Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3653/13 (Stambena zadruga „Montaža“ sa p.o. Sarajevo)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3653/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3653/13, rješavajući apelaciju Stambene zadruge „Montaža“ sa p.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Stambene zadruge „Montaža“ sa p.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 016892 12 Rev od 11. juna 2013.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Stambena zadruga „Montaža“ sa p.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Nedeljko Bursać, advokat iz Sarajeva, podnijela je 22. augusta 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 016892 12 Rev od 11. juna 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 10. decembra 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i „Queen Trade“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi), te od „Intrade Consulting“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i „Fain inženjeringa“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: umješač na strani drugotuženog) zatraženo je 6. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i umješač na strani drugotuženog su odgovore na apelaciju dostavili 11. jula 2016. godine, dok prvotuženi i drugotuženi nisu odgovorili na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 09 65 Ps 016892 05 Ps od 11. augusta 2009. godine djelomično je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev, te su tuženi obavezani da apelantici predaju u posjed pet stanova koji se nalaze u stambeno-poslovnoj zgradi u Novom Sarajevu (preciznije označenih u izreci presude, u daljnjem tekstu: predmetni stanovi) ili da u nemogućnosti predaje predmetnih stanova u posjed apelantici isplate vrijednost predmetnih stanova u preciziranom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od 1. jula 2003. godine pa do isplate (stav I tačka 1. izreke presude). Istom presudom obavezani su tuženi da solidarno apelantici isplate novčani dug u preciziranom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. jula 2006. godine pa do konačne isplate (stav I tačka 2. izreke presude). Navedenom presudom obavezani su tuženi da solidarno apelantici naknade troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan (stav II izreke). Protivtužbeni zahtjev prvotuženog protiv apelantice kojim je tražio da se apelantica obaveže da prvotuženom isplati precizirani novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama odbijen je kao neosnovan (stav III izreke). Stavom IV izreke odbačen je zahtjev za ukidanje privremene mjere, jer je odluka o njoj pravosnažna.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je predmet spora apelanticin zahtjev za ispunjenje ugovora o ustupanju izgradnje stambeno-poslovnog objekta zaključenog između apelantice i prvotuženog, na način da tuženi solidarno izvrše obavezu predaje u posjed novoizgrađenih predmetnih stanova ili naknade protuvrijednost tih stanova, kao i isplate novčani dug iz predmetnog ugovora.
7. Općinski sud je u dokaznom postupku utvrdio da su apelantica i prvotuženi 27. decembra 2001. godine zaključili ugovor o ustupanju izgradnje stambeno-poslovnog objekta, zatim, da je predmetnim ugovorom apelantica predala prvotuženom urbanističku saglasnost, rješenje o pravu na raspolaganje građevinskim zemljištem, investiciono-tehničku dokumentaciju i ostalu dokumentaciju potrebnu za građenje. Dalje je utvrđeno da je prvotuženi preuzeo obavezu da na ime naknade za ustupljenu investiciono-tehničku dokumentaciju i ustupanje prava izgradnje stambeno-poslovnog objekta na pojedine članove zadruge, tj. apelantice, prenese u vlasništvo 357 kvadratnih metara u cijelosti izgrađenog stambenog prostora (ključ u ruke) u stambenoj zgradi koja će se graditi na osnovu spomenutog ugovora. Također je utvrđeno da je prvotuženi preuzeo i obavezu na novčanu naknadu, te da je članom 6. ugovora dogovoreno da nijedna ugovorna strana ne može ustupiti, niti prenijeti taj posao, kao ni prava i obaveze iz ugovora bez pismene saglasnosti druge ugovorne strane. Nadalje je utvrđeno da se prvotuženi uknjižio u zemljišnim knjigama kao nosilac prava korištenja na zemljištu dodijeljenom za izgradnju stambeno-poslovnog objekta, kao i da je prvotuženi počeo izgradnju stambeno-poslovnog objekta.
8. Općinski sud je dalje utvrdio da je prvotuženi, kada mu je nestalo sredstava za dalju izgradnju objekta, bez apelanticine saglasnosti, 10. maja 2002. godine sa drugotuženim zaključio ugovor o zajedničkom ulaganju u stambeno-poslovni objekt, kao i da je navedeni ugovor više puta dopunjavan aneksima. Utvrđeno je da je aneksom VI od 28. aprila 2005. godine na navedeni ugovor prvotuženi priznao drugotuženom pravo vlasništva na cijelom do tada izgrađenom objektu isplatom iznosa od 250.000,00 KM. Također je utvrđeno da je prvotuženi izvršio prijenos prava na drugotuženog, i to prava korištenja na zemljištu na kojem je sagrađen stambeno-poslovni objekt, te da je u drugom sudskom postupku poravnanjem 3. decembra 2008. godine prvotuženi priznao drugotuženom stjecanje prava vlasništva građenjem na novoizgrađenom stambeno-poslovnom objektu sa dijelom 1/1. Dalje je navedeno da je prvotuženi prihvatio da se izvrši uknjižba drugotuženog kao vlasnika na predmetnom stambeno-poslovnom objektu.
9. Općinski sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da je i drugotuženi obavezan solidarno sa prvotuženim da apelantici preda u posjed predmetne stanove ili izvrši naknadu njihove novčane protuvrijednosti, jer je apelantica stekla pravo vlasništva na predmetnim stanovima na temelju zaključenog ugovora o ustupanju izgradnje stambeno-poslovnog objekta od 27. decembra 2001. godine sa prvotuženim. Općinski sud je smatrao da je apelanticino pravo na stjecanje pretpostavljenog vlasništva na stambeno-poslovnoj zgradi kao novoj stvari jače od drugotuženikovog prava, jer se drugotuženi nije upisao kao vlasnik objekta u zemljišnim knjigama. Budući da drugotuženi drži u posjedu predmetne stanove, Općinski sud je zaključio da postoji solidarna odgovornost drugotuženog sa prvotuženim, a time i njegova pasivna legitimacija.
10. Protiv prvostepene presude žalili su se tuženi i umješač na strani drugotuženog. Odlučujući o žalbama Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 65 0 Ps 016892 09 Pž od 10. aprila 2012. godine žalbe drugotuženog i umješača djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u stavu I tačka 2. izreke tako što je odbijen apelanticin zahtjev da drugotuženi učestvuje solidarno u obavezi isplate novčanog duga u preciziranom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. jula 2006. godine pa do konačne isplate, dok je u preostalom dijelu žalba drugotuženog i umješača odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom žalba prvotuženog je odbijena kao neosnovana.
11. Kantonalni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da je drugotuženi u žalbi u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na plaćanje dospjele ugovorene novčane naknade u preciziranom iznosu, za koju je vještak finansijske struke utvrdio da nije plaćena, osnovano prigovorio da je pobijana presuda u tom dijelu donesena na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, kako je dalje navedeno, plaćanje te naknade je ugovorena obaveza prvotuženog iz ugovora sa apelanticom. Budući da drugotuženi nije u obligacionopravnom odnosu sa apelanticom, zaključeno je da on prema njoj nema nikakvu novčanu obavezu po osnovu naknade za prava koja je apelantica prenijela prvotuženom. Stoga je Kantonalni sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbu člana 124. u vezi sa članom 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i na osnovu odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio da presudu u tom dijelu preinači i odbije navedeni dio zahtjeva u odnosu na drugotuženog.
12. Protiv navedene presude Kantonalnog suda drugotuženi i umješač su podnijeli zajedničku reviziju. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 016892 12 Rev od 11. juna 2013. godine reviziju drugotuženog i umješača uvažio i drugostepenu presudu preinačio tako što je žalbe drugotuženog i umješača u cijelosti uvažio i prvostepenu presudu preinačio u stavu I tačka 1. izreke na način da je u odnosu na drugotuženog u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelantice. Istom presudom obavezana je apelantica drugotuženom naknaditi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu dok je zahtjev umješača za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, budući da je reviziju podnio samo drugotuženi (sa umješačem na njegovoj strani), Vrhovni sud je ispitao pobijanu odluku drugostepenog suda samo u dijelu koji se odnosi na drugotuženog kao revidenta. Navedeno je da „odgovor na reviziju nije podnesen“. Dalje je navedeno da je osnovan prigovor drugotuženog da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno u pobijanoj odluci drugostepenog suda kada je drugotuženi obavezan solidarno sa prvotuženim na ispunjenje obaveze iz ugovora zaključenog između apelantice i prvotuženog.
14. Vrhovni sud je istakao da je predmet tužbenog zahtjeva ispunjenje ugovora o ustupanju izgradnje stambeno-poslovnog objekta od 7. decembra 2001. godine zaključenog između apelantice i prvotuženog kojim je prvotuženi preuzeo obavezu da pojedinim članovima zadruge (apelantice) prenese u vlasništvo predmetne stanove (određene prema licima i površini) u stambeno-poslovnom objektu koji je trebao da se izgradi. Nadalje, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 148. tačka 1. ZOO prema kojem ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, Vrhovni sud je zaključio da je osnovan prigovor drugotuženog kojeg je isticao u toku cijelog postupka, da nije pasivno legitimiran u predmetnoj parnici, jer iz predmetnog ugovora o ustupanju izgradnje od 7. decembra 2001. godine drugotuženi nije preuzeo nikakve obaveze, pa time nema položaj dužnika prema apelantici iz tog pravnog odnosa. Kako u postupku nije dokazano da je predmetni ugovor stvorio obaveze i drugotuženom kao trećem licu u ugovornom odnosu između apelantice i prvotuženog, a u pogledu predaje u posjed predmetnih stanova ili isplate njihove protuvrijednosti, Vrhovni sud je utvrdio da je zbog toga trebalo odbiti tužbeni zahtjev prema drugotuženom kao neosnovan. U tom smislu, kako je istakao Vrhovni sud, pogrešan je stav nižestepenih sudova prema kojem je primijenjen princip jačeg prava, na što je revizija osnovano ukazala, jer predmet spora i nije utvrđivanje nekog stvarnog prava i njegova zaštita, već isključivo ispunjenje ugovora kao obligacionopravnog posla.
15. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da pravni odnos zasnovan na predmetnom ugovoru između apelantice i prvotuženog nije ni u kakvoj vezi sa drugotuženim, koji je svoj ugovorni odnos sa prvotuženim zasnovao na drugom pravnom poslu. Nadalje, istaknuto je da činjenice a koje su nesporne da je prvotuženi prijenos prava na zemljištu za izgradnju, kao i investiciono-tehničku dokumentaciju prenio na drugotuženog, kao i da je prvotuženi priznao pravo vlasništva drugotuženom na novoizgrađenom stambeno-poslovnom objektu, sve bez apelanticine saglasnosti, predstavljaju povredu ugovora zaključenog između apelantice i prvotuženog. Navedena povreda ugovora, kako je zaključeno, povlači samo odgovornost prvotuženog kao ugovorne strane, a ne i drugotuženog kao trećeg lica. Vrhovni sud je utvrdio da apelantica predmetnim ugovorom zaključenim sa prvotuženim nije stekla nikakva stvarna prava, već prava zasnovana na obligaciji sa prvotuženim. Također je utvrđeno da ni prvotuženi nije stekao stvarno pravo na stambeno-poslovnoj zgradi čija izgradnja u vrijeme nastanka spornog ugovornog odnosa nije bila ni započeta. Utvrđeno je da je prvotuženi započeo graditi navedeni objekt, ali ga nije dovršio već je udruživanjem sredstava i pristankom prvotuženog objekt dovršio drugotuženi, kojem je prvotuženi priznao i stvarna prava na novosagrađenom stambeno-poslovnom objektu. Dakle, kako je zaključio Vrhovni sud, apelantica nije mogla na osnovu ugovora o ustupanju izgradnje stambeno-poslovnog objekta zaključenog 27. decembra 2001. godine sa prvotuženim ostvariti pravo da drugotuženi njoj preda predmetne stanove u novosagrađenom stambeno-poslovnom objektu ili njihovu protuvrijednost, jer drugotuženi nije preuzeo obavezu po tom ugovoru. Budući da apelantica nije ostvarila pravo ni po ugovorima zaključenim između prvotuženog i drugotuženog u njihovu korist, shodno odredbama člana 149. ZOO, Vrhovni sud je odbio apelanticin zahtjev prema drugotuženom u cijelosti. Vrhovni sud je smatrao da su osnovani prigovori revizije drugotuženog i umješača prema kojima on nije bio pasivno legitimiran za obaveze iz ugovora zaključenog između apelantice i prvotuženog, pa je primjenom člana 250. stav 1. ZPP reviziju uvažio, obje nižestepene presude preinačio u odnosu na drugotuženog, na način da je odbio apelanticin tužbeni zahtjev i u dijelu kojim se traži predaja u posjed predmetnih stanova ili isplata njihove novčane protuvrijednosti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantica smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od Vrhovnog suda. U iscrpnim navodima apelacije apelantica je navela hronologiju događaja, te istakla da utvrđene činjenice nisu sporne. Po apelanticinom mišljenju, Općinski i Kantonalni sud su u konkretnom slučaju donijeli pravilne odluke, dok je Vrhovni sud pogrešnom primjenom prava povrijedio apelanticina prava na pravično suđenje i imovinu. Dalje je navedeno da je osporenom odlukom pogrešno primijenjen član 460. ZOO koji propisuje da prodaja stvari obavezuje ugovarače. Po apelanticinom mišljenju, navedena zakonska odredba jasno upućuje da su prvo i drugotuženi obavezni solidarno predati u posjed predmetne stanove apelantici, na kojima je ona stekla pravo vlasništva valjanim pravnim poslom – ugovorom zaključenim sa prvotuženim. Istaknuto je da je navedeni ugovor zaključen prije nego što su prvo i drugotuženi zaključili aneks ugovora broj IV od 28. aprila 2005. godine kojim je prvotuženi priznao pravo vlasništva drugotuženom na predmetnim stanovima. Dalje je navedeno da su stečena prava apelantice jača u odnosu na naknadno stečena prava drugotuženog imajući u vidu i odredbe člana 460. ZOO. Apelantica ističe da je Vrhovni sud neosnovano zaključio da drugotuženi nije pasivno legitimiran jer je smatrao da nije nastao nikakav obligacionopravni odnos između apelantice i drugotuženog. Po apelanticinom mišljenju, takav zaključak Vrhovnog suda nije osnovan s obzirom na činjenicu da drugotuženi drži u posjedu predmetne stanove i predstavlja se kao njihov vlasnik. Pored toga, apelantica navodi da je na podnesenu reviziju blagovremeno podnijela odgovor od 10. jula 2012. godine a koji je Općinski sud zajedno sa cijelim spisom dostavio Vrhovnom sudu. Međutim, u osporenoj presudi je navedeno: „Odgovor na reviziju nije podnesen.“ Zbog navedenog, apelantica smatra da je došlo do očite povrede njenog prava na pravično suđenje. Također, smatra da je Vrhovni sud na taj način apelanticu doveo u neravnopravan položaj u odnosu na drugu stranku čija je revizija razmatrana. Apelantica je dostavila odgovor na reviziju od 10. jula 2012. godine i dopis kojim Općinski sud dostavlja cijeli spis (sa odgovorom na reviziju) na odlučivanje Vrhovnom sudu.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da odlukom tog suda nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Umješač na strani drugotuženog je u odgovoru na apelaciju naveo da osporava navode apelacije koji se odnose na činjenicu da je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke zanemario odgovor apelantice na reviziju podnesen 10. jula 2012. godine jer takav navod, po mišljenju umješača, nije tačan. Istaknuto je da je Vrhovni sud donošenjem osporene odluke ocijenio apelanticine navode u konkretnoj pravnoj stvari, te da stoga takvi apelacioni navodi nisu utemeljeni. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 148. stav 1.
1. Ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane.
Član 149.
1. Kad neko ugovori u svoje ime potraživanje u korist trećeg, treći stiče sopstveno i neposredno pravo prema dužniku, ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizilazi iz okolnosti posla.
2. Ugovarač ima pravo zahtijevati da dužnik izvrši prema trećem ono što je ugovoreno u korist tog trećeg lica.
Član 460.
Prodaja tuđe stvari Prodaja tuđe stvari obavezuje ugovarače, ali kupac koji nije znao ili nije morao znati da je stvar tuđa, može, ako se usljed toga ne može ostvariti cilj ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete.
VI. Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 016892 12 Rev od 11. juna 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantica je osporenu presudu primila 24. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 22. augusta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelantica osporava navedene presude, tvrdeći da su joj prekršena prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
26. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelantica tražila ispunjenje ugovora o ustupanju izgradnje i isplatu novčanog duga, te apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, kao i zbog povrede principa ravnopravnosti stranaka u postupku budući da je navedeno da odgovor na reviziju nije podnesen iako ga je apelantica podnijela.
28. U vezi s navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
30. U kontekstu navedenog Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju u konačnici odlukom Vrhovnog suda u odnosu na drugotuženog u cijelosti odbijen apelanticin tužbeni zahtjev. Ustavni sud nadalje zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne i argumentirane razloge zašto je, suprotno zaključcima nižestepenih sudova, utvrdio da u konkretnom slučaju drugotuženi nije pasivno legitimiran da apelantici preda u posjed predmetne stanove ili plati njihovu potuvrijednost, odnosno zašto je zaključio da je tužbeni zahtjev apelantice (za predaju u posjed, odnosno za isplatu vrijednosti stanova) osnovan samo u odnosu na prvotuženog sa kojim je apelantica bila u obligacionopravnom odnosu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se u obrazloženju odluke Vrhovni sud pozvao na odredbe člana 148. stav 1. i člana 149. ZOO kada je zaključio da je u konkretnom slučaju na temelju predmetnog ugovora o ustupanju izgradnje nastao obligacionopravni odnos samo između apelantice i prvotuženog a da iz naknadnih ugovora zaključenih između prvotuženog i drugotuženog u njihovu korist ne proizlaze prava apelantice kao treće osobe. Imajući u vidu utvrđene činjenice predmeta koje među strankama u postupku nisu bile sporne, a koje apelantica ne osporava ni u apelaciji, kao i odredbe ZOO na koje se Vrhovni sud pozvao u obrazloženju zaključaka u osporenoj odluci, Ustavni sud u datim obrazloženjima ne nalazi elemente proizvoljne primjene prava. U odnosu na apelanticine navode da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo jer iz odredbe člana 460. ZOO koja propisuje da „prodaja tuđe stvari obavezuje ugovarače“ proizlazi da su prvo i drugotuženi solidarno odgovorni prema apelantici, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud utvrdio da na temelju zaključenog ugovora između apelantice i prvotuženog apelantica nije postala vlasnik predmetnih stanova a niti je to naknadno postao prvotuženi. Također je utvrđeno da se u konkretnom postupku nisu utvrđivala stvarna prava apelantice na koja se poziva u navodima apelacije. Stoga, Ustavni sud smatra da navodi apelantice da se u konkretnom slučaju radi o prodaji tuđe stvari shodno članu 460. ZOO, odnosno o proizvoljnoj primjeni citirane zakonske odredbe su neosnovani.
31. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao zadovoljavajuće i jasne razloge zašto je smatrao osnovanim revizione navode drugotuženog, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe materijalnog prava, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da apelantica u navodima apelacije nije ponudila nove razloge u odnosu na one koje je istakla u postupku pred prvostepenim sudom a koje je Vrhovni sud imao u vidu prilikom donošenja osporene odluke. Ustavni sud smatra da je u osporenoj odluci Vrhovni sud dao za svoje stavove dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog prava čini proizvoljnom.
32. U odnosu na apelanticine navode da je Vrhovni sud povrijedio princip ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije od 27. oktobra 1993. godine, Serija A broj 274, odluke Ustavnog suda broj U 35/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). U pogledu apelanticinih tvrdnji da joj je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku jer je Vrhovni sud zanemario odgovor na reviziju koji je blagovremeno podnijela, Ustavni sud zapaža da apelantica nije navela konkretne razloge koje je istakla u odgovoru na reviziju a koji bi suštinski utjecali na drugačiju odluku Vrhovnog suda, a niti takvi razlozi proizlaze iz kopije odgovora priloženog uz apelaciju. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ocijenio predmetni postupak u cjelini, te je u svojoj odluci obrazložio primjenu materijalnog prava za koju je Ustavni sud utvrdio da nije bila proizvoljna. Također, Ustavni sud zapaža da je u prvostepenom postupku apelantica lično učestvovala, imala mogućnost da predlaže svoje dokaze, kao i da osporava i komentira dokaze suprotne strane, što je apelantica, kako to proizlazi iz činjenica predmeta i odluka donesenih u postupku, i činila. Iz navedenog proizlazi da su stavovi apelantice vezani za postavljeni tužbeni zahtjev (kojim je, dakle, tražila da sud solidarno obaveže prvotuženog i drugotuženog na predaju stanova, odnosno na isplatu njihove vrijednosti) nesporno bili poznati Vrhovnom sudu prilikom donošenja osporene odluke. U takvim okolnostima, iako je Vrhovni sud pogrešno konstatirao da odgovor na reviziju nije podnesen, nema ništa što bi ukazivalo da je, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, apelantica stavljena u znatno podređen položaj u odnosu na tužene. Imajući u vidu navedeno, apelanticini navodi da nije bila ravnopravno tretirana sa suprotnom stranom u revizionom postupku pred Vrhovnim sudom su, po ocjeni Ustavnog suda, neosnovani.
33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
34. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovog prava u suštini veže za primjenu materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovanim.
VIII. Zaključak
35. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud za svoju odluku kojom je u konačnici odbijen apelanticin tužbeni zahtjev protiv drugotuženog dao obrazloženje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije proizvoljno. Također, nije povrijeđeno apelanticino pravo u revizionom postupku pred Vrhovnim sudom na ravnopravnost stranaka u postupku kako je zagarantirano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je Vrhovni sud imao u vidu cjelokupan postupak i da je za svoju odluku dao obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
36. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje ovog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman