Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2996/16 (S.A., A. D.,E. F., D. S. i J. B.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Otkaz
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2996/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2996/16, rješavajući apelacije S. A. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

S. A., protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 314410 16 Rsž 2 od 7. juna 2016. godine;

Amela Dedić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 Rs 003608 16 Rsž 2 od 16. maja 2016. godine;

Edin Fejzić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 155844 15 Rev od 21. aprila 2016. godine;

Dušanka Stanišić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 071151 15 Rev 2 od 24. maja 2016. godine;

Jovana Bogdanović, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 Rs 034901 15 Rsž od 25. maja 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2996/16

1. S. A. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Sejad Mujačić, advokat iz Gračanice, podnijela je 13. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 314410 16 Rsž 2 od 7. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila, pored ostalog, da se utvrdi da je odlukom tužene („UPI Banka“ d.d. Sarajevo) nezakonito prestao apelanticin ugovor o radu sa tuženom, te da se poništi navedena odluka i tužena obaveže da apelantici naknadi plaću za određeni vremenski period.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da apelanticina žalba neosnovano ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer iz stanja spisa proizlazi da je apelantica bila zaposlena kod tužene (od 1985. godine do 2005. godine), da su postojali propusti u radu apelantice kao direktora filijale, a kasnije i direktora poslovne mreže, da nije poduzela sve potrebne radnje i aktivnosti radi obezbjeđenja i plasmana kredita, kao i naplate kredita, da je davala kredite i brisala hipoteke bez odobrenja direktora, uprave ili kreditnog odbora banke, da takvo ponašanje predstavlja propuste koji predstavljaju težu povredu radne obaveze, da je apelantica pravosnažno osuđena zbog produženog krivičnog dijela zloupotrebe položaja učinjenog u 2003. godini kao direktor filijale, što po ocjeni Kantonalnog suda znači da su utvrđene odlučne činjenice za rješavanje predmetne pravne stvari. Dalje se navodi, da apelanticini žalbeni prigovori da podnesena krivična prijava i odluka generalnog direktora ne dokazuju ništa u smislu apelanticine odgovornosti, da je prvostepeni sud presudu zasnovao na zabilješci o obavljenom razgovoru direktora tužene sa apelanticom, da je prvostepeni sud zasnovao odluku na pravosnažnoj krivičnoj presudi, su prema ocjeni Kantonalnog suda neosnovani. Naime, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je apelantica presudom Općinskog suda u Gračanici, pravosnažno oglašena krivom zbog produženog krivičnog djela zloupotrebe položaja učinjenog 2003. godine kao direktorica filijale, Kantonalni sud konstatuje da je članom 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku propisano da je parnični sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim. Kantonalni sud također ističe da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelantici omogućeno da iznese svoju odredbu, pa kako je utvrđeno da je tužena postupila u skladu sa odredbom člana 90. Zakona o radu (ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu) i omogućila apelantici da iznese svoju odbranu, to je pravilan zaključak da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan.

AP-3075/16

3. Amela Dedić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Olova, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 19. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 1 Rs 003608 16 Rsž 2 od 16. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila, pored ostalog, da se poništi kao protivzakonita odluka o raskidu ugovora donesena od strane tuženog (D. B. vlasnik restorana "Stari Mlin“ Olovo), te da se naloži tuženom da uspostavi radno-pravni odnos apelantici na poslovima KV kuharica.

4. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da u predmetnoj odluci o otkazu ugovora o radu, kao materijalno pravna osnova navedene su odredbe iz člana 88. Zakona o radu, odnosno da se ugovor otkazuje zbog teže povrede radne obaveze zbog koje nije očekivano da poslodavac otpuštenog radnika ponovo vrati u radni odnos. Međutim, Kantonalni sud konstatuje, da je očigledno, a što proizlazi iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, da nije u pitanju povreda radne obaveze, već se radi o otkazu ugovora o radu primjenom odredbi iz člana 87. stav 2. Zakona o radu. Dalje se navodi, da prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, apelantica trajno nije sposobna obavljati poslove KV kuharice, odnosno poslove koji zahtijevaju kontakt s vodom. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud konstatuje da je sporna odluka tuženog takozvani poslovno uslovljeni otkaz ugovora o radu zbog nemogućnosti apelantice da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa, odnosno da obavlja poslove KV kuharice. Kantonalni sud ističe da takav otkaz ugovora o radu slijedi ako poslodavac ne može uposliti zaposlenika na druge poslove ili ga ne može obrazovati za rad na drugim poslovima s tim da apelantica nije dokazala da tuženi ima mogućnost da je rasporedi na druge odgovarajuće poslove ili je obrazovati za rad na drugim odgovarajućim poslovima. Kantonalni sud, također, navodi da apelanticina navedena obaveza proizlazi iz pravila o teretu dokazivanja po kojima je njena obaveza dokazati činjenice koje su stvarna osnova njene tužbe, pa pošto apelantica nije dokazala odlučne činjenice, odgovorna je i zbog toga trpi negativne posljedice svog takvog angažovanja u predmetnoj parnici.

AP-3110/16

5. Edin Fejzić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Sanela Gorčić, advokatica iz Sarajeva, podnio je 20. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 155844 15 Rev od 21. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, pored ostalog, da se utvrdi da je apelant zasnovao radni odnos kod tuženog („TDR“ d.o.o. Blažuj) na neodređeno vrijeme po osnovu prešutno zaključenih ugovora o radu u određenom vremenskom periodu, te da sud utvrdi nezakonitost prestanka ugovora o radu, te da tuženi vrati apelanta na poslove koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa.

6. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da Zakon o radu izričito definiše uslove pod kojim može doći do preobražaja radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme, a to je zaključenjem uzastopnih ugovora o radu kod istog poslodavca na period duži od dvije godine (član 19. stav 4. Zakona o radu). Vrhovni sud zaključuje, kako u konkretnoj situaciji rad apelanta na određeno vrijeme sa istim poslodavcem nije bez prekida trajao duže od dvije godine, to se ne može govoriti o situaciji iz odredbe člana 19. stav 4. Zakona o radu, jer samo ostvarenjem zakonom propisanih pretpostavki radni odnos na određeno vrijeme može prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme. Vrhovni sud, također, navodi da su bez uticaja apelantovi revizijski prigovori koji se odnose na razloge, odnosno pobudu i način na koji je došlo do zaključenja ugovora o radu apelanta sa društvom „Rovita“, kao i činjenica što je isto lice osnivač i vlasnik tuženog i pravnog lica „Rovita“ d.o.o. Tuzla, jer samim zaključenjem ugovora o radu apelanta i pravnog lica „Rovita“ d.o.o. Tuzla, apelantu je u smislu odredbe člana 86. stav 2. Zakona o radu sporazumno prestao radni odnos kod tuženog. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud podržava pravni stav drugostepenog suda da je u konkretnom slučaju apelantu u smislu odredbe člana 86. stav 2. Zakona o radu prestao radni odnos po sili zakona.

AP-3118/16

7. Dušanka Stanišić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Istočnog Sarajeva, koju zastupa Milenko-Vojo Radović, advokat iz Foče, podnijela je 19. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 071151 15 Rev 2 od 24. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila, pored ostalog, da se poništi odluka (o otkazu ugovora o radu apelantici) tuženog (IP „EuroBlicPress“ d.o.o. Banja Luka), da se naloži tuženom da apelanticu vrati na rad, poslove i radne zadatke koje je obavljala ili na druge poslove koje odgovaraju njenoj stručnoj spremi.

8. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je odredbom člana 126. stav 1. tačka 2. i stav 2. Zakona o radu, propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku, ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika (stav 1. tačka 2.), da otkaz ugovora o radu, u slučaju iz tačke 2. stav 1. navedenog člana, poslodavac može dati ako s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbjediti drugi odgovarajući posao (stav 2.). Dalje se navodi, da kada se ima u vidu da je tuženi donio predmetnu odluku o otkazu ugovora o radu, nakon što je donio Pravilnik kojim se broj novinara smanjuje sa devet na osam i Program kojim je utvrdio način utvrđivanja viška radnika i njihovo zbrinjavanje, da je neposredni rukovodilac, shodno kriterijima iz Programa, izvršio ocjenu kvaliteta rada svih novinara, njih devet, među kojima je apelantica ocjenjena sa ocjenom dva, dok su drugi novinari ocjenjeni sa ocjenom 5, pri čemu je neposredni rukovodilac istakao, da je apelantica lojalna ali bez inicijative, nedovoljno angažovana, da je shodno rezultatima bodovanja, koje bodovanje podrazumijeva ocjenu kvalitete rada i stručnu spremu apelantica dobila četiri boda, dok su drugi novinari bodovani po šest, odnosno sedam bodova, da je programom predviđeno da radnik koji ostvari najmanji broj bodova dobije otkaz, da je apelantica ostvarila najmanji broj bodova i da je tuženi donio rješenje o otkazu apelantici ugovora o radu, navodeći da nije imao uslova da je rasporedi na drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud konstatuje da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelantici radni odnos prestao na zakonit način u skladu sa odredbom člana 126. stav 1. tačka 2. i stav 2. Zakona o radu, tim prije što tuženi nije imao mogućnost da apelanticu rasporedi na drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi.

AP-3173/16

9. Jovana Bogdanović, (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Šipova, koju zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnijela je 25. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 Rs 034901 15 Rsž od 25. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila, pored ostalog, da se poništi kao nezakoniti rješenje direktora tužene (Osnovna škola „Nemanja Vlatković“ iz Šipova), odluka o otkazu ugovora o radu i odluka Školskog odbora tužene, te da se tužena obaveže da kao svog radnika apelanticu prijavi Fondu PIO RS.

10. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da iz stanja spisa proizlazi da je republički prosvjetni inspektor rješenjem naložio direktoru tužene, kao odgovornom licu, da poništi ugovor o radu na određeno vrijeme (zaključen sa apelanticom, po konkursu za popunu upražnjenih radnih mjesta, po kom je apelantica izabrana na radno mjesto nastavnika srpskog jezika) i da putem komisije za izbor, formira rang listu kandidata koji ispunjavaju uslove konkursa, na osnovu kriterija utvrđenih zakonom i pravilnikom, te da popuni radno mjesto nastavnika srpskog jezika u skladu sa zakonom. Dalje se navodi, da iz odredbe člana 64. Zakona o inspekcijama proizlazi da su subjekti nadzora obavezni da postupe po rješenju inspektora, a prema članu 81. stav 2. istog zakona da za prekršaj će se kazniti odgovorno lice novčanom kaznom od 3.000,00 KM, ukoliko ne postupi po rješenju inspektora. Također se navodi, da prema odredbi člana 157. stav 4. Zakona o osnovama obrazovanja, prosvjetni inspektor je ovlašten, u vršenju inspekcijskog nadzora, da naloži školi da otkaže ugovor o radu nastavniku koji je zasnovao radni odnos u suprotnosti sa zakonom, drugim propisima i aktima donesenim na osnovu zakona. Okružni sud konstatuje, da iz svega proizlazi da je direktor tužene škole bio obavezan postupiti po rješenju prosvjetnog inspektora, uz prijetnju prekršajne kazne, a komisija tužene za izbor izvršiti ponovno bodovanje prijavljenih kandidata i sačiniti rang listu, što je navedena komisija učinila, te izvršila bodovanje iz kojeg proizlazi da je apelantica na petom mjestu. Po ocjeni Okružnog suda, a obzirom da je zaključivanje predmetnog ugovora o radu sa apelanticom bilo suprotno prinudnim normama Zakona o osnovnom obrazovanju i kao takav ne može uživati sudsku zaštitu, te s obzirom na činjenicu da je tuženi postupio po rješenju prosvjetne inspekcije na što je bio obavezan, to je Okružni sud odbio apelanticin tužbeni zahtjev.

Spajanje predmeta

11. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2996/16.

12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

13. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (npr., nediskriminacija itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2996/16 (S.A., A. D.,E. F., D. S. i J. B.) | Sudska praksa | Aktio