Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2785/13 (M. S.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2785/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2785/13, rješavajući apelaciju Muharema Selimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Muharema Selimovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 Rs 022997 12 Rsž od 17. maja 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Muharem Selimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika podnio je 25. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 Rs 022997 12 Rsž od 17. maja 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 2. februara 2016. godine, a od tužene JU Centar za socijalni rad Srebrenik (u daljnjem tekstu: tužena) 3. marta 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. februara 2016. godine, a Kantonalni sud 24. februara 2016. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 30. marta 2011. godine podnio tužbu protiv tužene kojom je tražio da se ponište Odluka Upravnog odbora tužene o izboru kandidata za direktora JU Centar za socijalni rad Srebrenik broj 05-2-585/11 od 14. marta 2011. godine, Rješenje općinskog načelnika Općine Srebrenik o davanju saglasnosti za imenovanje S. J. iz Srebrenika na mjesto direktora tužene broj 07-585/11 od 15. marta 2011. godine i Odluka Upravnog odbora tužene o imenovanju direktora JU Centar za socijalni rad Srebrenik broj 05-2-714/11 od 21. marta 2011. godine.
6. Presudom Općinskog suda broj 28 0 Rs 022997 12 Rs od 5. januara 2012. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, pa je odlučeno da se poništavaju Odluka Upravnog odbora tužene o izboru kandidata za direktora JU Centar za socijalni rad Srebrenik broj 05-2-585/ 11 od 14. marta 2011. godine i Odluka Upravnog odbora tužene o imenovanju direktora JU Centar za socijalni rad Srebrenik broj 05-2-714/11 od 21. marta 2011. godine, te je obavezana tužena da po konkursu od 21. januara 2011. godine izvrši ponovni izbor kandidata u skladu sa uvjetima konkursa i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 140.00 KM. Preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva odbijen je kao neosnovan.
7. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Općinski sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je S. J. obavljao funkciju direktora tužene od 20. augusta 2002. godine (dva mandata po četiri godine) i da je u pogledu radnog iskustva ispunjavao uvjete konkursa jer je, prema diplomi Defektološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, visoku stručnu spremu stekao 28. februara 2001. godine, te da u vrijeme trajanja roka za prijavu na konkurs S. J. nije imao 40 godina staža osiguranja iz razloga što mu za period od 1. januara 1992. godine do 31. decembra 1995. godine nisu uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje. Također, Općinski sud je na osnovu uvjerenju Pedagoške akademije u Tuzli od 28. oktobra 1974. godine utvrdio da S. J. ima samo položen stručni ispit propisan Pravilnikom o polaganju stručnih ispita nastavnika škola za osnovno obrazovanje koji je polagao u periodu od 8. maja do 9. maja 1974. godine, ali da nema položen i stručni ispit za visoku stručnu spremu.
8. Polazeći od navedenog činjeničnog utvrđenja Općinski sud je zaključio da S. J. nije ispunjavao uvjete konkursa za izbor i imenovanje direktora tužene iz razloga što nije posjedovao položeni stručni ispit za visoku stručnu spremu, zbog čega je našao da je osnovan apelantov zahtjev za poništenje osporenih odluka Upravnog odbora tužene o izboru i imenovanju S. J. za direktora tužene.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 28 0 Rs 022997 12 Rsž od 17. maja 2013. godine uvažena je žalba tužene i Presuda Općinskog suda broj 28 0 Rs 022997 12 Rs od 5. januara 2012. godine je preinačena u dosuđujućem dijelu tako da je u tom dijelu apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan, a apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove prvostepenog postupka u iznosu od 1.320,00 KM.
10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da iz sadržaja konkursa za izbor i imenovanje direktora tužene, raspisanog 21. januara 2011. godine, proizlazi da su pored općih uvjeta bili propisani i posebni uvjeti koje kandidat treba da ispunjava, i to: da ima VII stepen stručne spreme (VSS) iz jedne od sljedećih oblasti: socijalnog rada, psihologije, pedagogije, prava, defektologije, medicine i sociologije; tri godine radnog iskustva na poslovima iz oblasti za koju posjeduje stručnu spremu; da ima organizatorske sposobnosti; da ne postoje zakonske smetnje za obavljanje rukovodne funkcije. Činjenica da je u navedenom konkursu kao dokaz o ispunjavanju uvjeta traženih konkursom navedeno i uvjerenje o položenom stručnom ispitu, prema mišljenju Kantonalnog suda, ne može opravdati stav prvostepenog suda da S. J. zbog neposjedovanja položenog stručnog ispita za visoku stručnu spremu nije ispunjavao uvjete konkursa. Naime, ne samo da u konkursu nije bilo naznačeno da se uvjerenje o položenom stručnom ispitu mora ticati stručnog ispita za traženu stručnu spremu, nego tim konkursom, kao uvjet koji kandidat treba da ispunjava, nije ni bilo propisano da kandidat treba da ima položen stručni ispit za traženu stručnu spremu, niti je Zakonom o ustanovama („Službeni list RBiH“ br. 6/92, 8/93 i 13/94), a ni Pravilnikom tužene o organizaciji i sistematizaciji poslova, te pravilima tužene propisano da direktor mora imati i položen stručni ispit za VSS koju posjeduje, na što je tužena osnovano žalbom ukazala. Prema mišljenju Kantonalnog suda, na drugačiji stav ne može utjecati ni to što je Upravni odbor tužene na sačinjenom spisku prijavljenih kandidata na konkurs, pri razmatranju da li ti kandidati ispunjavaju uvjete konkursa, kao uvjet konkursa cijenio i posjedovanje stručnog ispita. Stoga, kako iz izvedenih dokaza slijedi da je S. J. ispunjavao uvjete koji su bili propisani raspisanim konkursom, apelantov tužbeni zahtjev za poništenje odluke Upravnog odbora tužene o izboru kandidata S. J. za direktora tužene i poništenje odluke Upravnog odbora tužene o imenovanju S. J. za direktora tužene, te zahtjev da tužena po konkursu od 21. januara 2011. godine izvrši ponovni izbor kandidata u skladu sa uvjetima konkursa, Kantonalni sud je odbio kao neosnovan. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant svoje navode o povredi tog prava argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, navodeći da je Kantonalni sud svoju odluku o odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva za poništenje Odluke Upravnog odbora tužene o izboru kandidata za direktora JU Centar za socijalni rad Srebrenik broj 05-2-585/ 11 od 14. marta 2011. godine i Odluke Upravnog odbora tužene o imenovanju direktora JU Centar za socijalni rad Srebrenik broj 05-2-714/11 od 21. marta 2011. godine zasnovao na pogrešnom činjeničnom utvrđenju i pravnom zaključku da izabrani kandidat S. J. ispunjava uvjete konkursa iako ne posjeduje stručni ispit za traženu VSS. Također navodi da je postupak nerazumno dugo trajao.
12. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava zagarantiranih čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Također ukazuje na povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
b) Odgovor na apelaciju
13. Općinski i Kantonalni sud su u odgovoru na apelaciju naveli da smatraju da nisu povrijeđena apelantova prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
14. U Zakonu o ustanovama („Službeni list RBiH“ br. 6/92, 8/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 29.
[…] Uslovi za imenovanje direktora utvrđuju se zakonom i pravilima ustanove.
15. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(1) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 28 0 Rs 022997 12 Rsž od 17. maja 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 25. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te se pozvao na zabranu diskriminacije zagarantiranu članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije. Kršenje prava na pravično suđenje apelant također dovodi u vezu s dužinom trajanja postupka pred redovnim sudovima..
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.
U odnosu na osporene presude
24. Suština navoda apelacije koji se odnosi na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, pogrešno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo.
25. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je pobijana odluka Kantonalnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
27. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u apelantovom predmetu detaljno razmotrio sva sporna pitanja i da je, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, dao iscrpna obrazloženja zašto smatra da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, te da nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio materijalno pravo. Naime, apelant je tužbenim zahtjevom tražio poništenje odluka Upravnog odbora tužene o izboru i imenovanju S. J. za direktora tužene. Općinski sud je zaključio da S. J. nije ispunjavao uvjete konkursa za izbor i imenovanje direktora tužene iz razloga što nije posjedovao položeni stručni ispit za visoku stručnu spremu, te je smatrao da je osnovan apelantov zahtjev za poništenje osporenih odluka Upravnog odbora tužene o izboru i imenovanju S. J. za direktora tužene. Međutim, Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi tužene, zaključio da činjenica da je u navedenom konkursu kao dokaz o ispunjavanju uvjeta traženih konkursom navedeno i uvjerenje o položenom stručnom ispitu ne može opravdati stav prvostepenog suda da S. J. zbog neposjedovanja položenog stručnog ispita za visoku stručnu spremu nije ispunjavao uvjete konkursa. Kantonalni sud je ukazao da u navedenom konkursu, kao uvjet koji kandidat treba da ispunjava, nije ni bilo propisano da kandidat treba da ima položen stručni ispit za traženu stručnu spremu, te je istakao da niti je Zakonom o ustanovama („Službeni list RBiH“ br. 6/92, 8/93 i 13/94), a ni Pravilnikom tužene o organizaciji i sistematizaciji poslova, te pravilima tužene propisano da direktor mora imati i položen stručni ispit za VSS koju posjeduje. Dakle, Kantonalni sud je svoj zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva zasnivao na činjenici da citirani materijalni propisi, a koji su relevantni u konkretnoj pravnoj stvari, ne propisuju stručni ispit kao uvjet za obavljanje poslova direktora JU Centar za socijalni rad Srebrenik, a iz navoda apelacije i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu ne proizlazi drugačiji zaključak.
28. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojima je Kantonalni sud zasnovao svoju odluku, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu.
29. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na apelantove navode u vezi s utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava.
U odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku
30. Apelant smatra da je sudski postupak po njegovoj tužbi neprimjereno dugo trajao budući da je tužbu podnio 30. marta 2011. godine, a postupak je okončan 17. maja 2013. godine.
31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
32. Ustavni sud zapaža je predmetni postupak trajao dvije godine i nepuna dva mjeseca, te da su tom periodu donesene odluke na dvije sudske instance, što se u okolnostima konkretnog predmeta ne može smatrati periodom koji je suprotan načelu „razumnog vremena“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani. Ostali navodi
34. Apelant također smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te prava iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (pravo na rad i pravo na uživanje pravičnih i povoljnih uvjeta rada). Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na to da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant bio diskriminiran, odnosno da je različito tretiran u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji, niti proizlazi da je bio u neravnopravnom položaju u odnosu na tuženu, te kako je Ustavni sud utvrdio da u konkretnom slučaju prilikom donošenja odluka o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva nema ništa što bi ukazivalo da su činjenice proizvoljno utvrđene ili da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud i apelantove navode o kršenju navedenih prava smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud, primjenom relevantnih odredaba materijalnog prava koja nije arbitrarna, odbio apelantov tužbeni zahtjev.
36. Također, nema kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kada apelant kršenje ovih prava vezuje za navode o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da činjenično stanje nije proizvoljno utvrđeno i da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, te da nema ništa što bi ukazivalo da je apelant drugačije tretiran u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman