Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1869/15 („Predionica“ a.d. Trnovo)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1869/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016 godine, u predmetu broj AP-1869/15, rješavajući apelaciju „Predionica“ a.d. Trnovo, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Predionica“ a.d. Trnovo protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 000036 14 Rev od 22. januara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
„Predionica“ a.d. Trnovo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Milan Marinković, advokat iz Banja Luke, podnijela je 20. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 000036 14 Rev od 22. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tužitelju Gradu Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati na ime duga određeni novčani iznos. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da su Skupština Grada Srpsko Sarajevo i ODP Fabrika tepiha Sokolac-FATES (Ćilimara)-Sokolac stupile u ugovorni odnos 2. maja 1997. godine na osnovu ugovora od 8. augusta 1996. godine zaključenog između Skupštine Grada Srpsko Sarajevo i “Invest banke” a.d. Beograd, koji je pravni osnov zaključenja spornog ugovora. Također, utvrđeno je da je sporni ugovorni odnos zasnovan radi realizacije mjera Vlade SRJ i Narodne skupštine RS dogovorenih u cilju realizacije projekta I definisanog Protokolom od 26. jula 1996. godine, koje se provode u formi prenesenih ovlaštenja na Skupštinu Grada Srpsko Sarajevo, u funkciji stvaranja ekonomskih pogodnost za vraćanje i reinstaliranje 29 proizvodnih kapaciteta izmještenih iz Srpskog Sarajeva. Nadalje, utvrđeno je da je ODP Fabrika tepiha Sokolac-FATES (Ćilimara)-Sokolac tada u svom sastavu imala pogon Predionice u Trnovu i prema utvrđenom činjeničnom stanju sva sredstva dobijena od tužitelja po osnovu spornog ugovora, u određenom novčanom iznosu, utrošena su u adaptaciju proizvodnih kapaciteta tog pogona. Dakle, utvrđeno je da je iz tog razloga Zapisnikom Komisije za izradu diobnog bilansa ODP Fabrika tepiha Sokolac-FATES (Ćilimara)-Sokolac od 1. novembra 2000. godine dug iz spornog ugovora prenesen na pogon „Predionice” u Trnovu, a potom nakon osnivanja apelantice 2001. godine evidentiran u njenom bilansu uspjeha za 2002. godine, kako proizlazi iz tih materijalnih dokaza i iz nalaza finansijskog vještaka, a što su potvrdili i saslušani svjedoci D.G. i M.D..
Shodno navedenom, da su novčana sredstva iz spornog ugovora uložena u adaptaciju proizvodnih kapaciteta tadašnjeg pogona „Predionice” ODP Fabrika tepiha Sokolac-FATES Sokolac, koji se nalazio u Trnovu, koji su sada proizvodni kapaciteti apelantice, utvrđeno je da je apelantica u odnosu na ta novčana sredstva nesumnjivo u materijalno-pravnom odnosu sa tužiteljem i stoga pasivno legitimisana u ovoj parnici. Prema tome, utvrđeno je da su neosnovani svi navodi apelantice kojima osporava svoju pasivnu legitimaciju u ovoj parnici tvrdnjama da ona nije pravni sljednik preduzeća ODP Fabrika tepiha Sokolac-FATES Sokolac, da nije solidarno odgovorna za obaveze tog preduzeća, te da sporni dug nije preuzela ni ugovorom o preuzimanju duga. Također, utvrđeno je da je neosnovana i tvrdnja apelantice da je aneks broj 1. ugovora o namjenskom kreditu od 2. maja 1997. godine zaključen između Skupštine Grada Srpsko Sarajevo i ODP Fabrika tepiha Sokolac-FATES (ćilimara)-Sokolac (sporni ugovor), ugovor o kreditu, zato što je odredbom člana 1065. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se ugovorom o kreditu banka obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Naime, utvrđeno je da iz citirane odredbe proizlazi, da je ugovor o kreditu prije svega određen po subjektivnom kriteriju, odnosno davalac kredita može biti samo banka, što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Osim toga, utvrđeno je da Grad Srpsko Sarajevo kao ugovorna strana, koja je odobrila sredstva, koja su iskorištena za adaptaciju proizvodnih kapaciteta apelantice, nije ni mogao biti davatelj kredita, jer bi to bilo protivno prinudnim normama, tačnije odredbi člana 21. stav 2. Zakona o bankama i finansijskim organizacijama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenje ugovora, i kojim je obavljanje kreditnih poslova bilo zabranjeno pravnim licima koja ne posjeduju dozvolu za rad Narodne banke RS, koju dozvolu Grad Srpsko Sarajevo nesporno nije imao. Najzad, utvrđeno je da su redovni sudovi pravilno našli da predmetni ugovor koji stranke nazivaju aneks ugovora ne može biti aneks ugovora zaključenog između Skupštine Grada Srpsko Sarajevo i “Invest banke” a.d. Beograd od 8. augusta 1996. godine, nego samostalan ugovor zaključen u vezi sa naprijed navedenim ugovorom.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom BiH. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman