtjeva za naknadu štete zbog dužine trajanja izvršnog postupka.
Ostali navodi
50. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa povredom prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati apelanticine navode o povredi prava na imovinu i prava na zabranu diskriminacije s obzirom na to da se ti navodi zasnivaju na navodima o dužini trajanja postupka.
VIII. Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u «razumnom» roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije godine u situaciji kada izvršni postupak koji se može smatrati složenim i koji je u pretežnom dijelu okončan, izuzev dijela koji se odnosi na naknadu troškova postupka, zbog postojanja objektivnih okolnosti i zbog nepostojanja okolnosti koje bi ukazivale da su redovni sudovi odugovlačili postupak, traje nešto više od sedam godina.
52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman