Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1109/15 (M.L.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni odnos
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1109/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1109/15, rješavajući apelaciju M. L., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. L., protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 117839 15 Rev od 10. februara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

M. L. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 12. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 117839 15 Rev od 10. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi (JP „Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar), postupanjem prema apelantu, počinio diskriminaciju, na način da apelant nije primljen u radni odnos na neodređeno vrijeme, dok je tuženi u međuvremenu primao u radni odnos djelatnike istog profila kadra, dajući im prednost bez ikakvog zakonskog osnova, te da se naloži tuženom da otkloni diskriminaciju na način da apelanta primi u radni odnos na neodređeno vrijeme, sukladno ugovoru od 28. aprila 2008. godine, kao i da se obaveže tuženi da mu naknadi materijalnu štetu koja je nastala povredom njegovih prava zaštićenih zakonom i ostala prava iz radnog odnosa, naknada za topli obrok i božićnica počev od 1. novembra 2011. godine do početka ponovnog rada, te da uplati sve zakonom propisane poreze i doprinose za taj period.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelantu, kao redovnom studentu IV godine Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, odlukom tuženog od 26. marta 2008. godine dodijeljena stipendija i da je nakon završetka školovanja, na osnovu člana 6. Ugovora o stipendiranju apelanta i Odluke o prijemu pripravnika radi obavljanja pripravničkog staža od 3. septembra 2010. godine, tuženi sa apelantom zaključio Ugovor o radu na određeno vrijeme radi obavljanja pripravničkog staža, na period od jedne godine. Nadalje, utvrđeno je da su inženjeri elektrotehnike M. B. i Lj. G. u istom vremenskom periodu kao i apelant, kod tuženog obavljali pripravnički staž, ali da nisu bili stipendisti tuženog, da je apelantu nakon isteka pripravničkog staža prestao radni odnos 1. oktobra 2011. godine, te da je tuženi 1. novembra 2012. godine zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme sa M. B. i Lj. G. U vezi s tim, konstatovano je da iz odredbe člana 15. Zakona o zabrani diskrimancije proizilazi da žrtva eventualne diskriminacije nije dužna dokazivati diskriminaciju sa stepenom sigurnosti, već je dovoljno da učini vjerovatnim da je do diskriminacije došlo, odnosno da standard vjerovatnosti koji je tužitelj dužan dokazati podrazumjeva dokazanost činjenice da je došlo do njegovog stavljanja u nepovoljniji položaj, te da bi bilo moguće da je do toga došlo zbog direktne ili indirektne diskriminacije iz bilo kog razloga. Također, zaključeno je da je neovisno o vrsti podnesene antidiskriminatorske tužbe, apelant bio dužan dokazati da je tuženi izvršio radnju zbog koje je tužen, odnosno trebao je učiniti vjerovatnim da je zbog toga što nije blizak političkim krugovima kojima pripadaju članovi upravnog odbora tužene i novoprimljeni zaposlenici, on bio diskriminisan, a da bi nakon toga na tuženom bio teret dokazivanja da izborom M. B. i Lj. G. nije povrijeđeno načelo jednakosti u zapošljavanju apelanta. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke se navodi da apelant paušalnim tvrdnjama da su primljeni zaposlenici bliski političkim strankama, ne navodeći o kojim političkim strankama se radi, nije dokazao da je izvršena radnja zbog koje je podnio tužbu protiv tuženog i nije učinio vjerovatnim da donošenje Odluke o prijemu u radni odnos na neodređeno vrijeme navedenih lica, predstavlja akt direktne ili indirektne diskriminacije u odnosu na njega. Isto tako, konstatovano je da je članom 6. naprijed navedenog Ugovora o stipendiranju regulisano da će stipenditor po završetku školovanja, bez oglasa, omogućiti stipendisti obavljanje pripravničkog staža, odnosno rad kod stipenditora sukladno zakonu i normativnim aktima stipenditora, ako u to vrijeme stipenditor bude imao potrebu za profilom kadra za koji se stipendist školovao, te je na osnovu navedenog zaključeno da za tuženog ne proizilazi bezuslovna obaveza da apelanta primi u radni odnos. Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1109/15 (M.L.) | Sudska praksa | Aktio