Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3889/13 (H. R., E. R. i M. R.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Neovlašteno lice
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3889/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3889/13, rješavajući apelaciju Husnije Rekića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Husnije Rekića protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 K 045217 13 Kž 2 od 2.

jula 2013. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 K 045217 13 K od 19. aprila 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emina Rekića i Meleće Rekić protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 K 045217 13 Kž 2 od 2. jula 2013. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 K 045217 13 K od 19. aprila 2013. godine, zato što su je podnijela neovlaštena lica.

OBRAZLOŽENJE

1. Husnija Rekić, Emin Rekić i Meleća Rekić, svi iz Cazina, (u daljnjem tekstu: apelant H.R. i apelanti E.R. i M.R.), koje zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijeli su 10. septembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 K 045217 13 Kž 2 od 2. jula 2013. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 K 045217 13 K od 19. aprila 2013. godine. Ustavnom sudu je naknadno, 5. juna 2015. godine, dostavljen podnesak naslovljen kao „dopuna apelacije“ uz koji je priloženo rješenje Općinskog suda broj 17 0 K 045217 15 K2 od 8. maja 2015. godine, ali ovo rješenje nije osporeno.

2. Presudom Općinskog suda broj 17 0 K 045217 13 K od 19. aprila 2013. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 17 0 K 045217 13 Kž 2 od 2. jula 2013. godine, apelant H.R. je proglašen krivim za produženo krivično djelo „Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga“ iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Na osnovu člana 238. stav 4. u vezi sa čl. 71. stav 1. tačka e) i 78. KZ FBiH, od apelanta je oduzeta droga i sredstva za promet opojnim drogama, što je sve detaljno pobrojano u izreci prvostepene presude i izrečena mu je mjera sigurnosti oduzimanja novčanog iznosa od 80.000 EUR-a.

3. Apelant H.R. je tokom postupka priznao izvršenje krivičnog djela, a sud je proveo i dokaze saslušanjem svjedoka i izvođenjem niza materijalnih dokaza. Međutim, sporno pitanje je bilo je li novac u iznosu od 80.000 EUR-a, koji je pronađen prilikom pretresa kuće Safeta Hadžipašića, koju je koristio apelant H.R., bio pribavljen izvršenjem krivičnog djela. Općinski sud je u vezi s tim obrazložio da je tužilaštvo tvrdilo da je to imovinska korist koja je pribavljena izvršenjem krivičnog djela, a da je odbrana te navode osporavala i isticala da novac pripada apelantima E.R. i M.R., koji su na prijedlog odbrane saslušani kao svjedoci. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je apelantica M.R. izjavila da novac koji je pronađen pripada njoj i njenom mužu, apelantu E.R., da je ona taj novac pet godina ranije podigla sa računa koji su imali u njemačkim bankama, donijela ga iz Njemačke u Bosnu i Hercegovinu (u dva navrata i to u iznosima od po 54.000 i 26.000 EUR-a) i „sakrila iza regala u kući koju je koristio [apelant H.R.]“. Ona je dalje navela da je taj novac donijela „radi toga što nije imala sigurnost u njemačkim bankama a da ga nije htjela držati ni u domaćim bankama jer joj je veća količina novca koji je imala u našim bankama propala nakon rata“. Dalje, Općinski sud je naveo da je apelant E.R. u svom iskazu naveo da je „njegova žena bila ovlaštena za podizanje novca i sa njegovog računa jer je on samo radio i nije imao vremena time se baviti“, a da su taj novac čuvali „za stare dane kad se vrate u Cazin“.

4. Općinski sud je naveo da ovim iskazima nije povjerovao zato što su „neuvjerljivi i nelogični“, ali i u suprotnosti sa izvedenim materijalnim dokazima – izvodima sa računa ovih apelanata. Naime, ni jedan izvod koji je odbrana prezentirala, kako je sud naveo, nije pokazivao odliv sredstava sa računa u iznosima koje je navela apelantica M.R., već samo stanje na tim računima. Općinski sud je dalje naveo da, prema priloženim izvodima, apelantica M.R. nikada nije podizala gotovinu „već je samo imala priliv novčanih sredstava“, a da se vidi da je apelant E.R. podigao gotovinu u ukupnom iznosu od 2.700 EUR-a. Osim toga, kako je sud dalje naveo, nelogično bi bilo povjerovati da je apelantica M.R. „još prije pet godina navedeni novac donijela i sakrila u kuću koju je [apelant H.R.] koristio samo kad je dolazio i da je to mjesto bilo sigurnije od njemačkih banaka.“

5. S druge strane, Općinski sud je naveo da je tužilaštvo tražilo da se sporni novčani iznos oduzme kao imovinska korist stečena krivičnim djelom, ali da to nije dokazalo. S obzirom da je apelant H.R. u svom iskazu pred sudom naveo da je „drogu kupovao od svog novca koji je zaradio i uštedio u Njemačkoj i da je taj novac donio kad je došao“, Općinski sud je zaključio da je novac koji je pronađen predmet krivičnog djela „koji je [apelant H.R.] upotrijebio i namijenio za počinjenje krivičnog djela“. Zato mu je, primjenom odredaba čl. 71. i 78. KZ FBiH, taj iznos oduzeo, ocijenivši „da postoji opasnost da će ponovo biti upotrebljen za počinjenje krivičnog djela“. Također, Općinski sud je u dijelu u kojem je obrazložio odluku o kazni ukazao da je apelant, dva puta u Njemačkoj osuđen za istovrsna krivična djela, da je druga presuda kojom je osuđen na jednu godinu i devet mjeseci zatvora donesena 1. marta 2012. godine, zaključivši da je apelant „odmah nakon povratka počinio istovrsno krivično djelo kao u Njemačkoj, koja činjenica ukazuje na njegovu upornost i sklonost vršenju ovih krivičnih djela.“

6. Apelant H.R. je protiv prvostepene presude izjavio žalbu, pa je Kantonalni sud, razmatrajući navode koji se tiču oduzetog novčanog iznosa, zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da iznos od 80.000 EUR-a, koji je uz drogu i ostala sredstva za njen promet pronađen u kući Safeta Hadžipašića u kojoj je ovaj apelant živio, nije vlasništvo apelanata E.R. i M.R. Kantonalni sud je naveo da je „prvostepeni sud pravilno došao do zaključka da je nelogično da [apelanti M.R. i E.R.] u tuđoj kući drže novac u iznosu od 80.000 EUR-a [...] i to radi toga da im isti posluži kada odu u penziju“. Kantonalni sud je također zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se iz dokaza koji je izvela odbrana nije moglo zaključiti da je apelantica M.R. podigla iz njemačkih banaka iznose za koje je tvrdila da ih je donijela u BiH. Stoga je, kako je naveo Kantonalni sud, pravilan zaključak prvostepenog suda da je sporni novčani iznos bio namijenjen „za počinjenje krivičnog djela“ i da je pravilno odlučio da se taj novac, na osnovu člana 71. i 78. KZ FBiH, oduzme.

Apelacioni navodi

7. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama prekršena prava iz: člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine „i čl. 5 i čl. 6“ Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije „i čl. 2. i čl. 4. Protokola br. 7“, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, „pravo na jednakost pred zakonom i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava BiH i člana 14 Evropske konvencije i članova 2, 6 i 7 Univerzalne deklaracije, te čl. 2 st. 3 i čl. 26 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima“. U obrazloženju ovih navoda, međutim, apelanti iznose navode koji se isključivo tiču oduzimanja novčanog iznosa od 80.000 Eura. U vezi s tim, u apelaciji se ponavljaju isti navodi koje je odbrana isticala tokom postupka pred sudovima, te se insistira da je novac vlasništvo apelanata M.R. i E.R. U apelaciji se dalje navode dokazi koji su izvedeni, uz tvrdnju da je pogrešan zaključak sudova o tome da se izvodima iz njemačkih banaka koji su prezentirani nije dokazalo da je apelantica M.R. „praznila ovaj račun podizanjem novca“. Apelanti E.R. i M.R. smatraju da su dokazali da su imali „4 konta kod različitih banaka“ kao i da su ih „dizali sa banke i prenosili u Bosnu i Hercegovinu radi obezbjeđenja uslova življenja u Cazinu“. Stoga, smatraju da je nejasno zašto sud nije poklonio vjeru njihovim iskazima koje su dali kao svjedoci i provedenim materijalnim dokazima. Apelanti smatraju da sudovi nisu savjesno cijenili dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, da nisu cijenili „pošten odnos [apelanta H.R.] prema sudu i njegovo faktičko priznanje [....], da je imao ozbiljnu namjeru liječenja od droge i da je dodir sa drogom imao veoma kratak period u Bosni i Hercegovini u kojoj nije krivično kažnjavan“, kao i da su se sudovi prema njemu ponašali „diskriminatorski zbog njegove osuđivanosti u Njemačkoj i nađena tuđeg novca, koji mu je bez i jednog dokaza pripisan u vlasništvo“.

8. U dopuni apelacije uz koju je dostavljeno rješenje Općinskog suda broj 17 0 K 045217 15 K2 od 8. maja 2015. godine (kojim su od apelanta H.R. oduzeti predmeti koje je Federalna uprava policije naknadno dostavila tužilaštvu), ističe se, između ostalog, da to rješenje ukazuje „da novci koje je apelant posjedovao u stranoj valuti su novci koje apelant nije stekao prodajom opojnih sredstava u Bosni i Hercegovini, već novci koje je unio iz inostranstva kao nepotrošeni novac u zemljama u kojim je boravio i kroz koje je prošao“.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

[...]

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice; [...] (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

I. Dopustivost prima facie (u odnosu na apelanta H.R.)

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U odnosu na pravo na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“, broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu. Dakle, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje je podnesena apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava na pravično suđenje. Također, u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazalo da je oduzimanjem iznosa od 80.000 EUR-a došlo do nezakonitog i nesrazmjernog miješanja u apelantovu imovinu. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da su sudovi postupali u skladu sa članom 238. stav 4. KZ FBiH koji za krivično djelo „Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga“ propisuje obavezno oduzimanje opojne droga i sredstava za njihovu proizvodnju, kao i sa članom 78. KZ FBiH koji propisuje oduzimanje predmeta „koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za učinjenje krivičnog djela [...] kada postoji opasnost da će biti ponovo upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela“. Također, Ustavni sud zapaža da su sudovi, prilikom određivanja ove, zakonom propisane mjere sigurnosti, uzeli u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, između ostalih i to da je apelant dva puta pravosnažno osuđen u Njemačkoj za istovrsna krivična djela, o čemu su dalji dovoljna i relevantna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim.

13. Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede ni drugih ustavnih prava na koja su se pozvao, osim što je nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Naime, navodno kršenje prava iz člana 5. Evropske konvencije apelant nije na bilo koji način obrazložio, nije učinio vjerovatnim da je diskriminiran, niti da mu je uskraćen pristup svim propisanim pravnim lijekovima.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno da ništa ne ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. II.Neovlašteno lice (u odnosu na apelante E.R. i M.R.)

15. Ustavni sud zapaža da su apelaciju podnijeli i apelanti E.R. i M.R. koji su u postupku koji je okončan osporenim odlukama samo saslušani kao svjedoci. Dakle, ovi apelanti nisu bili učesnici u predmetnom postupku pred sudovima, nisu preduzimali bilo kakve procesne radnje u svojstvu stranaka u postupku, niti su imali status oštećenih lica, kao i da su sudovi zaključili da odbrana nije dokazala da je novčani iznos koji je oduzet od apelanta H.R. bio njihovo vlasništvo. Stoga apelanti E.R. i M.R. nisu lica koja, u konkretnom slučaju, imaju pravo da pokrenu postupak pred Ustavnim sudom.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3889/13 (H. R., E. R. i M. R.) | Sudska praksa | Aktio