Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2925/13 (G. R.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Protek roka
  • Radni spor
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2925/13

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2925/13, rješavajući apelaciju Gojka Radivojca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka c), člana 57 stav (2) tač. a) i b), čl. 58 i 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Gojka Radivojca.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 Rs 003567 13 Rev od 11. decembra 2014. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Gojku Radivojcu u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke isplati iznos od 1.800,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati Gojku Radivojcu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gojka Radivojca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 Rs 003567 13 Rev od 11. decembra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 Rs 003567 13 Rsž od 16.

maja 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 Rs 003567 12 Rs od 2. novembra 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na zabranu diskrimincije iz člana II/3e) i k) i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1, člana 14 i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbija se kao neosnovana apelacija Gojka Radivojca podnesena protiv zaključka Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 I 051204 13 I od 29. maja 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Gojko Radivojac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milena Kobas iz Banje Luke, podnio je 4. jula 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Rs 003567 13 Rsž od 16. maja 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 Rs 003567 12 Rs od 2. novembra 2012. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 2925/13. Apelant je 30. marta 2015. godine podnio dopunu apelacije kojom je osporio Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 Rs 003567 13 Rev od 11. decembra 2014. godine.

2. Apelant je 24. juna 2014. godine podnio Ustavnom sudu apelaciju protiv zaključka Osnovnog suda broj 77 0 I 051204 13 I od 29. maja 2014. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 2915/14.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te od „ArcelorMittal Prijedor“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 2925/13. Ustavni sud je 17. juna 2016. godine zatražio od Osnovnog suda i tuženog da dostave odgovore na apelaciju broj AP 2915/14.

4. Vrhovni sud, Okružni i Osnovni sud i tuženi su odgovore na apelacije dostavili u periodu od 25. maja do 21. jula 2016. godine.

5. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2925/13 i AP 2915/14 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2925/13.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

Apelacija broj AP 2925/13

7. Apelant je 28. marta 2008. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa.

8. Osnovni sud je 2. novembra 2012. godine donio Presudu broj 77 0 Rs 003567 12 Rs kojom je odbacio tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da je bio izložen diskriminaciji i nefizičkom zlostavljanju od tuženog na osnovu svog socijalnog porijekla, imovnog stanja i društvenog položaja u postupku ostvarivanja prava po osnovu rada i socijalnog osiguranja, jer je tuženi svjesno propustio da, prema Presudi Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 349 od 30. novembra 2007. godine i u skladu sa Ugovorom o radu broj 1-0735/04 od 16. avgusta 2004. godine, apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu, ili na druge poslove koji odgovaraju apelantovim stručnim i radnim sposobnostima, i da mu isplati naknadu štete po osnovu pripadajućih plata i drugih davanja na koje ima pravo prema kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu poslije 10. decembra 2006. godine do povratka na posao, kao i za mart 2005. godine, čime je apelantu tuženi nanio nematerijalnu i materijalnu štetu, na osnovu koje se tuženi nezakonito bogati (stav I izreke presude). Istom presudom odbačena je tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o radu od 16. avgusta 2004. godine, kao i da je predmetni ugovor prestao da važi sa 3. decembrom 2012. godine zbog navršenih 40 godina penzijskog staža apelanta (st. II i III izreke). Stavovima IV i V izreke presude odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je apelant tražio da sud obaveže tuženog da apelantu isplati nematerijalnu štetu po osnovu duševnih bolova zbog diskriminacije i nefizičkog zlostavljanja od 31. januara 2008. godine do povratka na posao u iznosu od 10.000,00 KM, ili novčanu naknadu u istom iznosu u skladu sa članom 112 Zakona o radu sa zakonskom zateznom kamatom, kao i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da sud obaveže tuženog da apelantu isplati nematerijalnu štetu po osnovu straha zbog diskriminacije i nefizičkog zlostavljanja od navedenog datuma do povratka na posao u iznosu od 10.000,00 KM, ili novčanu naknadu u istom iznosu u skladu sa članom 112 Zakona o radu sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u izreci presude. Navedenom presudom odbačena je tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da sud obaveže tuženog da apelantu isplati materijalnu štetu zbog diskriminacije i nefizičkog zlostavljanja i neosnovanog bogaćenja na apelantovu štetu, i to za neisplaćene plate, regres, ogrijev, zimnicu, naknadu za Dan rudara, uplate doprinosa za apelanta kod Fonda PIO i registrovanje u obrascu M4, kao i zakonske zatezne kamate za period od 1. januara 1994. godine do 20. marta 2007. godine zbog presuđene stvari, a za period od 21. marta 2007. do 28. marta 2007. godine tužba je odbačena kao neblagovremena, kao i za navedena potraživanja za period novembar i decembar 2012. godine (stav VI izreke). Stavom VII izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je apelant tražio da sud obaveže tuženog da apelantu isplati materijalnu štetu zbog diskriminacije i nefizičkog zlostavljanja i neosnovanog bogaćenja na apelantovu štetu, i to za neisplaćene plate, regres, ogrijev, zimnicu, naknadu za Dan rudara, uplate doprinosa za apelanta kod Fonda PIO i registrovanje u obrascu M4, kao i zakonske zatezne kamate za period od 28. marta 2007. godine do 31. oktobra 2012. godine. Stavom VIII izreke presude odbačena je tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da sud obaveže tuženog da apelantu isplati otpremninu u iznosima kako je precizirano u izreci presude. Stavom IX izreke presude u odnosu na drugotuženog RŽR „Ljubija“ a.d. Prijedor i trećetuženog „Mittal Steel Holdings AG“ Švajcarska odbačena je kao neblagovremena (za precizirani period od 1994. do 2010. godine) i period novembar i decembar 2012. godine (jer nisu dospjela), odnosno kao neosnovana tužba u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanja u odnosu na ove tužene za period od 18. januara 2010. godine do 31. oktobra 2012. godine. Stavovima X i XI izreke odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan, te je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u preciziranom iznosu.

9. Apelant se žalio protiv navedene presude Osnovnog suda. Odlučujući o žalbi, Okružni sud je Presudom broj 77 0 Rs 003567 13 Rsž od 16. maja 2013. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao tuženog da apelantu isplati naknadu na ime izgubljene plate za vremenski period od 1. marta 2007. godine do 30. novembra 2007. godine u mjesečnim iznosima od po 502,68 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. u mjesecu za dospjeli iznos iz prethodnog mjeseca, pa do isplate, te da mu na dosuđene iznose izvrši uplatu doprinosa iz penzijsko-invalidskog osiguranja, sve u roku od 15 dana od dana donošenja te presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja, umjesto ranije odluke kojom je taj dio apelantovog tužbenog zahtjeva bio odbijen u dijelu stava VII izreke prvostepene presude. Istom presudom odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka umjesto ranije obavezanog apelanta da tuženom naknadi troškove postupka u preciziranom iznosu iz stava XI izreke prvostepene presude (stav I izreke drugostepene presude). Stavom II izreke drugostepene presude apelantova žalba je u ostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda je potvrđena u ostalom žalbom pobijanom odbijajućem dijelu (st. IV, V, dio st. VII i IX i stav X izreke) i u dijelu kojim je tužba odbačena (st. I, II, III, VI, VIII i dio stava IX izreke).

10. Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 Rs 003567 13 Rev od 11. decembra 2014. godine apelantova revizija protiv navedene presude Okružnog suda je odbijena kao neosnovana.

Apelacija broj AP 2915/14

11. Apelant je 1. jula 2013. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje pravosnažne Presude Okružnog suda broj 77 0 Rs 003567 13 Rsž od 16. maja 2013. godine. Navedenim prijedlogom za izvršenje apelant je zatražio da sud naloži nadležnoj banci da sa računa tuženog kao izvršenika pljenidbom novčanih sredstava izvrši prenos dosuđenih iznosa na označeni apelantov račun. Takođe je zatraženo da sud naloži nadležnoj banci da sa računa tuženog prenese na račun Fonda PIORS iznose pripadajućih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje na apelantovo ime.

12. Osnovni sud je donio Rješenje o izvršenju broj 77 0 I 051204 13 I od 5. marta 2014. godine kojim je odredio predloženo izvršenje.

13. Osnovni sud je 29. maja 2014. godine donio zaključak broj 77 0 I 051204 13 I kojim se postupak izvršenja smatra završenim. U obrazloženju zaključka Osnovni sud je naveo da je rješenjem tog suda od 5. marta 2014. godine određeno da će se prinudna naplata sprovesti zapljenom novčanih sredstava tuženog, odnosno izvršenika, u konkretnom postupku. Dalje je navedeno da je izvršenikov dužnik (nadležna banka) obavijestio sud da je u cijelosti sproveo rješenje o izvršenju 25. aprila 2014. godine, te je sud donio navedeni zaključak shodno članu 64 Zakona o izvršnom postupku.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije broj AP 2925/13

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Navedene povrede ljudskih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Takođe, smatra da ga je, zbog ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, diskriminisao tuženi zbog njegovog socijalnog porijekla, imovnog stanja i društvenog položaja. Dalje je naveo povredu prava na suđenje u razumnom roku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je u vrijeme podnošenja apelacije postupak trajao već više od četiri godine. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete.

b) Navodi iz apelacije broj AP 2915/14

15. Apelant smatra da mu je u izvršnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Navedeno je da je Osnovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo, odnosno odredbe člana 64 Zakona o izvršnom postupku, kada je zaključio da se predmetno izvršenje smatra završenim. Apelant ističe da nema dokaza da je tuženi kao izvršenik na isplaćene apelantove plate uplatio doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje i evidentirao ih u Jedinstveni sistem registracije, kontrole i naplate doprinosa u Poreskoj upravi RS. Takođe, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek budući da je u osporenom zaključku u pouci o pravnom lijeku navedeno da protiv tog zaključka nije dopušten pravni lijek. Stoga, kako je istakao, nije mu omogućeno da dokazuje da mu izvršenik nije uplatio pripadajuće doprinose.

c) Odgovor na apelaciju broj AP 2925/13

16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da, s obzirom na okolnost da je apelant dopunu apelacije kojom je, pored odluka nižestepenih sudova, obuhvatio i presudu tog suda, podnio 30. marta 2015. godine, a da je navedenu presudu tog suda primio posredstvom punomoćnika 21. januara 2015. godine, proizilazi da je ona neblagovremena u odnosu na presudu tog suda i da bi je trebalo odbaciti kao neblagovremenu.

17. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelant u predmetnom parničnom postupku tužbu podnio 28. marta 2008. godine dok je podneskom od 23. februara 2009. godine preinačio tužbeni zahtjev, a podnescima od 17. januara 2011. godine, 3. februara, 25. juna i 27. avgusta 2012. godine precizirao je tužbene zahtjeve. Navedeno je da su pripremna ročišta održana 25. juna i 20. avgusta 2012. godine, a glavna rasprava 10. oktobra 2012. godine. Dalje je navedeno da je presudom tog suda od 2. novembra 2012. godine odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, a kojom, po mišljenju Osnovnog suda, nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji i dopuni apelacije. U pogledu dužine trajanja postupka pred tim sudom, Osnovni sud je istakao da treba uzeti u obzir složenost pravne stvari, kao i doprinos samog apelanta trajanju postupka koji se iskazuje u čestim dopunama i preciziranjima tužbenih navoda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija podnesena 4. jula 2013. godine protiv presude Okružnog suda bila preuranjena budući da je konačna odluka u tom predmetu odluka Vrhovnog suda donesena u postupku revizije 11. decembra 2014. godine, te da bi je trebalo odbaciti. Ukoliko Ustavni sud ne odbaci apelaciju, tuženi je predložio da se apelacija i dopuna apelacije odbiju kao neosnovane, jer u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.

d) Odgovor na apelaciju broj AP 2915/14

20. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je, nakon što je rješenje o izvršenju dostavio nadležnoj banci na postupanje, primio obavijest da je banka postupila u skladu s rješenjem o izvršenju, te je sud donio predmetni zaključak od 29. maja 2014. godine. Dalje je navedeno da je sud 16. juna 2014. godine primio apelantov prijedlog za nastavak postupka a koji je proslijeđen tuženom na izjašnjenje. Dalje je istaknuto da je 16. jula 2014. godine tuženi dostavio izjašnjenje u kojem je naveo da je u potpunosti postupio po rješenju o izvršenju i da treba ostati na snazi zaključak od 29. maja 2014. godine. Navedeno izjašnjenje je dostavljeno apelantu uz zahtjev za preciziranje zahtjeva a odgovor po njemu je zaprimljen u sudu 24. septembra 2014. godine. Dalje je navedeno da je predmet dodijeljen novom sudiji koji je izvršnim referatom zadužen od 1. oktobra 2015. godine. Osnovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da je kao izvršenik u predmetnom izvršnom postupku u cijelosti postupio u skladu s rješenjem o izvršenju, te da je apelant kao tražilac izvršenja u potpunosti namiren. Istaknuto je da su apelantu isplaćene sve naknade plata, kao i zakonske zatezne kamate na te iznose. Takođe je navedeno da su na isplaćene iznose naknade plate obračunati i uplaćeni pripadajući doprinosi, kao i porez. Dalje je istaknuto da je tuženi sve naknade plata i uplaćene doprinose registrovao kod nadležne poreske uprave. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

23. U Zakonu o izvršnom postupku («Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) relevantne odredbe glase:

Član 12. stav 6.

Pravni lijekovi (6) Protiv zaključka nije dozvoljen pravni lijek.

Član 64.

Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

Član 166. st. 1. i 2.

(1) Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja prema izvršeniku može se sprovesti na svim sredstvima na njegovim računima kod banke, osim ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Rješenjem o izvršenju na novčanim sredstvima koja se vode na transakcijskom računu izvršenika nalaže se banci da novčani iznos za koji je izvršenje određeno prenese sa transakcijskog računa izvršenika na transakcijski račun tražioca izvršenja, a za potraživanja za koja nije propisana naplata preko žiro-računa kod banke, da isplati taj iznos tražiocu izvršenja u gotovom novcu.

Član 170. stav 1.

(1) Ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje po odredbama glave XII ovog zakona, zadržaće rješenje o izvršenju, izvršiti zapljenu sredstava izvršenika i o smetnjama obavijestiti sud.

Član 175.

Banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima, odgovara za štetu prouzrokovanu tražiocu izvršenja po opštim pravilima o naknadi štete.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

a) Dopustivost apelacije broj AP 2925/13

26. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

27. Apelant se obratio Ustavnom sudu apelacijom od 4. jula 2013. godine protiv presude Okružnog suda od 16. maja 2013. godine zbog dužine trajanja parničnog postupka, odnosno zbog navodne povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku, u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da predmetni postupak nakon navedene presude Okružnog suda nije bio okončan do momenta podnošenja apelacije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, iako je postupak u međuvremenu okončan presudom Vrhovnog suda od 11. decembra 2014. godine, dakle, nakon podnošenja apelacije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u pogledu navoda o povredi prava na suđenje u razumnom roku ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

29. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, navode o povredi prava na imovinu i zabranu diskriminacije koje je apelant naveo u apelaciji i dopuni apelacije, Ustavni sud zapaža da je konačna odluka u predmetnom postupku Presuda Vrhovnog suda broj 77 0 Rs 003567 13 Rev od 11. decembra 2014. godine. Dopustivost apelacije u tom dijelu Ustavni sud je ispitao polazeći od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

30. Član 18 stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

31. U konkretnom slučaju apelant je dopunu apelacije, kojom je osporio u međuvremenu donesenu Presudu Vrhovnog suda broj 77 0 Rs 003567 13 Rev od 11. decembra 2014. godine, koja, dakle, predstavlja konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari i koja je kao takva prikladna da je ispita Ustavni sud, podnio 30. marta 2015. godine, a predmetnu presudu je primio 21. januara 2015. godine, dakle, nakon proteka roka predviđenog članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga je Ustavni sud zaključio da je dopuna apelacije protiv navedene presude Vrhovnog suda podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu odluku.

32. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je o dijelu predmetne apelacije koji se odnosi na osporene presude, tj. na ostale aspekte prava na pravično suđenje, prava na imovinu i zabranu diskriminacije, odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b) Dopustivost apelacije broj AP 2915/14

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je zaključak Osnovnog suda broj 77 0 I 051204 13 I od 29. maja 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporeni zaključak primio 2. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 24. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

35. Apelant smatra da je, zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka pred redovnim sudovima, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Apelant, takođe, smatra je osporenim zaključkom donesenim u izvršnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije

36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Parnični postupak broj AP 2925/13 Pravo na pravično suđenje - razuman rok

a) Relevantni principi

37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

38. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

39. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu da zadovolje uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

40. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni parnični postupak pokrenuo podnošenjem tužbe Osnovnom sudu 28. marta 2008. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 11. decembra 2014. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste šest godina i osam mjeseci.

c) Analiza dužine trajanja postupka

41. U konkretnom slučaju radi se o radnom sporu pokrenutom radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa i utvrđivanja diskriminacije poslodavca prema apelantu, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu.

42. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak o radnom sporu koji je, po samom zakonu hitan, trajao ukupno šest godina i osam mjeseci, što je neprihvatljivo dug period za takvu vrstu sporova. Dalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Osnovnim sudom, koji je trajao više od četiri i po godine, u odlučujućoj mjeri odredio ukupnu dužinu predmetnog postupka. Posebno, Ustavni sud ističe da je Osnovni sud pripremna ročišta zakazao u junu i avgustu 2012. godine, a glavnu raspravu u oktobru iste godine, dakle, nakon perioda dužeg od četiri godine od podnošenja tužbe. Nakon početnog zastoja u predmetnom postupku Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u relativno kratkom vremenu održao pripremna ročišta i glavnu raspravu i donio prvostepenu presudu, uprkos navodima tog suda da se u konkretnom slučaju radilo o složenoj pravnoj stvari, te da je apelant više puta precizirao tužbene zahtjeve. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da okolnost da je apelant više puta precizirao tužbeni zahtjev ne može da vodi zaključku da je predmetni postupak trajao tako dugo zbog apelantovog ponašanja, budući da se apelant samo koristio pravima koja mu pripadaju u skladu sa relevantnim odredbama ZPP. U odnosu na žalbeni i revizioni postupak, Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud svoje odluke donijeli u rokovima koji zadovoljavaju zahtjeve razumnog roka, u smislu člana 6 stava 1 Evropske konvencije (rokovi od pet mjeseci i jedne i po godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

d) Naknada nematerijalne štete

44. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, trebalo isplatiti iznos od 1.800,00 KM, imajući u vidu da je navedeni postupak trajao više od šest godina. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Izvršni postupak broj AP 2915/14

45. Apelant smatra da mu je osporenim zaključkom donesenim u izvršnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

46. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. U tom pogledu osnovno pravilo postavila je presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da izvršenje presude koju je izrekao bilo koji sud mora da bude posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6 Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude koju je donio bilo koji nacionalni sud treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

47. Apelant smatra da mu je osporenim zaključkom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene Zakona o izvršnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

48. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.

49. U kontekstu navedenog Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Osnovni sud postupio shodno članu 64 Zakona o izvršnom postupku kojim je propisano da se „postupak izvršenja smatra završenim sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava“, budući da je od nadležne banke kao izvršenikovog dužnika primio izvještaj da je u cijelosti sproveo dostavljeno rješenje o izvršenju. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud primijenio relevantne odredbe zakona, te da je za svoju odluku dao jasne i dovoljne razloge a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi nikakve elemente proizvoljnosti.

50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

51. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, iz navoda apelacije proizilazi da se na povredu ovog prava žali u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da apelant navodi da mu je pravo na djelotvoran pravni lijek povrijeđeno jer je u konkretnom slučaju donesen zaključak protiv kojeg nije dopušten pravni lijek. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je samim članom 12 stav 6 Zakona o izvršnom postupku propisano da protiv zaključka nije dozvoljen pravni lijek. U vezi sa apelantovim navodima da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud zapaža da u situaciji kada je predmetni zaključak Osnovni sud donio u skladu sa zakonom, nakon što je utvrdio da je predmetno izvršenje koje je apelant tražio u cijelosti sprovedeno, apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek pokazuju se kao neosnovani. Ovo zbog toga što iz činjenica predmete proizilazi da je apelant u predmetnom izvršnom postupku u cijelosti ostvario potraživanje zbog čije realizacije je i pokrenuo postupak prinudne naplate njegovog potraživanja utvrđenog u parničnom postupku. Apelantovi navodi da nema dokaza da su izvršene uplate za penzijsko i invalidsko osiguranje i da mu nije omogućeno da te činjenice dokazuje, u konkretnom slučaju ne pokreću pitanje prava na djelotvoran pravni lijek protiv predmetnog zaključka. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud rješenjem o izvršenju naložio nadležnoj banci da izvrši uplatu predmetnih doprinosa na precizirani način, te u tom smislu Ustavni sud ukazuje i na zakonom propisane obaveze i odgovornost nadležne banke (čl. 170 i 175 Zakona o izvršnom postupku). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 175 ZIP-a kojim je propisano da banka „koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima, odgovara za štetu prouzrokovanu tražiocu izvršenja po opštim pravilima o naknadi štete“ iz čega jasno proizilazi da apelant može, ukoliko tvrdi da banka nije sprovela izvršenje, pokrenuti postupak za naknadu štete protiv banke.

52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su u datim okolnostima apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na «donošenje odluke u razumnom roku» kada je postupak radnog spora, koji se po zakonu smatra hitnim, na tri sudske instance trajao šest godina i osam mjeseci, pri čemu je postupak pred prvostepenim sudom, koji je trajao više od četiri i po godine, u odlučujućoj mjeri odredio prekomjernu dužinu ukupnog postupka.

54. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje kada je redovni sud, u situaciji kada je utvrdio da je predmetno izvršenje u cijelosti sprovedeno, donio odluku protiv koje po samom zakonu nije dozvoljen pravni lijek.

55. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka c), člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2925/13 (G. R.) | Sudska praksa | Aktio