Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2989/16 (Z. J.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2989/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2989/16, rješavajući apelaciju Zlatana Jelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zlatana Jelića protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 020407 16 Kv od 7.

juna 2016. godine zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Zlatan Jelić iz Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Fahrudin Ibrišimović, advokat iz Sarajeva podnio je 14. jula 2016 apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 020407 16 Kv od 7. juna 2016. godine.

2. Pred Sudom BiH u toku je krivični postupak protiv apelanta po optužnici Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ 0009823 14 od 24. decembra 2015. godine, potvrđena 7. januara 2016. godine zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 172. stav 1. tačka h), u vezi sa tač. a), d), e) i k), a sve u vezi sa čl. 29. i 180. st. 1 i 2. KZBiH.

3. Tužilaštvo BiH obavijestilo je 15. aprila 2016. godine Sud BiH da ostaje kod prijedloga za određivanje mjere pritvora i raspisivanja potjernice koji je podnesen uz optužnicu od 24. decembra 2015. godine, ukoliko se apelant ne odazove na pozive suda.

4. Branilac apelanta na ročištu od 26. maja 2016. godine izjasnio se da je apelant nastanjen u Republici Hrvatskoj, da je državljanin Hrvatske, te da je prijedlog Tužilaštva BiH suprotan Zakonu o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima.

5. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 020407 15 Kro od 2. juna 2016. godine apelantu je zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 172. stav 1. tačka h), u vezi sa tač. a), d), e) i k), a sve u vezi sa čl. 29. i 180. KZBiH iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH određen pritvor u trajanju najduže trideset dana, i određeno da će se pritvor računati od dana i časa lišenja slobode.

6. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je odlučujući o prijedlogu Tužilaštva BiH od 15. aprila 2016. godine, a imajući u vidu i navode branioca apelanta na ročištu od 26. maja 2016. godine utvrdio da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret, a što proizlazi iz dokaza dostavljenih uz optužnicu, koji su pribavljeni u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama što podrazumijeva njihovu zakonitost da sadržaj tih dokaza ukazuje na postojanje osnovane sumnje da apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, zbog čega je sud ocijenio da postoje okolnosti koje upućuju na zaključak da se optuženi krije da bi izbjegao krivično gonjenje, te našao opravdanim pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.

7. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 020407 16 Kv od 7. juna 2016. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđeno prvostepeno rješenje. U obrazloženju drugostepenog rješenja sud navodi da pravilnost prvostepenog rješenja nije dovedena u pitanje žalbom branioca u pogledu zaključaka suda o postojanju posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, a da suprotno žalbenim navodima sud nalazi da su u pobijanom rješenju u kontekstu ovog pritvorskog osnova ispravno cijenjene relevantne činjenice konkretnog predmeta koje govore o tome da se apelant krije te da nema namjeru da se pojavi pred pravosudnim organima BiH. Takođe je u presudi navedeno da prvostepeno rješenje ispravno identifikuje preduzete radnje u cilju obezbjeđenja prisustva apelanta u ovom krivičnom postupku, te da lične činjenice i okolnosti na strani apelanta koje se ogledaju u tome da on ima državljanstvo Republike Hrvtaske da je nastanjen u Zagrebu da mu je poznata težina krivičnog djela za koje se potvrđenom optužnicom tereti i na kraju izričit stav apelanta u podnesku od 20. februara 2015. godine u kojem ističe da će odbranu iznijeti ukoliko se predmet ustupi pravosudnim organima Republike Hrvatske ukazuje da nema namjeru učestvovati u krivičnom postupku koji se protiv njega vodi u BiH. S obzirom da predmetna žalba nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja Sud je žalbu odbio kao neosnovanu.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pod lišenjem slobode smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme i to protivno ili bez svoje slobodne volje (vidi Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine Serija A broj 92.). Pri tome, kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriterijumi su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja kao i poseban pravni status lica u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterijum nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Zadržavanje lica u pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kom drugom mjestu gdje je licu fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, takođe, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišenje već naprotiv samo ograničenje prava slobode (vidi Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine Serija A broj 54.).

11. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog proizlazi da se pod "lišenjem slobode" podrazumijeva "zadržavanje osobe na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme", bilo da je riječ o zadržavanju u zatvoru, pritvoru ili policijskoj stanici (čak i kada je osoba došla dobrovoljno, ali je od te osobe zatraženo da ostane u policijskoj stanici). Dakle, ono što ukazuje da je došlo do "lišenja slobode" jeste postojanje "prinude" – zadržavanje osobe na određenom mjestu tj. onemogućavanje osobe da napusti određeno mjesto od strane javne vlasti. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da apelant nije "pod prinudom zadržan na određenom mjestu", već da samo postoji formalni akt na osnovu kojeg bi apelant mogao biti lišen slobode, dakle, koji ukazuje da takva mogućnost postoji. Ustavni sud ukazuje da se u takvoj situaciji (tj. u situaciji kada se apelant još uvijek nalazi na slobodi) ne mogu primijeniti garancije iz člana 5. Evropske konvencije, slijedom čega zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4730/15 od 12. januara 2016. godine, tačka 8. i Odluka o dopustivosti broj AP-3684/14 od 21. oktobra 2014. godine, tačka 8. dostupne na www.ustavnisud.ba ) .

12. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da u slučaju da zaista dođe do apelantovog "lišenja slobode", apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju Ustavnom sudu protiv osporenih odluka (koje će tom prilikom apelantu biti lično uručene, tako da apelant neće propustiti rok od 60 dana iz člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda), u kom slučaju će Ustavni sud ispitati osporene odluke u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2989/16 (Z. J.) | Sudska praksa | Aktio