Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2600/15 (D. R.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Penzija
- Invalid
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2600/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2600/15, rješavajući apelaciju Dušana Resanovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dušan Resanović, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 014070 14 U od 23. marta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Resanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je 25. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 014070 14 U od 23. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba, podnesena protiv rješenja tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog rješenja, kojim je apelantu ponovo određena invalidska penzija, pa je određeno da se penzija usklađuje mjesečno prema stanju sredstava u fondu namijenjenih za isplatu iste, te je određeno da se istim rješenjem zamjenjuje rješenje na osnovu kojeg je vršena dotadašnja isplata penzije.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da je izmjenama i dopunama Zakona o PIO i to Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o PIO, izmijenjen stav 2. člana 231.b.), tako da je propisano da će se penzije iz stava 1. tog člana, izuzev penzije učesnika NOR-a, ponovo odrediti, po službenoj dužnosti, u skladu sa odredbama člana 87. i 89. Zakona o PIO, na osnovu rješenja o kategorizaciji borca, počevši od 1. oktobra 2009. godine, da je taj član dopunjen stavom 3. i 4., tako da je u stavu 3. propisano da penzije, koje se ne mogu odrediti u smislu stava 2. tog člana, ponovo će se odrediti, po službenoj dužnosti, od penzijskog osnova u skladu sa odredbama člana 77.-86. Zakona o PIO, počevši od 1. oktobra 2009. godine, a u stavu 4. je propisano da se neće ponovo određivati penzije, koje su određene po zahtjevu korisnika, a na osnovu rješenja o kategorizaciji. Okružni sud konstatuje, da imajući u vidu navedene izmjene zakona postojala je obaveza da tuženi ponovo odredi penziju apelantu shodno odredbama člana 77. do 86. Zakona o PIO sa početkom od 1. oktobra 2009. godine. Okružni sud ističe, da su neosnovani apelantovi navodi tužbe da tuženi nije ispoštovao stavove u presudi Okružnog suda od 15. marta 2013. godine (ranija presuda kojom je bio poništen akt tuženog), da nije postojala potreba donošenja rješenja po službenoj dužnosti, da se donošenjem rješenja krše njegova stečena prava po rješenju od 2. septembra 2013. godine, iz razloga što se ne radi o kršenju njegovih stečenih prava. Po ocjeni Okružnog suda apelant i dalje uživa prava po osnovu invalidske penzije, a svakako da se radi o visini penzije koje je promjenljiva, a njena promjenljivost se utvrđuje na osnovu zakona koje donosi zakonodavac. Okružni sud zaključuje da obzirom da je apelantu visina penzije bila određena na osnovu pogodnosti koje su mu priznate na osnovu učešća u oružanim snagama, a kako su navedene beneficije ukinute postojala je obaveza tuženog da donese rješenje po službenoj dužnosti i odredi novi iznos penzije na osnovu osnovice osiguranja, odnosno neto plata na koje je obračunat i plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje. Također se navodi da na osnovu svega iznesenog nesporno je da je tuženi postupio po uputama ranijih presuda, pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno utvrdio penzioni osnov i na osnovu istog pravilno utvrdio visinu invalidske penzije i sve navedene razloge u osporenom aktu prihvata i Okružni sud.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman