Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3190/16 („Agroherc“ d.o.o. Bileća)

Odluka donesena 02. 09. 2016.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3190/16

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

02. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3190/16, rješavajući zahtjev „Agroherc“ d.o.o. Bileća za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev „Agroherc“ d.o.o. Bileća za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „Agroherc“ d.o.o. Bileća (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je, 27. jula 2016. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 0 22087 16 Kv od 28. juna 2016. godine i S1 2 K 022087 16 Krn od 31. maja 2016. godine. Apelant je dopisom od 15. avgusta 2016. godine zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravosnažnog rješenja Suda BiH broj S1 2 K 022087 16 Krn od 31. maja 2016. godine do donošenja odluke o apelaciji. Navedenim dopisom apelant je također podnio zahtjev za prioritetno postupanje po predmetnoj apelaciji.

2. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 022087 16 Krn od 31. maja 2016. godine naloženo je banci „UniCredit bank“ a.d. Banjaluka da privremeno obustavi finansijsku transakciju na precizno označenom deviznom računu apelanta u iznosu od 846.120,03 EUR a koja je privremeno obustavljena 27. maja 2016. godine u 10,15 časova po nalogu Finansijskog-obavještajnog odjeljenja Državne agencije za istragu i zaštitu. Određeno je da se finansijska sredstva zatečena na naznačenom računu u iznosu od 864.120,03 EUR privremeno oduzimaju, te se ista moraju pohraniti na poseban račun gdje će se čuvati do okončanja krivičnog postupka ili do drugačije odluke suda.

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) 31. maja 2016. godine podnijelo Sudu BiH prijedlog za izdavanje naredbe banci „UniCredit bank“ a.d. Banjaluka o privremenom obustavljanju izvršenja finansijske transakcije i privremenom oduzimanju finansijskih sredstava do okončanja krivičnog postupka ili dok se ne steknu uslovi za njihovo vraćanje.

4. Istaknuto je da iz prijedloga Tužilaštva BiH kao i priloga dostavljenih uz navedeni prijedlog proizlazi da je apelant zaprimio na račun otvoren kod „UniCredit“ banke a.d. Banjaluka priliv sa računa pravnog lica MFC „Commodities“ otvorenog u Austriji u iznosu od 864.120,03 EUR te da su istog dana od strane vlasnika računa izdata dva naloga za plaćanje i to nalog za plaćanje 700.000 EUR na račun pravnog lica „Plants Global“ INC, Tortola, Brtish Virgin Islands (Britanska Djevičanska Ostrva) i nalog za plaćanje u iznosu od 150.000 EUR na račun pravnog lica „Balkan Steel International“ iz Lihtenštajna. Ukazano je da je uvidom u prilog koji je dostavljen uz prijedlog Tužilaštva BiH, a koji se odnosi na djelatnost upisa apelanta, utvrđeno da je apelant kao pravni subjekt registrovan za trgovinu na veliko žitaricama, sirovim duvanom, sjemenjem itd.. Nadalje je navedeno da uvidom u dostavljene račune proizlazi da su navedena pravna lica apelantu prodala metalne cijevi u ukupnom iznosu od 850.000,00 EUR te koja roba je sudeći po računima pravnog lica „Plants Global“ INC Tortola, British Virgin Islands (Brtitanska Djevičanska Ostrva) isporučena sa Britanskih Djevičanskih Ostrva.

5. Pored navedenog iz prijedloga Tužilaštva BiH i dostavljenih priloga po mišljenju suda proizlazi da je jedno od pomenutih inostranih pravnih lica prema kojima je nalog za plaćanje upućen, „Balkan Steel International“ iz Lihtenštajna, vlasnik pravnog lica „Unis Fabrika cijevi“ a.d. Derventa sa kojim pravnim licem je apelant na mjesečnom nivou zaključivao ugovore o asignaciji. Istaknuto je je da je na osnovu navedenog „UniCredit bank“ a.d. Banjaluka izrazilo sumnju u zakonitost transakcija s obzirom da je račun pravnog lica „Unis Fabrika cijevi“ a.d. Derventa blokiran od 2013. godine, te da asignacije nisu dozvoljene ako je račun jednog od učesnika blokiran.

6. Sud BiH je naveo da je na osnovu dostavljenih dokaza Tužilaštva BiH ocijenio da u ovom trenutku postoje osnovi sumnje da predmetna novčana sredstva potiču od krivičnog djela pranje novca iz člana 209. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH). Imajući u vidu prirodu predmetnog krivičnog djela te priložene dokaze sud je utvrdio da postoji osnov sumnje da apelant kao osumnjičeno lice koristi navedeni bankovni račun kako bi počinio krivično djelo, prikrio krivično djelo ili prikrio dobit ostvarenu počinjenjem inkriminisanih radnji.

7. Protiv prvostepenog rješenja apelant je podnio žalbu koju je Vijeće Suda BiH rješenjem broj S1 2 K 0 22087 16 Kv od 28. juna 2016. godine odbilo kao neosnovanu.

8. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da, nasuprot žalbenim navodima odbrane, dispozitiv i obrazloženje prvostepenog rješenja nisu kontradiktorni i nerazumljivi već su u njemu citirana i primijenjena zakonska regulativa koja uređuje postupak privremenog oduzimanja predmeta i obustave finansijske transakcije kako je to to zakonodavac propisao shodno odredbama čl. 65. i 72. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH).

9. Ukazano je da je neosnovan žalbeni prigovor odbrane apelanta da prvostepeno rješenje ne sadrži sve potrebne elemente shodno odredbi člana 65. stav 3. ZKP BiH budući da je po mišljenju Vijeća u navedenom rješenju jasno navedeno da su predmetom privremenog oduzimanja-obustave novčana sredstva u iznosu od 864.120,03 EUR koja se nalaze na deviznom računu apelanta a da je izvršilac mjere banka „UniCredit bank“ a.d. Banjaluka kojoj se nalaže da privremeno obustavi sredstva i pohrani ih na poseban račun. Stoga po mišljenju Vijeća nisu povrijeđene odredbe čl. 65., 68. i 70. ZKP BiH budući da se ne radi o predmetima oduzetim neposredno od osoba već novčanim sredstvima koja se nalaze kod pravnog lica za koja je postupak obustave i čuvanja propisan odredbama člana 72. st. 4. i 5. ZKP BiH.

10. U pogledu postojanja osnova sumnje Vijeće je našlo da je u prvostepenom rješenju ispravno cijenjene sve odlučne činjenice na osnovu kojih je pravilnom primjenom odredbi člana 72. stav 4. ZKP BiH donesena zakonita odluka. Po mišljenju Vijeća iz dokaza u spisu nesporno proizlazi postojanje dovoljnog stepena sumnje (osnova sumnje) da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu pranje novca.

11. Istaknuto je da je Vijeće razmatrajući osnove sumnje u obzir uzelo obimnu dokumentaciju dostavljenu uz žalbu nalazeći pri tome ispravnim žalbeni prigovor da je apelant kao pravni subjekt registrovan ne samo za trgovinu na veliko žitaricama, sirovim duvanom, sjemenjem već i trgovinom na veliko robom od metala na osnovu čega je ovlašteno da se bavi prometom metalnih cijevi. Međutim po mišljenju Vijeća navedena činjenica iako nepotpuno utvrđena ne dovodi u pitanje zaključak o postojanju osnova sumnje prema kojima predmetne transakcije izvršene između apelanta, doo, MFC „COMMODITIES“ iz Austrije, „Plants Global“ INC, Tortola, British Virgin Islands (Britanska Djevičanska Ostrva), „Balkan Steel International“ iz Lihtenštajna, vlasnika pravnog lica „Unis Fabrika cijevi“ a.d. Derventa ,sa kojim pravnim licem je apelant na mjesečnom nivou zaključivao ugovore o asignaciji, imaju obilježja krivičnog djela pranja novca iz člana 209.

KZ BiH.

12. Imajući u vidu navedeno po mišljenju Vijeća u ovoj fazi postupka postoji dovoljno dokaza koji upućuju na postojanje osnova sumnje kao nižeg stepena sumnje da je počinjeno krivično djelo pranje novca iz člana 209. KZ BiH što ne znači da je krivično djelo zaista i izvršeno. Prema tome, imajući u vidu prirodu krivičnog djela pranja novca koje podrazumijeva finansijske malverzacije ubacivanja novca stečenog krivičnim djelom u regularne ekonomske tokove, obimnu materijalnu dokumentaciju, koju je odbrana dostavila uz žalbu, a koja se odnosi na poslovanje apelanta kao pravnog lica čija su sredstva obustavljena, po mišljenju Vijeća neophodno je da Tužilaštvo BiH u što kraćem vremenskom periodu obavi ekonomska i finansijska vještačenja kako bi se što prije donijela tužilačka i sudska odluka po pitanju konkretnog krivičnog predmeta.

13. Pored navedenog Vijeće je ukazalo na hitnost postupanja svih subjekata u krivičnom postupku budući da su predmet obustave novčana sredstva koja služe poslovanju pravnog subjekta, te da se radi o privremenoj mjeri.

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Po mišljenju apelanta u konkretnom slučaju Tužilaštvo BiH je bilo dužno provjeriti navod koji su zaprimili od FOO SIPA a Sud BiH detaljno provjeriti sve navode Tužilaštva BiH iz prijedloga. Istaknuto je da šteta koju apelant trpi svakodnevno uslijed postupanja Suda BiH (odnosno ne postupanja) je ogromna i dovodi u pitanje egzistenciju pravnog društva. Ukazano je da je navedena šteta mogla biti umanjena blagovremenim i hitnim postupanjem Suda BiH i Tužilaštva BiH u trenutku kada je apelant podnio žalbu na prvostepeno rješenje imajući u vidu da je uz žalbu dostavljena i kompletna dokumentacija koja se tiče transakcije koju Sud BiH i Tužilaštvo BiH smatraju spornom. Navodi da Sud BiH nije donio odluku po žalbi u konkretnom predmetu do podnošenja urgencije od strane apelanta. Po mišljenju apelanta građani BiH će biti oštećeni u ovom predmetu na način da će se odšteta isplaćivati iz budžeta BiH. Navodi da apelant trpi štetu budući da državni organi predmetni postupak ne smatraju hitnim. Ukazuje da do momenta podnošenja apelacije Tužilaštvo BiH nije priložilo bilo kakve dokaze. Ukazuje na nedovoljno obrazloženje osporenih odluka, te da je Sud BiH bio dužan obrazložiti sve dokaze na kojima bazira svoju odluku. Smatra da je navedeno posljedica toga što Tužilaštvo BiH uz svoj prijedlog nije dostavilo niti jedan jedini dokument koji je podoban da postane dokaz u krivičnom postupku. Navodi da osim pojma pranje novca nije navedena čak ni naznaka iz kojeg bi krivičnog djela taj navodno „oprani“ novac trebao potjecati odnosno koje krivično djelo predstavlja izvorno krivično djelo u konkretnom slučaju. Po mišljenju apelanta „osnov sumnje“ u ovom slučaju kod državnih organa je u suštini činjenica poslovanja sa tzv. off-shore kompanijama.

15. U zahtjevu za donošenje privremene mjere i prioritetnom postupanju po apelaciji od 15. avgusta 2016. godine apelant navodi da osporenim odlukama trpi nenadoknadivu štetu koja dovodi u pitanje opstanak apelanta kao pravnog lica kao i 300 radnih mjesta. Ukazuje da je odbrana apelanta stalnom sudskom vještaku izdala naredbu za vještačenje te mu dostavila svu dokumentaciju koju je uz žalbu dostavila Vijeću Suda BiH. Navedeni vještak je 27. jula 2016. godine odbrani dostavio svoj nalaz i mišljenje. Apelant navodi da je odbrana apelanta navedeni nalaz dostavila Sudu BiH i Tužilaštvu BiH 28. jula 2016. godine ali da pomenuti državni organi nisu preduzeli nikakve aktivnosti povodom navedenog. Ukazuje da su privremeno oduzeta sredstva radi postojanja osnova sumnje da se radi o krivičnom djelu iz člana 209. KZ BiH (pranje novca) ali Tužilaštvo BiH nije navelo da postoji barem osnov sumnje iz kojeg krivičnog djela navodno potiču sredstva kojima je počinjeno krivično djelo pranja novca. Također po mišljenju apelanta nije poznato ni koji je to krug potencijalnih počinilaca izvornog krivičnog djela.

16. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

17. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

18. Prema tome, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se izda tražena privremena mjera. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi odložio postupanje po pravosnažnoj odluci Suda BiH broj S1 K 022087 16 Krn od 31. maja 2016. godine, a kojom je naloženo banci „UniCredit bank“ a.d. Banjaluka da privremeno obustavi finansijsku transakciju na deviznom računu apelanta i navedena sredstva pohrani na poseban račun do okončanja krivičnog postupa ili drugačije odluke suda, odnosno koji bi ukazivali da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

19. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3190/16 („Agroherc“ d.o.o. Bileća) | Sudska praksa | Aktio