Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1782/13 (S. K. K.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Stanarsko pravo
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Povrat stana
  • Šta se ne smatra domom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1782/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1782/13, rješavajući apelaciju Senije Karahasanović-Kaliterna, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Senije Karahasanović- Kaliterna podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003806 09 U od 23. januara 2013. godine, Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo broj 27/02-23- 1653/09 od 26. marta 2009. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/1-372-1116/99 od 18. februara 2009.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Senija Karahasanović-Kaliterna (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Mirza Hadžić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 24. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 003806 09 U od 23. januara 2013. godine, Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23- 1653/09 od 26. marta 2009. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/1-372-1116/99 od 18. februara 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 17. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Uprava su dostavili odgovore na apelaciju 26. maja 2016. godine, a Ministarstvo 30. maja 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Uprave broj 23/1-372-1116/99 od 18. februara 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Sarajevu, Ulica Mlini broj 13B (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je u toku postupka utvrđeno da je apelanticin suprug Avdo Karahasanović, kao nosilac stanarskog prava, podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, te da je nakon njegove smrti apelantica nastavila taj postupak. Uprava je navela da je apelantica, koja je saslušana u toku postupka, izjavila da je sa Avdom Karahasanovićem živjela u predmetnom stanu od 1986. godine, da su njih dvoje 1990. godine zaključili brak, te da su predmetni stan napustili početkom 1992. godine. Također, Uprava je navela da je svjedok Ozrenka Kaliterna (tj. apelanticina kćerka) izjavila da je njena majka i prije zaključenja braka sa Avdom Karahasanovićem živjela u predmetnom stanu, te da su svjedoci Behija Alić i Uzejfa Stovrić izjavile da su dolazile kod apelantkinje dok je živjela u predmetnom stanu. Uprava je dalje navela da je na osnovu akata nadležnih organa utvrđeno da apelantica nije imala prijavljeno prebivalište, niti boravište na adresi predmetnog stana, te da se ne nalazi u evidenciji popisa stanovništva koji je proveden od 1. do 15. aprila 1991. godine na adresi tog stana. Uprava je, također, navela da je u toku postupka utvrđeno da je apelanticinom pokojnom suprugu Pašku Kaliterni 1971. godine dodijeljen na korišćenje stan u Dubrovniku, Ulica Mate Vodopića broj

30. Uprava je navela da je u toku postupka utvrđeno da su apelantica i Ozrenka Kaliterna zaključile ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je ovjeren u Općinskom sudu u Dubrovniku 10. marta 2005. godine, u kojem je navedeno da apelantica ostavlja, nakon svoje smrti, Ozrenki Kaliterna u vlasništvo stan koji se nalazi u Dubrovniku, Ulica Mate Vodopića broj 30. Imajući u vidu navedeno, Uprava je ukazala da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da predmetni stan nije predstavljao apelanticin "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), već da je njen "dom" bio stan koji se nalazi u Dubrovniku.

6. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv navedenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-1653/09 od 26. marta 2009. godine kojim je žalbu odbilo. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno i zakonito postupio kada je odbio apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. Ministarstvo je navelo da je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno da predmetni stan 30. aprila 1991. godine nije bio apelanticin "dom". Naime, Ministarstvo je navelo da je na osnovu akata nadležnih organa utvrđeno da apelantica nije imala prijavljeno prebivalište, niti boravište na adresi predmetnog stana, te da se ne nalazi u evidenciji popisa stanovništva koji je proveden od 1. do 15. aprila 1991. godine na adresi tog stana. Također, Ministarstvo je navelo da je utvrđeno da je apelantica vlasnik stana koji se nalazi u Dubrovniku, Ulica Mate Vodopića broj 30, koji je kao nosilac stanarskog prava otkupila, a što ukazuje da je taj stan bio njen dom, a ne predmetni stan. Ministarstvo je ukazalo da se apelantica, nakon što je zaključila brak sa Avdom Karahasanovićem, nije odrekla stanarskog prava na navedenom stanu u Dubrovniku i da je taj stan smatrala svojim domom, te da je tamo bila prijavljena i ostvarivala pravo na penziju. Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno odlučio kada je odbio predmetni zahtjev za vraćanje u posjed stana, budući da se nisu stekli uvjeti za donošenje rješenja u smislu odredaba člana 7. u vezi sa odredbama člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Konačno, Ministarstvo je navelo da apelanticini navodi koji se odnose na izjave saslušanih svjedoka nisu od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne pravne stvari. Naime, Ministarstvo je navelo da to što je apelantica boravila i u predmetnom stanu ne znači da je taj stan smatrala svojim domom, imajući u vidu da se, dakle, nakon zaključenja braka sa Avdom Karahasanovićem nije odrekla stanarskog prava na stanu u Dubrovniku, koji je poslije i otkupila.

7. Protiv drugostepenog rješenja apelantica je podnijela tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 09 0 U 003806 09 U od 23. januara 2013. godine odbio predmetnu tužbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su upravni organi pravilno utvrdili da predmetni stan nije bio apelanticin "dom" 30. aprila 1991. godine, te da joj stoga ne pripada pravo na vraćanje tog stana u posjed. Naime, Kantonalni sud je naveo da apelantica nije bila prijavljena na adresi predmetnog stana, da je prvostepeni organ na raspravi održanoj 1. juna 2005. godine utvrdio apelanticin identitet na osnovu lične karte izdate u Republici Hrvatskoj, te da se apelantica tek 29. januara 2007. godine prijavila na adresi predmetnog stana, kada joj je izdata i lična karta. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelantica 24. marta 1990. godine zaključila brak sa Avdom Karahasanovićem, te da je, kako je u toku postupka tvrdila, u tom stanu živjela prethodne tri godine, ali da ipak pri popisu stanovništva od 1. do 15. aprila 1991. godine nije popisana na adresi tog stana. Također, Kantonalni sud je naveo da je apelantica otkupila stan koji se nalazi u Dubrovniku, što proizlazi iz ugovora o doživotnom izdržavanju koji je zaključila sa svojom kćerkom. Po mišljenju Kantonalnog suda, sve navedeno očigledno ukazuje da predmetni stan nije bio apelanticin "dom" 30. aprila 1991. godine i da apelantica nije lice kojem pripada pravo na vraćanje stana u posjed u smislu odredaba člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je 24. marta 1990. godine zaključila brak sa Avdom Karahasanovićem. Apelantica navodi da iz njenog i iskaza saslušanih svjedoka jasno proizlazi da su Avdo Karahasanović i apelantica bili sunosioci stanarskog prava na predmetnom stanu, da su živjeli u tom stanu tri godine prije zaključenja braka, da su bili u posjedu tog stana i na 30. april 1991. godine, te da su predmetni stan napustili u aprilu 1992. godine. S obzirom na to, apelantica smatra da je predmetni stan njen "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije, te da joj pripada pravo na vraćanje tog stana u posjed.

b) Odgovor na apelaciju

9. Kantonalni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nije došlo do kršenja apelanticinih prava na koja je ukazala u apelaciji zbog razloga navedenih u obrazloženju te presude kod kojih u cijelosti ostaje.

10. Ministarstvo je navelo da su neosnovani apelanticini navodi o povredi prava na dom iz člana

8. Evropske konvencije, budući da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica živjela u stanu koji se nalazi u Dubrovniku, Ulica Mate Vodopića broj 30 i da je otkupila taj stan, te da nije imala prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog stana. Ministarstvo je navelo da nije jasno u čemu se sastoji povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu, niti je apelantica to obrazložila. S obzirom na navedeno, Ministarstvo smatra da je predmetna apelacija neosnovana.

11. Uprava je navela da u cijelosti ostaje kod razloga datih u osporenom rješenju, koje je doneseno prema stanju u spisu i u skladu sa pozitivnim propisima.

V. Relevantni propisi

12. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema članu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 003806 09 U od 23. januara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 4. marta 2013. godine, a apelacija je podnesena 24. aprila 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelantica pobija navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na dom

18. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

19. Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

20. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li predmetni stan predstavlja apelanticin "dom" u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a zatim da li osporene odluke predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštovanje apelanticinog "doma". U slučaju potvrdnog odgovora, postavlja se pitanje opravdanosti "miješanja" u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Da bi "miješanje" bilo opravdano, prije svega, mora biti u skladu sa "zakonom". U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije "neophodno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana

8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, Serija A broj 251).

21. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, Serija A br. 109, stav 46.f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). U suštini, da bi se ocijenilo da li neki prostor predstavlja nečiji dom u smislu Evropske konvencije, nužna je faktička povezanost sa tim prostorom, odnosno odnos pojedinca i trajnost i karakter veze sa prostorom, u konkretnom slučaju sa predmetnim stanom.

22. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad ostalim zakonima, a prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, svi sudovi i drugi organi vlasti imaju obavezu "da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2". U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su upravni organi i Kantonalni sud u osporenim odlukama direktno primijenili odredbe člana 8. Evropske konvencije, te slijedom toga odbili apelanticin zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su upravni organi i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge kojima su se rukovodili pri izvođenju zaključka da predmetni stan ne predstavlja apelanticin "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije, već da njen dom predstavlja stan koji se nalazi u Dubrovniku, u Ulici Mate Vodopića broj 30 (za koji je utvrđeno da je apelantica otkupila, a zatim ugovorom o doživotnom izdržavanju ostavila svojoj kćerci). Budući da su upravni organi i Kantonalni sud dali jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu primjene odredaba člana 8. Evropske konvencije na predmetnu situaciju, Ustavni sud ne smatra da apelanticini navodi kojima ukazuje na iskaze saslušanih svjedoka, te svoj iskaz koji je dala u toku postupka (u pogledu toga da je živjela u predmetnom stanu do aprila 1992. godine) dovode u pitanje navedeni zaključak upravnih organa i Kantonalnog suda. Stoga, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja, smatra da upravni organi i Kantonalni sud nisu proizvoljno postupili kada su zaključili da predmetni stan ne predstavlja apelanticin "dom" u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 238/03 od 29. aprila 2004. godine, tačka 20, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na taj zaključak, ostali aspekti člana 8. Evropske konvencije nisu relevantni u konkretnom slučaju, te ih Ustavni sud neće razmatrati. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

23. U pogledu apelanticinih navoda da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantica nije posebno obrazložila u čemu se sastoji navodna povreda ovih prava. Naime, Ustavni sud ukazuje da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila bilo kakve argumente, niti dokaze kojima bi potkrijepila ove svoje tvrdnje, odnosno koji bi ukazali da je povreda navedenih prava moguća u predmetnom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelanticini navodi neosnovani.

VIII. Zaključak

24. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje apelanticinog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer predmetni stan ne predstavlja apelanticin "dom" u smislu značenja tog člana.

25. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije jer apelantica nije ponudila bilo kakve argumente, niti dokaze kojima bi potkrijepila svoje tvrdnje o kršenju tih prava u predmetnom postupku.

26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1782/13 (S. K. K.) | Sudska praksa | Aktio