Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5759/15 (Z. L.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5759/15

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5759/15, rješavajući apelaciju Zlatana Lipića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zlatana Lipića podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Tuzli radi postupanja po žalbi podnesenoj protiv Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 000186 15 P 3 od 29. decembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zlatan Lipić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Šemso Numanović, advokat iz Tuzle, podnio je 30. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj 32 0 P 000186 15 P3.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 26. januara 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud je 8. februara 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 30. septembra 2009. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv Zaštitnog fonda FBiH (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Agencije za nadzor osiguranja (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi naknade štete, vsp. 111.206,20 KM.

6. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da je prvotuženom tužba uručena 12. oktobra 2009. godine, dok drugotuženoj predmetna tužba nije uručena uz naznaku poštanskog dostavljača da se pismeno ne može uručiti, te je sud dopisom od 12. novembra 2009. godine apelantu vratio tužbu na uređenje radi ispravke adrese drugotužene.

7. Nakon što je apelantov opunomoćenik 19. novembra 2009. godine sudu dostavio tačnu adresu drugotužene, Općinski sud je drugotuženoj uručio tužbu 10. decembra 2009. godine. Prvotuženi je sudu dostavio odgovor na tužbu 10. novembra 2009. godine, a drugotužena 11. januara 2010. godine.

8. Općinski sud je rješenjem od 9. novembra 2010. godine zakazao pripremno ročište u predmetnoj pravnoj stvari za 28. decembar 2010. godine na kojem se nije pojavio uredno obaviješteni apelantov opunomoćenik, pa je sud na navedenom ročištu donio rješenje kojim se apelantova tužba smatra povučenom.

9. Apelantov opunomoćenik je 25. januara 2011. godine podnio prijedlog za povrat u pređašnje stanje. Rješenjem Općinskog suda od 7. juna 2011. godine zakazano je ročište povodom podnesenog prijedloga, koje je odgođeno zbog korištenja godišnjeg odmora apelantovog opunomoćenika za 7. septembar 2011. godine.

10. Rješenjem Općinskog suda od 13. septembra 2011. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog kojim je tražio povrat u pređašnje stanje.

11. Protiv navedenog rješenja apelant je 23. septembra 2011. godine podnio žalbu, koju je Općinski sud 24. oktobra 2011. godine dostavio tuženim na odgovor, a nakon toga cio spis 16. novembra 2011. godine dostavio na odlučivanje po apelantovoj žalbi Kantonalnom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud).

12. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 P 000186 11 Gž od 7. augusta 2013. godine prvostepeno rješenje je ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak.

13. Općinski sud je rješenjem od 29. oktobra 2014. godine zakazao novo ročište za 20. novembar 2014. godine, koje je odgođeno, jer apelantov opunomoćenik sudu nije dostavio dokaz koji je predložio da se provede.

14. Na ročištu održanom 10. februara 2015. godine Općinski sud je donio rješenje kojim je usvojio apelantov prijedlog kojim je tražio povrat u pređašnje stanje. Općinski sud je, uz saglasnost parničnih stranaka, pripremno ročište zakazao za 23. februar 2015. godine.

15. Na pripremnom ročištu, održanom 23. februara 2015. godine, apelant je predložio izvođenje dokaza vještačenjem vještaka medicinske i mašinske struke, te podnio zahtjev za oslobađanje od plaćanja troškova vještačenja na teret suda. S obzirom na to da su predložena dva vještačenja, Općinski sud je, uz saglasnost parničnih stranaka, ročište za glavnu raspravu zakazao za 8. april 2015. godine.

16. Rješenjem Općinskog suda od 25. februara 2015. godine apelantu je naloženo da dostavi potpune podatke o imovinskom stanju, da bi sud mogao uopće odlučiti o zahtjevu za oslobađanje od plaćanja troškova vještačenja, po kojem apelant nije postupio, pa je Općinski sud rješenjem od 31. marta 2015. godine odbacio apelantov zahtjev kao nepotpun.

17. Na ročištu za glavnu raspravu, koje je bilo zakazano za 8. april 2015. godine, apelant je izjavio da je zaprimio spomenutu odluku suda i da će izjaviti žalbu na navedeno rješenje suda, pa sud zbog tog razloga navedeno ročište nije održao.

18. Apelant je 10. aprila 2015. godine protiv rješenja suda od 31. marta 2015. godine podnio žalbu koju je Općinski sud dostavio Kantonalnom sudu 12. maja 2015. godine.

19. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 P 000186 15 Gž od 27. maja 2015. godine potvrđeno je rješenje Općinskog suda, kojim je odbačen kao nepotpun apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja troškova vještačenja, te je predmet vraćen Općinskom sudu 6. jula 2015. godine.

20. Rješenjem Općinskog suda od 14. jula 2015. godine zakazano je ročište za glavnu raspravu za 18. august 2015. godine, koje je odgođeno za 22. septembar 2015. godine zbog nemogućnosti opunomoćenika prvotuženog da prisustvuje ročištu.

21. Na ročištu, koje je bilo zakazano za 22. septembar 2015. godine, nije se pojavio uredno obaviješteni apelantov opunomoćenik, pa je Općinski sud donio rješenje kojim se apelantova tužba smatra povučenom. Pismeni otpravak rješenja o povlačenju sud je izradio 25. septembra 2015. godine protiv kojeg je apelant 30. septembra 2015. godine podnio prijedlog za povrat u pređašnje stanje.

22. Općinski sud je rješenjem od 9. novembra 2015. godine usvojio apelantov podneseni prijedlog. Rješenjem Općinskog suda od 10. novembra 2015. godine zakazano je ročište za glavnu raspravu za 17. decembar 2015. godine.

23. Općinski sud je donio Presudu broj 32 0 P 000186 15 P 3 od 29. decembra 2015. godine.

24. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu 11. januara 2016. godine, koju je Općinski sud uručio prvotuženom na odgovor 25. januara 2016. godine, a drugotuženoj 26. januara 2016. godine.

25. Prema stanju spisa, Kantonalni sud do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda nije odlučio o podnesenoj žalbi protiv Presude Općinskog suda broj 32 0 P 000186 15 P 3 od 29. decembra 2015. godine.

VI. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

26. Apelant smatra da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je ukratko opisao hronologiju predmetnog slučaja, te, između ostalog, naveo da se 2000. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je zadobio vrlo teške i po život opasne tjelesne povrede, te da je 2005. godine podnio tužbu protiv „Bosansko-njemačkog osiguranja“ d.d. Tuzla radi naknade štete. Međutim, budući da je spomenuto osiguranje dovedeno u likvidaciju, a apelantovo potraživanje prijavljeno u likvidacionu masu nije priznato, apelant je pismenim podneskom od 30. septembra 2009. godine povukao tužbu i izvršio subjektivno preinačenje, te tužbu preusmjerio protiv prvotuženog i drugotužene. Apelant je istakao „da je postupak za naknadu štete koja je nastala 2000. godine i koji ni po čemu nije složen, ni obiman, ni nejasan ukupno trajao punih 15 godina, a od dana podnošenja prve tužbe preko 10 godina i čak je potpuno neizvjesno kada će se uopće završiti“. Apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te donese odluku da apelantu na ime kompenzacije i satisfakcije zbog povrede navedenih prava isplati iznos od 100.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

27. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo hronologiju predmetnog postupka izloženog u činjeničnom dijelu odluke, te je istakao da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na pravično suđenje, pristup sudu ili prava na imovinu. Općinski sud je istakao da „predmetni postupak traje duži vremenski period, ali se odgovornost za dužinu trajanja postupka nikako ne može pripisati [tom] sudu. Parnični postupak vođen je načelom dispozicije stranaka, pokretanje postupka i teret dokazivanja je na podnosiocu predstavke od kojeg u velikoj mjeri zavisi ekspeditivnost vođenja postupka“. Naime, Općinski sud je naveo da je „iz stanja spisa [...] evidentno da se opunomoćenik [apelanta] nije pojavio na zakazanom ročištu o kojem terminu je bio uredno obaviješten, i to 12. novembra 2009. godine, pa je sud donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom, te odlučivao o povratku u pređašnje stanje. Nadalje, ročište koje je uredno zakazano za 7. juni 2011. godine je odloženo zbog godišnjeg odmora apelantovog opunomoćenika, a odloženo je i 29. oktobra 2014. godine, jer apelantov opunomoćenik nije dostavio dokaz koji je predložio da bude proveden. Na naročitu nezainteresiranost da se postupak okonča žurno ukazuje i činjenica da se apelantov opunomoćenik 22. septembra 2015. godine ponovo nije pojavio na ročištu o čijem terminu je bio uredno obaviješten, pa je sud ponovno donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom, te je po prihvaćenom prijedlogu za povrat u prijašnje stanje postupak nastavljen. Nadalje, u postupku su, prema prijedlogu apelantovog opunomoćenika izvedeni dokazi vještačenje vještaka medicinske struke i vještaka mašinske struke, što je svakako utjecalo na dužinu trajanja postupka, a koja činjenica ukazuje i na složenost konkretnog postupka“.

28. Pored toga, Općinski sud je naveo da je opterećen velikim brojem nezavršenih predmeta, a da je priliv novih predmeta konstantan i da se predmeti uzimaju u rad prema Planu rješavanja starih predmeta. Postupanje u predmetima vrši se prema starosti inicijalnog akta, ali predmeti hitne prirode imaju prednost. Parnični postupak po tužbi radi naknade štete ne spada u predmete hitne prirode. Dalje, na efikasnost rada [Općinskog] suda u znatnoj mjeri utječe i nepotpuna sistematizacija uposlenika, koja rezultira činjenicom da sudije i stručni saradnici zakazivanje rasprava moraju uskladiti prema dostupnom broju daktilografa.

29. Općinski sud je u prilogu svog odgovora na apelaciju dostavio i izvode iz izvještaja o radu suda za 2013, 2014. i 2015. godinu.

V. Relevantni propisi

30. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 217.

(3) Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

VI. Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

34. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da predmetni postupak i nakon gotovo sedam godina od podnošenja tužbe nije okončan, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

36. Apelant ukazuje da je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje – razuman rok

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

40. Ustavni sud zapaža da je parnični postupak pokrenut 30. septembra 2009. godine i da taj postupak, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri razmatranju dužine postupka jeste više od šest i po godina.

Analiza razumnosti trajanja postupka

41. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je apelant pokrenuo parnični postupak radi naknade štete, te da se, imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu. Osim toga, budući da apelant traži naknadu štete proistekle iz saobraćajne nesreće u kojoj je zadobio teške tjelesne povrede, Ustavni sud smatra da je postupak značajan za apelanta.

42. U odnosu na ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je apelant 30. septembra 2009. godine tužbom pokrenuo predmetni parnični postupak koji još uvijek nije okončan. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud poduzeo niz procesnih radnji, uručio tužbu tuženima, zakazao pripremno ročište za 28. decembar 2010. godine na kome je donio rješenje kojim se apelantova tužba smatra povučenom, zakazao ročište povodom apelantovog prijedloga za povrat u pređašnje stanje za 7. septembar 2011. godine, zatim, 13. septembra 2011. godine donio rješenje kojim je apelantov prijedlog odbijen, nakon čega je apelantovu žalbu protiv navedenog rješenja dostavio tuženima na odgovor, a nakon toga i Kantonalnom sudu na odlučivanje po žalbi. Nakon što je Kantonalni sud svojim rješenjem od 7. augusta 2013. godine ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu, Općinski sud je zakazao novo ročište za 20. novembar 2014. godine, a 10. februara 2015. godine donio rješenje kojim je usvojio apelantov prijedlog kojim je tražio povrat u pređašnje stanje, nakon čega je zakazao pripremno ročište za 23. februar 2015. godine. Nakon toga, Općinski sud je rješenjem od 31. marta 2015. godine odbacio apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja troškova vještačenja, pa je glavnu raspravu zakazao za 8. april 2015. godine. Pošto je u međuvremenu apelant podnio žalbu protiv rješenja od 31. marta 2015. godine o kojoj je Kantonalni sud odlučio rješenjem od 27. maja 2015. godine, Općinski sud je ponovo zakazao glavnu raspravu, ovaj put za 18. august 2015. godine, odnosno za 22. septembar 2015. godine. Budući da se apelant nije pojavio na spomenutom ročištu, Općinski sud je ponovo donio rješenje kojim se apelantova tužba smatra povučenom protiv kojeg je apelant podnio prijedlog za povrat u pređašnje stanje, koji je usvojen rješenjem suda od 9. novembra 2015. godine. Nakon toga, Općinski sud je zakazao ročište za glavnu raspravu za 17. decembar 2015. godine, a 29. decembra 2015. godine je donio i prvostepenu presudu. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u svom odgovoru na apelaciju kao opravdanje za dužinu trajanja postupka, između ostalog, naveo apelantovo ponašanje. Istina, značajan je, ako ne i odlučujući, apelantov doprinos dužini trajanja postupka, jer se apelantov opunomoćenik, kako proizlazi iz odgovora na apelaciju, nije pojavio na zakazano pripremno ročište od 12. novembra 2009. godine, poslije čega je Općinski sud donio rješenje kojim se predmetna tužba smatra povučenom, a nakon čega se odlučivalo o apelantovom prijedlogu za povrat u pređašnje stanje. Osim toga, apelantov opunomoćenik je tražio da se odgodi ročište zakazano za 7. juni 2011. godine zbog korištenja godišnjeg odmora. Također, Općinski sud je odgodio i ročište zakazano za 29. oktobar 2014. godine, jer apelantov opunomoćenik nije dostavio dokaze koje je predložio da budu provedeni. Konačno, Općinski sud je donio rješenje kojim se smatra da je predmetna tužba povučena budući da se apelantov opunomoćenik nije pojavio na ročištu zakazanom za 22. septembar 2015. godine.

43. Osim toga, Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je opterećen velikim brojem nezavršenih predmeta, a da je priliv novih predmeta konstantan i da se predmeti uzimaju u rad prema Planu rješavanja starih predmeta. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, hronična opterećenost sudova nije opravdanje, dok se trenutni zastoj, koji za sistem predstavlja iznenađenje, uzrokovan, naprimjer, recesijom, može opravdati efikasnim mjerama koje se preduzimaju za njegovo otklanjanje (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Buchholz protiv Njemačke, presuda od 6. maja 1981. godine). Naime, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, Serija A broj 66, st. 25˗32). Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, preopterećenost suda velikim brojem predmeta i nedostatak odgovarajućeg broja sudija ne može se smatrati vanrednom okolnošću, nego sistemskim problemom koji je doveo do hronične opterećenosti suda, pa i svaki novi predmet postaje stari dok dođe na red za rješavanje, što stvara pozitivnu obavezu javne vlasti da taj problem adekvatno riješi. Evidentno je da je javna vlast preduzela određene korake na organiziranju svog rada donošenjem Plana rješavanja starih predmeta, ali to očito nije riješilo problem.

44. Posmatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da su razlozi o velikom broju predmeta kojima je taj Općinski sud zadužen, koje je iznio u svom odgovoru na apelaciju, definitivno neprihvatljivi. Međutim, Ustavni sud konstatira da je Općinski sud u okolnostima konkretnog slučaja bio iznimno aktivan i da je provodio procesne radnje u redovnim i razumnim rokovima, a da je sam apelantov opunomoćenik dao odlučujući doprinos dužini predmetnog postupka koji je još u toku, pa stoga Ustavni sud ne može utvrditi povredu apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku.

45. Ustavni sud, na osnovu navedenog i uzimajući u obzir sve faktore, zaključuje da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na dužinu trajanja upravnog postupka i upravnog spora, te parničnog postupka.

Pitanje naknade nematerijalne štete

46. U odnosu na apelantov zahtjev da mu se, zbog dužine trajanja postupka, isplati naknada na ime nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća na to da, prema članu 74. Pravila, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a pošto je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“, apelantu ne pripada pravo na isplatu tražene naknade.

Ostali navodi

47. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, svode na navode o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navodnu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog dužine trajanja predmetnog postupka, jer je evidentno da je Općinski sud postupao efikasno u okviru svojih procesnih mogućnosti, pri čemu je sam apelantov opunomoćenik svojim postupcima u odlučujućoj mjeri utjecao na to da predmetni postupak još uvijek traje.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5759/15 (Z. L.) | Sudska praksa | Aktio