Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-180/15 (I. J.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-180/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-180/15, rješavajući apelaciju Izeta Jukića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Izet Jukić, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 039588 14 Gž od 14. novembra 2014.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Izet Jukić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 13. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 039588 14 Gž od 14. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je, pored ostalog, da su tužiteljica (Š. J.) i apelant u toku trajanja bračne zajednice, kao zajedničku bračnu imovinu stekli određenu nepokretnu i pokretnu imovinu (bliže opisanu u izreci prvostepene presude), da je udio tužiteljice na toj imovini ½, što je apelant dužan priznati, te je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev da se utvrdi da su apelant i tužiteljica u toku braka kao zajedničku bračnu pokretnu imovinu stekli određenu zlatninu (bliže opisanu u izreci prvostepene presude), i da apelantov dio iznosi ½.
2. U svom obrazloženju, između ostalog Apelacioni sud navodi da se na imovinske odnose bračnih drugova prema pravilu o vremenskom važenju zakona primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme kada je pravni odnos nastao, pa budući da je bračna zajednica parničnih stranaka prekinuta 2006. godine i do tada stečena sporna imovina, tužbeni zahtjev i protivtužbeni zahtjev se raspravljaju i prosuđuju prema odredbama Porodičnog zakona SR BiH, te da prema odredbi člana 264. stav 3. Porodičnog zakona SR BiH u bračnu tekovinu ulaze i darovi koje su treće osobe učinile u vrijeme trajanja bračne zajednice bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, a ući će u posebnu imovinu jednog bračnog druga samo onda kada iz namjene dara proizlazi ili se iz okolnosti u momentu darovanja može zaključiti da je darodavac želio učiniti dar jednom bračnom drugu. Međutim, po ocjeni Apelacionog suda, u prvostepenoj presudi utvrđeno činjenično stanje temeljem provedenih dokaza, kako ga u suštini prikazuju obje strane ili ga bar apelant nije argumentirano osporio, da je za vrijeme trajanja bračne zajednice apelantu majka darovala ½ prava građenja na zemljištu, na kojem je bio izgrađen stambeni objekat, ali koji je u ratu porušen, da je nakon učinjenog dara donatorskim sredstvima u stvari izgrađen novi stambeni objekat u cilju povratka na vlastite nekretnine ne samo apelanta, već i njegove obitelji (tužiteljice i djece), te da je i putnički automobil stečen u bračnoj zajednici, opravdavaju zaključak prvostepenog suda o utemeljenosti tužiteljicinog tužbenog zahtjeva. Apelacioni sud ističe da je zakonska presumpcija iz odredbe člana 264. stav 1. Porodičnog zakona SR BiH da se darovi trećih osoba učinjenih jednom bračnom partneru u toku trajanja bračne zajednice smatraju imovinom oba bračna partnera, pa kao i svaka pretpostavka može se oboriti samo ukoliko onaj kome to ne ide u prilog dokaže sa se iz namjere dara ili iz okolnosti u momentu darovanje dara može zaključiti da je darodavac želio učiniti dar samo jednom bračnom partneru. Apelacioni sud konstatuje da teret dokazivanja leži na apelantu koji treba oboriti navedenu zakonsku pretpostavku, ali to se nije desilo, budući da apelant pruženim dokazima nije uvjerio sud da zemljište nije darovano radi omogućavanja sklapanja Tripartitnog sporazuma i dobijanja donatorskih sredstava, odnosno da novi stambeni objekat nije izgrađen radi njegovog (apelantovog) povratka i povratka njegove obitelji u vlastiti dom, već naprotiv to su okolnosti koje opravdavaju zaključak prvostepenog suda da sporne nekretnine nisu njegova posebna imovina, nego zajednička imovina apelanta i tužiteljice. Apelacioni sud zaključuje, da što se tiče apelantovog protivtužbenog zahtjeva, kojem je tužiteljica iskazala protivljenje u pogledu predmeta (da je pobijana zlatnina predmet bračne tekovine) i kada apelant nije sudu pružio niti jedan dokaz da su pobrojanu zlatninu stekli u bračnoj zajednici, odnosno kada u toku postupka nije pouzdano dokazao i razjasnio da li sporna zlatnina predstavlja imovinu bračnih drugova u smislu odredbe člana 264. stav 2. Porodičnog zakona SR BiH, budući da se o tome svjedoci nisu izjašnjavali, u takvoj situaciji pravilna je odluka prvostepenog suda da apelantov zahtjev nije osnovan pošto nije dokazan, dok ona zlatnina za koju i sam tvrdi da je vlasništvo njihove djece ne ulazi u bračnu tekovinu i ne može biti predmet konkretne parnice.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman