Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-29/15 (S. S. i drugi)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zastara
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-29/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-29/15, rješavajući apelacije Slavka Spasojevića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Slavko Spasojević protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 004875 14 U od 24. decembra 2014. godine;

Žarko Bešlić, Antonija Bešlić, Stipe Bešlić i mldb. Mateo Bešlić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 008381 12 Rev od 14. oktobra 2014. godine;

Mldb. Sadel Muratović protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 000736 14 Gž od 24. novembra 2014. godine;

Neđeljko Milić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 034710 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine;

M.B. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032995 14 Rev od 15. oktobra 2014. godine;

S.M. i M.B. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 007300 14 Rev od 21. novembra 2014.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-29/15 Slavko Spasojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, podnio je 31. decembra 2014 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 004875 14 U od 24. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta podnesen protiv rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske od 19. novembra 2014. godine, a kojim je odbijen prigovor apelanta i potvrđen zaključak prvostepenog organa (Pravobranilaštvo RS) kojim je obustavljen postupak vansudskog poravnanja za naknadu nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava zbog neprihvatanja poravnanja od strane apelanta. Okružni sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju nije prihvatio poravnanje jer je smatrao da je ponuđeni iznos (2.000,00 KM) izuzetno mali s obzirom na povredu koju je doživio za vrijeme ratnih dejstava. Dalje se navodi, da je prvostepeni organ u konkretnom slučaju pravilno postupio u skladu sa odredbom člana 10. stav 1. Zakona o izmjeni Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, odnosno da nije postojala obaveza tog organa da predmet ustupi Osnovnom sudu u Bijeljini na dalje postupanje kako to pogrešno ističe apelant u tužbi pozivajući se na član 1. stav 3. navedenog Zakona. Naime, navedena odredba, koja se citira u tužbi, upravo reguliše suprotnu situaciju od situacije u kojoj se apelant nalazi, jer se navedenom odredbom daje pravo licu koje je vodilo sudski postupak za naknadu štete, a koji postupak nije pravosnažno okončan, da svoje pravo za naknadu štete može ostvariti pred nadležnim organima Pravobranilaštva RS. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 31. stav 1. Zakona o upravnim sporovima.

2. AP-59/15 Žarko Bešlić, Antonija Bešlić, Stipe Bešlić i mldb. Mateo Bešlić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Posušja, koje zastupa Mario Buntić advokat iz Posušja, podnijeli su 3. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 008381 12 Rev od 14. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi (Zaštitni fond FBiH) da im na ime materijalne i nematerijalne štete (zbog smrti bliske osobe) isplati novčane iznose pobliže navedene u dispozitivu presude, te su obavezani apelanti da tuženom naknade troškove parničnog postupka. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja apelanata. Naime, kod činjeničnog utvrđenja da su tužitelji-apelanti nakon saobraćajne nesreće, u kojoj je smrtno stradala njihova majka odnosno supruga, saznali za štetu i lice koje je štetu učinilo tog dana (2. maja 2005. godine), to je zastara potraživanja naknade štete nastupila protekom tri godine od dana saznanja za štetu i učinioca, s obzirom da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 24. jula 2009. godine. Također, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba iz člana 377. Zakona o obligacionim odnosima, budući da se rokovi iz navedene odredbe odnose samo na izvršioca krivičnog djela, koji je utvrđen pravosnažnom krivičnom presudom, kao i da je neosnovan zahtjev apelanata (Stipe Bešlić i mldb. Mateo Bešlić) za naknadu štete zbog izgubljenog izdržavanja iz razloga što isti nije dokazan.

3. AP-110/15 Mldb. Sadel Muratović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sapne, kojeg zastupa Janko Nikolić advokat iz Zvornika, podnio je 3. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 000736 14 Gž od 24. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi (M.M.) isplati na ime naknade nematerijalne štete (za pretrpljene fizičke bolove i pretrpljeni strah kao posljedicu tjelesnog povređivanja koje je tuženi učinio apelantu) iznos od 3.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju (naknade neimovinske štete za pretrpljene bolove izazvane lakom tjelesnom povredom) utvrđeno da apelant nije trpio bolove jakog ili srednjeg intenziteta u dužem trajanju, odnosno da je apelant trpio strah samo u momentu povređivanja. Dalje se navodi da je prvostepeni sud, cijeneći značaj povrijeđenog dobra u smislu odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima i imajući u vidu da je apelant malodobno lice u trenutku povređivanja, pravilno zaključio da apelantu ne pripada naknada štete za pretrpljene fizičke bolove i strah s obzirom na njihov intenzitet i dužinu trajanja. Naime, pravilno je prvostepeni sud zaključio u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na strah jer dužina i intenzitet straha nisu takvi da bi zbog istih apelantu pripadalo pravo na naknadu štete, dok nije dokazano da je apelantu bila narušena psihička ravnoteža u dužem trajanju da bi zbog toga imao pravo na ovaj vid štete u smislu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima.

4. AP-203/15 Neđeljko Milić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, podnio je 12. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 034710 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena (RS-Ministarstvo unutrašnjih poslova RS-PS Prnjavor) da mu na ime materijalne (izgubljene zarade) i nematerijalne štete (pretrpljenog straha i duševnog bola prouzrokovane radnjama organa tužene) isplati novčane iznose pobliže navedene u dispozitivu presude sa zakonskim zateznim kamatama, te je obavezani apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da, u konkretnom slučaju, sama činjenica da je od apelanta oduzeta vozačka dozvola koja mu je navodno neophodna za zaposlenje u Austriji nije dovoljna za dokazivanje osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva odnosno, da je apelant propustio da u smislu odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku ponudi dokaze iz kojih bi proizašlo da postoji uzročna veza između posjeda vozačke dozvole i mogućnosti konkretnog zaposlenja u Austriji, te da dokaže visinu zarade koju je na ovaj način izgubio. Također, apelant je propustio da dokaže da je trpio nematerijalnu štetu nastalu zbog pretpljenog straha i duševnih bolova jer nije u smislu citirane zakonske odredbe ponudio i izveo dokaze kojima bi se utvrdile činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku.

5. AP-357/15 M.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Braunau/Inn-Austrija, kojeg zastupa Esad Hrvačić advokat iz Sarajeva, podnio je 22. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032995 14 Rev od 15. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (T.B.) da mu naknadi materijalnu štetu nastalu upotrebom poslovnog prostora koji je u vlasništvu apelanta, te naknadu za korištenje poslovnog prostora, dok je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. Vrhovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je šteta na predmetnom objektu rezultat korištenja objekta, te izvršene prenamjene objekta (iz trgovinskog u ugostiteljski), kao i da je apelant nesporno pretrpio štetu u pogledu dovođenja prostora u prvobitno stanje. Dalje je utvrđeno da apelant nije bio prisutan u trenutku primopredaje objekta i da nema dokaza da je tuženi štetu na objektu prouzrokovao namjerno ili iz krajnje nepažnje, te da je tuženi prenamjenu objekta izvršio uz odobrenje Javnog preduzeća koje je osnovano od strane Vlade RS i naposljetku isti koristio na osnovu njihove dozvole. Vrhovni sud je istakao da su pravilno zaključili nižestepeni sudovi da u konkretnom slučaju nema osnova za odgovornost tuženog za predmetnu štetu u smislu člana 158. Zakona o obligacionim odnosima, kao ni nesavjesnosti tuženog kao jednog od preduslova za primjenu odredbe člana 219. Zakona o obligacionim odnosima i naknadi štete po osnovu upotrebe tuđe stvari. Sud je istakao da je apelant naknadu predmetne štete mogao usmjeriti prema subjektu koji je odgovoran za njen nastanak odnosno, koji je raspolagao sa njegovim poslovnim prostorom i izdao ga u zakup, čime je apelantu nesporno i prouzrokovana šteta, kako u vidu upotrebe tuđe stvari u svoju korist, tako i po osnovu prenamjene i korištenja tog objekta od strane zakupca, jer je Javno preduzeće ostvarivalo prihode po osnovu izdavanja poslovnog prostora apelanta u zakup, a i odobrilo njegovu prenamjenu iz trgovinskog u ugostiteljski.

6. AP-385/15 S.M. i M.B. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Zajednički advokatski ured Josip Muselimović i Ana Primorac iz Mostara, podnijeli su 23. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 007300 14 Rev od 21. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijene su kao neosnovane revizije apelanata i tužitelja (Elektroprivreda HZ Herceg Bosne d.d. Mostar) izjavljene protiv drugostepene presude kojom su uvažene žalbe tužitelja i tuženih (apelanata i Grada Mostara) i preinačena je prvostepena presuda na način što su tuženi (Grad Mostar i apelanti) obavezani da isplate tužitelju iznos od po 28.838,55 KM (umjesto ranijeg naloga da solidarno isplate tužitelju iznos od 86.515,65 KM), dok su u ostalom dijelu žalbe odbijene i potvrđena prvostepena presuda (odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa i obavezani tuženi da tužitelju naknade troškove postupka). U postupku je utvrđeno da je tužitelj postavio regresni zahtjev da mu tuženi kao solidarni dužnici po rješenju o izvršenju Općinskog suda u Mostaru od 17. maja 2004. godine, a na osnovu pravosnažne presude istog suda od 20. septembra 2002. godine, isplate iznos od 115.334,20 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Naime, navedenom presudom je naloženo apelantima, Elektroprivredi HZ Herceg Bosne d.d. Mostar i M.S. da solidarno isplate tužiteljima u toj parnici (mldb D.J., M.J. i S.J.) materijalnu i nematerijalnu štetu iz štetnog događaja u kojem je smrtno stradao njihov prednik (otac i suprug), nakon čega su se tužitelji (mldb D.J., M.J. i S.J.) naplatili od Elektroprivreda HZ Herceg Bosne d.d. Mostar (tužitelja u ovom postupku). Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda, s obzirom da je tužitelj u cijelosti podmirio obaveze koje terete solidarne dužnike u prethodnoj parnici, da obaveze u jednakim dijelovima terete dužnike (apelante i Grad Mostar), s tim što se na konkretni odnos ne može primijeniti odredba člana 208. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o pravu tužitelja na naknadu po odredbama člana 423. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima prema kojim dužnik koji je ispunio obavezu ima pravo zahtijevati od svakog sudužnika da mu naknadi dio obaveze koja pada na njega. Dakle, s obzirom da je konačno u odnosu na tužitelja u prethodnoj parnici tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, a da nije dokazano da se od dužnika S.M. ne može dobiti naknada (član 423. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima), tada na svakog tuženog u ovoj parnici, kao dužnika u prethodnoj, dolazi jednak dio jer među njima nije ništa drugo ugovoreno, niti to proizlazi iz njihovih pravnih odnosa, a u smislu odredbe člana 424. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, zaključio je na kraju Vrhovni sud.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-29/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, povredu ovih prava apelant u predmetu broj AP-29/15 navodi i zbog dugog trajanja predmetnog postupka, dok su se neki apelanti pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja postupka u predmetu AP-29/15 bila primjerena okolnostima u konkretnom predmetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-29/15 (S. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio