Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1682/15 (J.B.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1682/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-1682/15, rješavajući apelaciju J. B., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio J. B., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 049438 14 Rev od 6. februara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. J. B. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Bakir Ljubović i Dženana Ljubović, iz Zenice, podnio je 8. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 049438 14 Rev od 6. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena (Federacija BiH, Federalno ministarstvo za pitanja branitelja/boraca i invalida domovinskog/odbrambeno oslobodilačkog rata) uspostavi radno-pravni status za određeno vrijeme, te za taj period isplati neisplaćene plaće, naknade za topli obrok, regres, prevoz i uplatu doprinosa za PIO.

2. U svom obrazloženju, između ostalog Vrhovni sud navodi da je članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Federalnim ministarstvima i drugim tijelima Federalne uprave formirano je Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: FMPB), a članom 9. istog zakona je propisano da poslove, sredstva opreme, sredstva za rad, arhivu, akte, predmete i drugu dokumentaciju kao i druga prava i obaveze ukinute Federalne uprave za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata preuzima FMPB. Dalje se navodi, da pomenuti zakon nije propisao preuzimanje službenika ukinute Federalne uprave za pitanja boraca u novoosnovano FMPB, te da treba napomenuti da je Federalna uprava za pitanja boraca i invalida bila u sastavu Federalnog ministarstva odbranečlan 4. Zakona o Federalnim ministarstvima i drugim tijelima Federalne uprave. Vrhovni sud konstatuje da kada pomenutim zakonom nije regulisano pitanje radno-pravnog statusa službenika, kojim prestaje radni odnos u ukinutom organu uprave, a formira se novi organ uprave, tada se na taj odnos primjenjuju odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u F BiH, kojim je u članu 113. stav 2. propisano da ako se ukida organ uprave, odnosno služba za upravu, organ uprave odnosno služba za upravu u čiji djelokrug prelaze poslovi ukinutog organa uprave odnosno službe za upravu, preuzima službenike koji su obavljali te poslove u organu uprave i službi za upravu na dan donošenja akta o ukidanju organa uprave odnosno službe za upravu. Preuzimanje službenika vrši se istovremeno sa preuzimanjem poslova ukinutog organa uprave i službe za upravu i bez konkursa odnosno oglasa vrši se njihovo postavljanje na radna mjesta odnosno imenuju na položaj koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi i radnom stažu. Također se navodi, da u konkretnom slučaju to znači da je apelant trebao biti preuzet u novoosnovanom FMPB i biti postavljen na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, pošto to nije učinjeno, tada je trebao biti postavljen na raspolaganje, shodno odredbi člana 114. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u F BiH, a pošto apelant nije stavljen ni na raspolaganje, zbog čega se u takvoj situaciji na njega primjenjuju odredbe člana 119. tog Zakona, a koje propisuju da se na službenike ukinutog organa uprave, koji ne budu raspoređeni u organ koji je preuzeo poslove ukinutog organa uprave, primjenjuju odredbe tog zakona o pravima službenika na raspolaganje. Vrhovni sud istuče da u postupku nije utvrđeno kada je FMPB počeo sa radom, ali je utvrđeno da je na Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji FMPB, kojeg je donio ministar tog ministarstva, Vlada F BiH dala saglasnost 10. maja 2001. godine, te da ni nakon donošenja tog Pravilnika apelantu nije uspostavljen radno-pravni status. Vrhovni sud zaključuje, da ako se od navedenog datuma (10. maj 2001.g.), kao najpovoljnijeg za apelanta, računa vrijeme kada je trebao biti postavljen na raspolaganje, tada bi ono najduže moglo trajati jednu godinu po članu 114. stav 1. tačka 3. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u F BiH (opet najpovoljnije za apelanta jer u postupku nije utvrđeno koliko je imao radnog staža), tj. do 10. maja 2002. godine, kada bi mu prestao radni odnos saglasno odredbama člana 118. stav 1. istog Zakona jer nije bio raspoređen u organ uprave, niti je zasnovao radni odnos u preduzeću i drugom pravnom licu u toku trajanja raspolaganja od jedne godine, u kojem slučaju bi mu tad prestao radni odnos. Vrhovni sud konstatuje da tek računajući od tog datuma, 10. maja 2002. godine apelant je mogao podići tužbu nadležnom sudu u roku od 30 dana zbog povrede prava iz radnog odnosa, a to apelant čini 17. februara 2005. godine kada je tužbom pokrenuo upravni spor i bez obzira što je tužbu podnio nenadležnom sudu, taj dan se uzima kao dan podnošenja tužbe nadležnom sudu. Zbog toga su revizijski navodi, koji se u suštini svode na ukazivanje povrede prava iz radnog odnosa, po ocjeni Vrhovnog suda, bez uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane drugostepene presude, jer bi ovi navodi bili relevantni samo u slučaju da je apelant blagovremeno zatražio sudsku zaštitu povrijeđenog mu prava iz radnog odnosa, a što je propustio.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1682/15 (J.B.) | Sudska praksa | Aktio