Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2662/15 (Vlada Federacije BiH)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Javna vlast
- Građanski postupak
- Zastara
- Isplata duga
- Obligaciono- pravni odnosi
- Kamata
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2662/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2662/15, rješavajući apelaciju Vlade Federacije BiH, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Vlada Federacije BiH, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 014398 14 Rev od 12. marta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo FBiH, podnijela je 29. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 014398 14 Rev od 12. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelantica je obavezana da tužitelju („Auto kuća Lijanovići“ d.o.o. Široki Brijeg) na ime duga po osnovu zakonske zatezne kamate isplati iznos od 102.562,08 KM, sa kamatom na navedeni iznos počev od 29. aprila 2002. godine, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 15.585,02 KM. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da su apelantica i tužitelj bili u poslovnom odnosu, te da su 15. aprila 1998. godine zaključili ugovor, temeljem kojeg se tužitelj, kao dobavljač obavezao da će za potrebe apelantice, kao kupca isporučivati proizvode i usluge, odnosno robu koju prodaje preko svoje trgovačke mreže i usluge koje pružaju preko svojih servisa. Nadalje, utvrđeno je da je tužitelj apelantici uredno izdavao račune i da je 31. decembra 1998. godine sačinjen zapisnik o sravnjenju međusobnih obaveza, kojom prilikom je navedeno da je apelantica dužna tužitelju iznos od 364.272,39 DEM. Osim toga, konstatovano je da je tužitelj 29. aprila 2002. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojnih isprava – računa, kojim je tražio prinudnu naplatu novčanih potraživanja u iznosu od 474.715,72 KM, da bi nakon izjavljenog prigovora na rješenje o izvršenju od strane apelantice, stranke bile upućene na parnični postupak. Obzirom da je tokom postupka utvrđeno da je apelantica izmirila dio glavnog duga, to je tužitelj zahtjev za plaćanje kamate za taj dio duga postavio kao glavni zahtjev i tražio plaćanje obračunate kamate u iznosu od 102.562,08 KM, sa procesnom kamatom, odnosno kamatom od dana podnošenja zahtjeva do isplate. Isto tako, konstatovano je da je greška u pisanju u izreci prvostepene presude otklonjena rješenjem prvostepenog suda od 10. oktobra 2013. godine, i da je prvostepena presuda donesena u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, koji je tokom postupka smanjen, jer je apelantica izmirila dio glavnog duga. Što se tiče apelanticinog prigovora o apsolutnoj nenadležnosti, zaključeno je da odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine nije isključena mogućnost da lice koje ima neizmireno potraživanje prema Federaciji Bosne i Hercegovine svoja prava ostvaruje pred sudom, u smislu odredbe člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Pored toga, navedeno je da je u cjelosti prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke u dijelu kojim je utvrđena visina neplaćenog glavnog duga, te u dijelu u kojem je izvršen obračun zateznih kamata na dio glavnog duga koji je plaćen sa zakašnjenjem Također, konstatovano je da apelanticin prigovor nedostatka aktivne legitimacije, te pogrešne primjene odredaba Zakona o početnom bilansu preduzeća i banaka, nije osnovan, iz razloga što tužitelj nije bio u postupku privatizacije i jer je njegov osnivač lice sa privatnim kapitalom. U odnosu na prigovor zastarjelosti potraživanja, zaključeno je da je usljed plaćanja glavnog duga, koji u vrijeme plaćanja nije bio zastario, došlo do prekida zastare roka plaćanja zatezne kamate, koji u smislu odredbe člana 372. Zakona o obligacionim odnosima teče od dana dospjelosti svakog pojedinog davanja. Najzad, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je odluka o procesnoj kamati donesena pravilnom primjenom odredbe člana 279. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za plaćanje kamate u tužbi podnesenoj 29. aprila 2002. godine.
Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud Federacije BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud Federacije BiH u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman