Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5150/13 (M. K.-I.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Ratni zločin
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5150/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5150/13, rješavajući apelaciju Monike Karan-Ilić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Monike Karan-Ilić podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 040290 13 Kž 12 od 1. oktobra 2013.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Monika Karan-Ilić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Dragan Oparica, advokat iz Banje Luke, podnijela je 13. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 040290 13 Kž 12 od 1. oktobra 2013. godine. Podneskom od 10. juna 2016. godine apelacija je dopunjena traženom punomoći za zastupanje apelantice pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od Tužilaštva Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 8. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud, Osnovni sud i Tužilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 10. do 26. juna 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 K 040290 12 K od 17. maja 2013. godine apelantica je proglašena krivom što je na području Brčkog u vremenskom periodu od maja do juna 1992. godine, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, suprotno odredbi člana 3. stav (1) tač. a) i c) IV. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija) i člana 75. I. dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju, u koncentracionom logoru „Luka“ i Stanici javne bezbjednosti Brčko u inkriminiranom vremenskom periodu vršila svakodnevno mučenje i nečovječno postupanje prema civilnom stanovništvu, nanoseći civilnom stanovništvu velike patnje, povređujući njihov integritet i zdravlje, čime je u radnjama bliže opisanim u tač. od 1. do 6. osuđujućeg dijela presude počinila krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), te je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, uz naknadu troškova postupka, dok je Ramiza Fetahović sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnični postupak, sve preciznije navedeno u osuđujućem dijelu izreke presude.
6. Istom presudom apelantica je oslobođena optužbe da je radnjama bliže opisanim u tač. 1. i 2. oslobađajućeg dijela presude počinila isto krivično djelo, sve preciznije navedeno u tom dijelu presude.
7. Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza, koje je taj sud taksativno naveo na str. 4. i 5. obrazloženja presude, koje je ocijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, izveo zaključak da je apelantica u radnjama opisanim u tač. od 1. do 6. izreke osuđujućeg dijela izreke presude počinila krivično djelo koje joj je optužnicom stavljeno na teret. Do takvog zaključka Osnovni sud je došao na temelju iskaza svjedoka Sabahudina Islamovića, Ramize Fetahović, Marka Magića, Šefika Hasanovića, Amira Didića, Suada Ramovića, Hasana Kamberovića, Almira Kartala, Džafera Deronjića, Gorana Ibrića, Ahmeta Ahmetaševića, Mehmeda Hantalaševića, Azema Rešidovića i Halida Konjića, čijim iskazima je taj sud poklonio punu vjeru, jer njihovi iskazi nisu osporeni drugim provedenim dokazima na osnovu kojih je utvrđeno da je apelantica lično izvršila radnje opisane u izreci presude i da je tim radnjama vršila mučenje, nečovječno postupanje prema civilnom stanovništvu, te mu nanosila velike patnje povređivanjem njihovog tjelesnog integriteta i zdravlja a opisane radnje izvršenja su u suprotnosti sa pravilima međunarodnog prava. Tokom postupka nije bilo sporno da se na prostoru cijele Bosne i Hercegovine, kao i tadašnjeg Brčkog, odvijao oružani sukob u periodu od aprila 1992. godine do kraja 1995. godine, niti je bilo sporno da su krivična djela počinjena prema oštećenim u vezi sa oružanim sukobom između srpskog i nesrpskog stanovništva na području Brčkog. Dalje, iz iskaza imenovanih svjedoka je utvrđeno da su oni, kao civili, odvođeni iz svojih kuća, sa radnih mjesta, sa liječenja iz bolnice i sl., te da su u maju 1992. godine dovedeni u logor „Luka“, odnosno u prostorije bivšeg SUP-a u Brčkom, gdje su fizički i psihički zlostavljani.
8. Iz prvostepene presude proizlazi da je Osnovni sud ocijenio iskaze svjedoka odbrane Stane Ilić, Branislava Ilića i drugih imenovanih svjedoka čiji se iskazi odnose na apelanticin alibi, ali sud takvim iskazima nije poklonio vjeru zbog toga što su takvi iskazi u suprotnosti sa drugim provedenim dokazima iz kojih je proizašlo da je upravo apelantica u inkriminiranom periodu boravila u logoru „Luka“, da je bila naoružana i da je preduzimala inkriminirane radnje, te da zamjene identiteta nema.
9. Osnovni sud je, također, zaključio da je apelantica krivično djelo počinila sa direktnim umišljajem, jer je bila sposobna da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima u odnosu na krivično djelo koje joj je stavljeno na teret, a što je proizašlo iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, čijem nalazu je prvostepeni sud poklonio punu vjeru. Odluku o vrsti i visini kazne Osnovni sud je bliže obrazložio na strani 11. osporene presude, dok je razloge za oslobađanje od optužbe za krivična djela bliže opisana tač. 1. i 2. oslobađajućeg dijela izreke presude Osnovni sud detaljnije obrazložio na strani 12. osporene presude.
10. Odlučujući o žalbama apelantice, njenog branitelja, te Tužilaštva, Apelacioni sud je, nakon javne sjednice vijeća, Presudom broj 96 0 K 040290 13 Kž 12 od 1. oktobra 2013. godine žalbe apelantice i Tužilaštva odbio uz istovremeno djelimično usvajanje žalbe branitelja apelantice u dijelu u kojem je apelantica proglašena krivom, te je prvostepena presuda preinačena u osuđujućem dijelu, i to zbog toga što je, prema ocjeni tog vijeća, apelantica u vremenskom periodu od maja do polovine juna 1992. godine u Brčkom, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, suprotno odredbi člana 3. stav (1) tač. a) i c) VI. Ženevske konvencije i člana 75 I. dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju u koncentracionom logoru „Luka“ i Stanici javne bezbjednosti u Brčkom svakodnevno vršila mučenja, nečovječna postupanja, nanosila velike patnje, te povređivala integritet i zdravlje civilnog stanovništva, i to na način bliže opisan u tač. od 1. do 4. izreke presude, čime je počinila krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ, te je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru uz naknadu troškova krivičnog postupka uz upućivanje oštećene Ramize Fetahović sa imovinskopravnim zahtjevom na parnicu, te je istovremeno apelantica primjenom odredaba člana 283. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: ZKPBD) oslobođena optužbe da je u inkriminiranom periodu i na opisanim mjestima radnjama bliže navedenim u tač. 1. i 2. oslobađajućeg dijela izreke presude počinila isto krivično djelo uz upućivanje oštećenog Izeta Elezovića sa imovinskopravnim zahtjevom na parnični postupak.
11. Ispitujući osnovanost podnesenih žalbi, Apelaciono vijeće je, nakon njihovog razmatranja, zaključilo da su žalbe Tužilaštva i apelantice neosnovane, dok je žalba branitelja apelantice djelimično osnovana, koji je u žalbi ukazao na kontradiktornost i proturječnost osuđujućeg dijela osporene presude.
12. Neosnovanost žalbe Tužilaštva protiv oslobađajućeg dijela presude i u dijelu o krivičnopravnoj sankciji Apelacioni sud je detaljnije razmotrio na str. od 8. do 10. obrazloženja presude, dok je neosnovanost apelanticine žalbe, koja, prema mišljenju tog suda, neargumentirano dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude, a suštinski se svodi na negiranje počinjenja krivičnog djela, detaljnije obrazložena na str. 10. i 11. osporene presude.
13. Apelacioni sud je djelomičnu osnovanost žalbe branitelja apelantice, odnosno neosnovanost njegove žalbe u ostalom dijelu, detaljno obrazložio na str. od 11. do 19. osporene presude. Prema ocjeni Apelacionog suda, branitelj apelantice u žalbi je iznio argumentirane razloge kojima je doveo u pitanje pravilnost prvostepene presude u pogledu tač. 1. i 4. osuđujućeg dijela izreke, koje je taj sud uvažio i apelanticu za te radnje oslobodio optužbe primjenom člana 284. stav 1. tačka c) ZKPBD, te je iznio valjane argumente i u pogledu tačke 6. prvostepene presude, odnosno sada tačke 4. osuđujućeg dijela izreke, te je Apelacioni sud, uvažavajući te prigovore iz činjeničnog opisa iz te tačke, izostavio riječ „fizički“ zlostavljala Marka Margića.
14. U pogledu tač. 1. i 4. osuđujućeg dijela prvostepene presude, Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da branitelj apelantice s pravom tvrdi da je prvostepeni sud apelanticinu krivicu u tom dijelu zasnovao samo na temelju iskaza Halida Konjića, odnosno Izete Elezović, pri čemu odbrani nije data mogućnost da te svjedoke ispita, pa je na taj način onemogućena realizacija prava iz člana 262. ZKPBD a radi utvrđivanja svih pravno relevantnih činjenica i razjašnjenja svih dilema i nejasnoća koje su se pojavile tokom svjedočenja imenovanih svjedoka. Dalje je pojašnjeno da je svjedok Halid Konjić nesporno bio zatočenik logora „Luka“, ali da, zbog narušenog zdravlja, nije bio u stanju da na glavnom pretresu odgovara na unakrsna pitanja apelanticine odbrane. Slična situacija je bila i sa drugim svjedokom Izetom Elezović, čiji je iskaz pročitan na glavnom pretresu, ali apelanticina odbrana nije imala mogućnost da ispita tog svjedoka budući da Tužilaštvo nije moglo osigurati prisustvo tog svjedoka na glavnom pretresu, jer taj svjedok živi u SAD. Upravo navedene okolnosti i činjenica da iskazi imenovanih svjedoka nisu potvrđeni drugim relevantnim dokazima je bila dovoljna Apelacionom sudu da uvaži žalbu branitelja apelantice u odnosu na tač. 1. i 4. osuđujućeg dijela prvostepene presude, te da apelanticu oslobodi optužbi u odnosu na te tačke.
15. Međutim, Apelacioni sud je u odnosu na ostale tačke osuđujućeg dijela izreke prvostepene presude zaključio da je prvostepeni sud provedenim dokazima dokazao da je apelantica u spornom periodu i na spornim mjestima počinila inkriminirane radnje opisane u tač. 2, 3, 5. i 6. osporene prvostepene presude za koje ju je prvostepeni sud s pravom proglasio krivom za krivično djelo koje joj je stavljeno na teret. Prema ocjeni Apelacionog suda, pobijana presuda kojom je utvrđena apelanticina krivica u dijelu koji se odnosi na Ramizu Fetahović, Azema Rešidovića, Almira Kartala i Marka Margića sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, koji su jasni, potpuni, argumentirani, te obrazloženi na jasan i adekvatan način. Dalje, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju osporene presude po tačkama izreke presude jasno naveo na kojim izvedenim dokazima je zasnovao činjenično stanje, kao i zašto je prihvatio iskaz imenovanih svjedoka na temelju kojih je zasnovao uvjerenje o apelanticinoj krivici. Prema ocjeni Apelacionog suda, obrazloženje prvostepene presude sadrži razloge i objašnjenje zašto je taj sud prihvatio iskaz Ramize Fetahović, Azema Rešidovića, Almira Kartala i Marka Margića, čije kazivanje je bio osnov za utvrđivanje krivice u onim radnjama koje se odnose na navedena lica, pri čemu je prvostepeni sud dao razloge zašto je prihvatio iskaze drugih svjedoka optužbe koji su imali svoje mjesto prilikom utvrđivanja svih relevantnih činjenica u pogledu identiteta apelantice i radnji koje je preduzimala prema licima koja su u spornom periodu bila zatočena u logoru „Luka“.
16. Apelacioni sud je, nakon preispitivanja osporene presude, izveo zaključak o neosnovanosti prigovora branitelja apelantice u odnosu na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje, osim u dijelu tač. 1. i 4. osuđujućeg dijela osporene odluke o čemu se navedeni sud već izjasnio. Prema ocjeni Apelacionog suda, činjenično stanje na kojem je prvostepeni sud zasnovao krivicu u odnosu na osuđujući dio presude je rezultat provedenog dokaznog postupka i savjesne ocjene provedenih dokaza. Prigovore branitelja apelantice da postoji niz kontradiktornosti i proturječnih razloga na kojima je prvostepeni sud zasnovao apelanticinu krivicu Apelacioni sud nije mogao prihvatiti kao opravdane i uvjerljive. Naime, prema ocjeni Apelacionog suda, činjenično utvrđenje do kojeg je došao prvostepeni sud apelanticin branitelj je želio dovesti u pitanje na način da je to činjenično utvrđenje kontradiktorno sa onim što su izjavili svjedoci odbrane, pa su se u tom pravcu citirale izjave tih svjedoka koji su u svojim iskazima dali alibi apelantici, tvrdeći da u kritično vrijeme nije bila u Brčkom, već da je boravila u Šapcu, pri čemu su pokušali da dovedu u pitanje identitet apelantice tvrdeći da se radilo o drugom licu - izvjesnoj Violeti. Apelacioni sud je naveo da prvostepeni sud nije prihvatio kao objektivno i pouzdano svjedočenje koje su na te okolnosti dali svjedoci odbrane, dajući svoje razloge zašto navedeni svjedoci nisu dobili njegovo povjerenje, koje je u cijelosti kao valjane prihvatio i Apelacioni sud. U takvim okolnostima, kako je naveo Apelacioni sud, ne može se govoriti o kontradiktornosti, niti o proturječnosti u pogledu činjeničnog utvrđenja, jer te iskaze svjedoka odbrane sud nije prihvatio, pa se, u vezi s tim, ne može ni prihvatiti stav branitelja apelantice da je ono što je sud utvrdio kontradiktorno i suprotno sa onim što su svjedoci odbrane izjavili.
17. Dalje, Apelacioni sud je ukazao da je prvostepeni sud jasno naveo na temelju kojih dokaza je utvrdio apelanticinu krivicu i da stoji konstatacija apelanticinog branitelja da je krivica, uglavnom, zasnovana na iskazima oštećenih, pri čemu je prvostepeni sud jasno naveo razloge zašto je prihvatio te iskaze a koje je prihvatio i Apelacioni sud. Međutim, kako je naveo Apelacioni sud, to ne znači da su oštećeni govorili nešto što ne bi odgovaralo istini, jer je prvostepeni sud ocijenio svaki dokaz, i očigledno je, što proizlazi iz oslobađajućeg dijela prvostepene presude, da prvostepeni sud nije nekritički i bezrezervno poklanjao vjeru iskazima oštećenih. Apelacioni sud je, dalje, iznio stav da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta za primjenu instituta in dubio pro reo, jer izvedeni dokazi, suprotno prigovorima apelanticinog branitelja, nisu ostavili prostor za primjenu tog instituta, jer su činjenice koje ukazuju na apelanticinu krivicu utvrđene sa sigurnošću i na pouzdan način.
18. Apelacioni sud se u obrazloženju osvrnuo i na obilježja krivičnog djela za koje je apelantica proglašena krivom, te je dodatno razmotrio psihički odnos apelantice prema izvršenom krivičnom djelu, smatrajući da je prvostepena presuda u tim segmentima pravilna. Odluku o vrsti i visini sankcije, kao i troškovima postupka Apelacioni sud je detaljno obrazložio na str. 18. i 19. obrazloženja presude. S obzirom na razloge koje je Apelacioni sud dao u obrazloženju presude, taj sud je, na osnovu odredbe člana 314. ZKPBD, odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. U apelaciji se ukazuje da je osporenom presudom Apelacionog suda povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i
2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Redovni sudovi su, prema navodima apelacije, pogrešno ocijenili dokaze i na taj način proizvoljno utvrdili činjenično stanje, što je posljedično dovelo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje. Ukazuje se, između ostalog, na to da je apelanticina odgovornost utvrđena na temelju izjava svjedoka, i to u pretežnom dijelu na izjavama Ramize Fetahović i Azema Rešidovića, pri čemu njihovi iskazi, kao i iskazi drugih ispitanih svjedoka, ničim nisu potvrđeni. U apelaciji se naglašava da svjedočenje predstavlja najnepouzdanije dokazno sredstvo, pa ako se uzme u obzir da takvi dokazi nisu potkrijepljeni drugim relevantnim dokazima, postavlja se pitanje kredibiliteta dokazne građe na kojoj je utemeljen stav o apelanticinoj odgovornosti. Redovni sudovi se nisu bavili ni kontradiktornošću navoda u iskazima imenovanih svjedoka. Dalje je naglašeno da su identični prigovori bili predmet ocjene Apelacionog suda, koji se u svojoj odluci tim prigovorima uopće nije bavio, već je dao uopćene konstatacije da „prvostepena odluka sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama“, što je neprihvatljivo za apelanticu. U apelaciji se interpretiraju pojedinosti iz iskaza svjedoka kako bi se ukazalo na njihovu kontradiktornost. Naglašeno je da slobodna ocjena dokaza ne podrazumijeva apsolutnu slobodu suda u ocjeni dokaza, već, suprotno tome, podrazumijeva davanje obrazloženja kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te njihovo dovođenje u uzajamnu i logičnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti svake činjenice. Drugostepeni sud je u pogledu ocjene dokaza prihvatio stav prvostepenog suda koji je paušalno naveo da ocjena dokaza od prvostepenog suda nije bila proizvoljna zbog čega je povrijeđeno apelanticino pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema navodima apelacije, u konkretnom slučaju redovni sudovi su postupali upravo suprotno utvrđenim standardima prilikom ocjene dokaza, pa je na taj način apelantica dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo. Predloženo je da se apelacija usvoji, te da se utvrdi kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
20. Apelacioni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje, jer je taj sud svoju odluku donio nakon brižljive analize i ocjene dokaze, navodeći da i dalje ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude. Apelacione prigovore je ocijenio kao neutemeljene.
21. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da taj sud nije povrijedio apelanticino pravo na pravičan postupak. Istaknuto je da je prvostepeni sud u toku postupka proveo sve dokaze Tužilaštva, kao i apelanticinog branioca, te da je taj sud slobodnom ocjenom dokaza, u smislu člana 15. ZKPBD, apelanticu proglasio krivom za krivično djelo koje je joj je optužnicom stavljeno na teret. Navodi apelacije da taj sud nije obrazložio razloge zašto je prihvatio iskaze oštećene Ramize Fetahović, prema ocjeni prvostepenog suda, nisu tačni, a što je vidljivo iz obrazloženja presude, pri čemu je taj sud dao obrazloženje zašto nije prihvatio iskaz svjedoka odbrane. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Tužilaštvo se u iscrpnom odgovoru na apelaciju osvrnulo na apelacione prigovore, ocijenivši ih neutemeljenim, budući da su redovni sudovi kritički, argumentirano i u skladu sa procesnim pravilima tretirali svaki dokaz koji je izveden tokom dokaznog postupka i o tome dali logična, činjenično i pravno adekvatna obrazloženja koja njihova postupanja čine sukladnim apelanticinim garantiranim pravima.
V.Relevantni propisi
23. U Krivičnom zakonu SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90, Zakon o primjeni Krivičnog zakona RBiH i Krivičnog zakona SFRJ koji je preuzet kao republički zakon za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja - „Službeni list RBiH“ br. 6/92 i 13/94) relevantne odredbe glase: Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142. stav 1.
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu (…) tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi, […], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
24. U Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine relevantne odredbe glase:
Član 3. stav 1. tač. a) i c) U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:
1. Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rana, lišavanja slobode ili iz bilo kojeg drugog uzroka postupat će se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu.
S tim ciljem zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:
(a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja;
(c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvredljivi i ponižavajući postupci;
Član 13.
Odredbe ovog dijela odnose se na cjelokupno stanovništvo zemalja u sukobu, bez ikakve nepovoljne diskriminacije, naročito s obzirom na rasu, narodnost, vjeru ili politička ubjeđenja, i svrha im je da ublaže patnje koje sobom donosi rat.
25. U Dopunskom protokolu I uz Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I) relevantne odredbe glase:
Član 75.
Osnovne garancije (…)
2. Slijedeća djela jesu i ostaju zabranjena u svako doba i na svakom mjestu, bilo da su ih učinili civilni ili vojni predstavnici:
(a) nasilje nad životom, zdravljem ili fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi, naročito:
(…) (ii) mučenje svake vrste, fizičko ili mentalno;
(iii) tjelesna kazna; (…) (b) vrijeđanje ljudskog dostojanstva, naročito ponižavajući i degradirajući postupak(…) i svaki oblik nedoličnog napada;
(…)
26. U Zakonu o krivičnom postupku Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik BDBiH“ broj 34/13 - prečišćeni tekst) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(1) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Nikakva fizička niti moralna prinuda ne može se vršiti prema zaštićenim licima, naročito da bi se od njih, ili od trećih, dobila obavještenja.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza (1) Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocjeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 K 040290 13 Kž 12 od 1. oktobra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. oktobra 2013. godine, a apelacija je podnesena 13. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
34. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice, te je nesporno da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji zahtijeva pravo na pravično suđenje.
35. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini svode na tvrdnje o proizvoljnoj ocjeni dokaza, što je posljedično dovelo do proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu je narušen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, jer nisu sa istom pažnjom ocijenjeni dokazi optužbe i dokazi odbrane, te se dovodi u pitanje kršenje principa pretpostavke nevinosti. Iznesenim navodima apelantica suštinski negira svoje učešće u inkriminiranim radnjama prema civilnom (nesrpskom) stanovništvu iz Brčkog u relevantnom periodu.
36. U vezi sa istaknutim prigovorima, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, apelacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, apelacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
38. Ustavni sud dalje podsjeća na to da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
39. Dalje, Ustavni sud, u vezi sa ocjenom dokaza, podsjeća da redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu. Prema stanovištu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost da osporava validnost dokaza i da im se suprotstavlja, mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud, između ostalih, Sevinç i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90. od 10. marta 2009. godine). U ovom kontekstu zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su dokazi u korist i protiv lica koje je u pitanju prezentirani na način da osiguraju pravičan postupak (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Barım protiv Turske (dec.), aplikacija broj 34536/97 od 12. januara 1999. godine).
40. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelantica identične prigovore kao u apelaciji iznijela u žalbi o kojima se Apelacioni sud dovoljno jasno i argumentirano izjasnio. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, uvažavajući djelimično žalbu branitelja apelantice, preinačio prvostepenu presudu u tač. 1. i 4. osuđujućeg dijela prvostepene presude, te je u tom dijelu apelanticu oslobodio optužbi, utvrdivši kršenje odredaba krivičnog postupka zbog činjenice da apelantici nije bilo omogućeno da ispita svjedoke na čijim iskazima je prvostepeni sud utemeljio stav o apelanticinoj odgovornosti. Ustavni sud, također, zapaža da navedeno, suprotno apelanticinom stavu, dovoljno govori o tome da je Apelacioni sud sa dovoljnom pažnjom razmotrio sve relevantne žalbene prigovore. Ustavni sud, također, zapaža da je Apelacioni sud uzeo u obzir činjenicu da je apelanticina odgovornost, uglavnom, zasnovana na iskazima svjedoka – oštećenih krivičnim djelom, ali je taj sud imao u vidu da je apelantici tokom postupka bilo omogućeno da provodi dokaze kojim bi opovrgnula njihove iskaze, te da unakrsno ispita te svjedoke i na taj način pokuša da diskreditira njihove iskaze. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da prilikom ocjene dokaza nije izostala analiza provedenih dokaza o čemu se posebno iscrpno izjasnio Apelacioni sud, koji je na sjednici vijeća dodatno analizirao sve provedene dokaze dajući za svoj stav argumentirano obrazloženje zašto je u jednom dijelu prihvatio žalbene prigovore apelanticinog branitelja, odnosno zašto nije prihvatio žalbe stranaka u postupku, nalazeći u tom dijelu da je stav prvostepenog suda pravilan. Shodno prethodno iznesenim zapažanjima, Ustavni sud ne može prihvatiti kao opravdane apelacione prigovore o proizvoljnoj ocjeni dokaza koja bi posljedično dovela do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
41. Dalje, apelantica tvrdi da je povrijeđen princip jednakosti stranaka u postupku, jer dokazi odbrane i dokazi Tužilaštva nisu ocijenjeni sa istom pažnjom. Ustavni sud podsjeća na to da, prema stavu Evropskog suda, princip jednakosti oružja zahtijeva da svakoj strani bude data razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj pod uvjetima koji je ne stavljaju u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi, Evropski sud, između ostalih, G. B. protiv Francuske, aplikacija broj 44069/98, stav 58, ECHR 2001-X). Dalje, princip jednakosti oružja je samo jedna karakteristika prava na pravično suđenje, kao šireg koncepta, koje, također, uključuje i fundamentalno pravo da krivični postupak treba biti adversaran. Pravo na adversaran postupak u krivičnom postupku znači da i tužiocu i optuženom mora biti data mogućnost da se upoznaju i da komentiraju zapažanja i dokaze suprotne strane (vidi, Evropski sud, Brandstetter protiv Austrije, presuda od 28. augusta 1991. godine, st. 66. i 67, Serija A broj 211).
42. Dovodeći navedeno u vezu sa konkretnom situacijom, Ustavni sud zapaža da apelantica ne tvrdi da joj je bila uskraćena mogućnost da dokazima Tužilaštva suprotstavlja svoje dokaze, kao i da dokaze koje je provodilo Tužilaštvo osporava na glavnom pretresu. Ustavni sud primjećuje da apelantica, zapravo, ovaj prigovor temelji na činjenicama da redovni sudovi nisu poklonili vjeru iskazima svjedoka odbrane, što samo po sebi ne pokreće pitanje kršenja principa ravnopravnosti strana u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je obaveza suda da u takvoj situaciji adekvatno obrazloži zašto neki dokaz ne smatra relevantnim, a u konkretnom slučaju, prema ocjeni Ustavnog suda, redovni sudovi su u tom pravcu dali relevantno obrazloženje, pa se stoga ne mogu prihvatiti kao opravdani ni ovi apelanticini prigovori.
43. Konačno, u vezi sa apelacionim navodima da je u postupku prekršen princip pretpostavke nevinosti, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da se optuženi nije dužan braniti, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak o tome da li je neka činjenica dokazana ili ne. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da obrazloženje koje su redovni sudovi dali u pogledu ocjene dokaza ne ostavlja utisak proizvoljnosti o čemu se Ustavni sud prethodno već detaljnije izjasnio. Ustavni sud, također, zapaža da je identičan prigovor bio predmet ocjene Apelacionog suda koji je nakon dodatnog preispitivanja prvostepene presude prigovore u vezi s tim ocijenio kao neutemeljene. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa se i u ovom dijelu apelacija čini neosnovanom.
44. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud smatra da apelanticini navodi o kršenju njenih prava na pravično suđenje nisu osnovani, odnosno da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da su povrijeđena apelanticina prava zagarantirana članom 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
45. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije došlo do kršenja apelanticinih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je u osporenom postupku dovedena u pitanje jednakost stranaka u postupku, da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza na način koji bi doveo u pitanje utvrđeno činjenično stanje, ili da je povrijeđen princip pretpostavke nevinosti.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman