Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4801/13 („NPC International“ d.o.o. Banjaluka i A. P.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Kleveta
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4801/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4801/13, rješavajući apelaciju „NPC International“ d.o.o. Banjaluka i Andrijane Pisarević, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „NPC International“ d.o.o. Banjaluka i Andrijane Pisarević podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 052404 13 Gž od 4. septembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 052404 08 P od 29. novembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „NPC International“ d.o.o. Banjaluka i Andrijana Pisarević (u daljnjem tekstu: apelant i apelantkinja ili apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 22. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 052404 13 Gž od 4. septembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 052404 08 P od 29. novembra 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, tužiteljke Slobodanke Đukić (u daljnjem tekstu: tužiteljka) zatraženo je 18. jula 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud i Osnovni sud dostavili su odgovore na apelaciju 26. i 28. jula 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 052404 08 P od 29. novembra 2012. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljke, te su apelanti i drugotužena Gorana Mihajlović (u daljnjem tekstu: drugotužena) obavezani da tužiteljki na ime duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda solidarno isplate iznos od 2.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. novembra 2012. godine kao dana presuđenja pa do isplate u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. Tužiteljka je obavezana da apelantima i drugotuženoj na ime troškova postupka plati ukupan iznos od 151,38 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate pod prijetnjom izvršenja. Odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljke za naknadu nematerijalne štete koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa kao i zahtjev tužiteljke i zahtjev apelanata i drugotužene za naknadu troškova parničnog postupka koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa.
6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je sud čitanjem članka objavljenog u dnevnom listu „Press RS“ od 8. novembra 2008. godine pod naslovom „Direktorka reketira đake“ utvrdio da je navedeni članak sačinjen na osnovu tvrdnje roditelja maturanata banjalučke Medicinske škole koji tvrde da je tužiteljka kao direktorka škole u svoj džep htjela „da strpa“ 40,00 KM po učeniku za dvodnevnu posjetu fabrici lijekova „Hemofarm“ u Vršcu. U tekstu se dalje navodi da je tužiteljka kao direktor odbila ponudu „Unis Tursa“ za organizaciju ekskurzije koja je bila znatno povoljnija od one ponude koju je ispostavila Agencija „Star Travel“. U tekstu je objavljeno da je tužiteljka tvrdila da je sve bilo čisto ali da nije htjela za dnevni list da kaže zašto se opredijelila za skuplju ponudu „Star Travela“. Takođe je u okviru teksta napisana izjava Bogdana Lakića, razrednog starješine, IV4 Medicinske škole u kome se navodi da postoje razlike u ponudama i da se iz njih vidi zašto je škola htjela da se opredijeli za drugu kompaniju jer putovanje djece treba da se organizuje pažljivo i da nije samo cijena važna.
7. Čitanjem novinskog članka objavljenog u dnevnom listu „Press RS“ od 13. novembra 2008. godine pod naslovom „Đukić: Netačne tvrdnje roditelja“ utvrđeno je da je tužiteljka demantovala navode roditelja maturanata u tekstu „Direktorka reketira đake?“ objavljenog 8. novembra 2008. godine u istom listu u kojem su je optužili „za dil sa Agencijom „Star Travel“ kojim bi za svakog đaka koji ode na stručnu ekskurziju u vršački „Hemofarm“ zaradila 40,00 KM na razlici u cijeni aranžmana“. Istaknuto je da tužiteljka navodi da su te informacije netačne i neprovjerene, a izvor nepouzdan, te da je to usmjereno na nanošenje štete njenom ugledu i dostojanstvu.
8. Cijeneći sadržaj teksta objavljenog u dnevnom listu „Press RS“ u članku od 8. novembra 2008. godine pod naslovom „Direktorka reketira đake?“, Osnovni sud je utvrdio da je ovim člankom, a posebno naslovom nanesena šteta ugledu tužiteljke bez obzira na znak pitanja u naslovu. Ovaj tekst se poziva na izvor informacija ogorčene roditelje učenika škole na čijem čelu je u to vrijeme bila tužiteljka. Istaknuto je da su roditelji nezadovoljni jer je tužiteljka prihvatila skuplju ponudu agencije „Star Travel“ za izvođenje i organizaciju stručne ekskurzije u odnosu na povoljniju ponudu agencije „Unis Turs“ te da je tako za sebe htjela prisvojiti 40,00 KM po učeniku, odnosno ukupno 2.000,00 KM. Tužiteljka je u istom članku to demantovala.
9. Po mišljenju suda objavljeni sporni članak nije zasnovan na istinitim informacijama što je utvrđeno kako kroz iskaz tužiteljke, tako i kroz činjenicu da školski odbor, a ne direktor škole bira najbolju ponudu za organizaciju i izvođenje ekskurzije. Navedeno potvrđuju materijalni dokazi apelanata i drugotužene, i to odluka školskog odbora kojom se daje saglasnost agenciji „Star Travel“ za organizaciju ekskurzije u maju 2009. godine. Po ocjeni suda sporni članak je objavljen na pretpostavkama i dovoljno neprovjerenim informacijama koje su u suprotnosti sa izvedenim materijalnim dokazima (pomenuta odluka školskog odbora od 25. februara 2009. godine). Istaknuto je da tokom postupka apelanti i drugotužena nisu suprotno dokazali, odnosno nisu dokazali da nema njihove krivice. Takođe, po mišljenju suda nisu dokazali istinitost objavljenih informacija objavom materijalnog dokaza u članku ili izvor informacija (anonimni roditelji i učenici Medicinske škole). Istaknuto je da su apelanti i drugotužena uslijed nepažnje u spornom članku iznijeli neistinite informacije i tako prouzrokovali štetu ugledu tužiteljke.
10. Prema tome, po ocjeni suda tako objavljene informacije (anonimnih izvora bez dokaza tačnosti) u spornom članku dovele su do povrede prava ličnosti tužiteljke i povrede njenog ugleda jer objavljeni članci su kod javnosti mogli da izazovu osudu.
11. Ukazano je da navodi apelanata i drugotužene da predmetni tekst nije takav da je autor teksta iznosio sopstvene opservacije i mišljenje povodom predmetnog događaja, nisu od uticaja na drugačiju odluku suda u predmetnoj pravnoj stvari. Naglašeno je da prije svega naslov teksta objavljenog 8. novembra 2008. godine „Direktorka reketira đake?“ je djelo autora teksta dok sadržaj ovog članka prenosi navode i sumnje anonimnih roditelja koje su neprovjerene i ispostavilo se neistinite.
12. Istaknuto je da informisanje javnosti o njihovom radu svakako je bitno i društveno potrebno, ali istovremeno interesantno i predstavlja legitiman čin sa aspekta djelatnosti kojom se apelant bavi. Istaknuto je da apelanti i drugotužena u obavljanju svoje djelatnosti moraju postupati profesionalno i u skladu s pravilima novinarske etike i izdavačke djelatnosti, odnosno truditi se da objavljuju istinite i tačne informacije, a ne neistinite, uvredljive informacije o bilo kom građaninu a pogotovo o onom licu koji obavlja odgovorne poslove i zadatke jer su mediji moćan i uticajan društveni faktor koji bitno, a ponekad i presudno utiče na kreiranje mišljenja i stavova u društvu pa u tom smislu leži i njihova povećana odgovornost kao javnih posmatrača i snabdjevača javnosti informacijama, te se isti ne mogu niti amnestirati od moguće odgovornosti za svoj rad. Njihovi napori moraju da budu usmjereni na informacije koje su prije svega provjerene, tačne i istinite, a nikako senzacionalističke, uvredljive ili pogrdne.
13. U konkretnom slučaju sporni članak objavljen u dnevnom listu „Press“ od 8. novembra 2008. godine po mišljenju suda je uvredljiv i klevetnički prema tužiteljki s ciljem da se ona degradira. Naslov teksta kao i sam tekst spornog članka je usmjeren težnjom za senzacionalizmom i dobrim tiražom. Nadalje, sadržaj naslova i teksta je nedokazan, neistinit i usmjeren na diskreditaciju tužiteljke ne samo kao osobe već i kao funkcionera, odnosno lica koje obavlja poslove direktora srednjoškolske ustanove, Srednje medicinske škole. Time su po mišljenju Osnovnog suda apelanti i drugotužena identifikovali tužiteljku kao lice koje ne samo neprofesionalno već čak i kriminogeno obavlja svoj posao čime se kod šire javnosti stvara iskrivljena slika o tužiteljki. Ukazano je da bi se o nekome i nečemu pisalo i time informisala šira javnost o tome moraju postojati relevantni, odnosno osnovani dokazi, a time učinjeni maksimalni napori da se sazna „pravo stanje stvari“. Međutim, apelanti i drugotužena to nisu učinili, ali su ipak dali mogućnost tužiteljki da iskaže svoje viđenje, što je i učinjeno kako u spornom tekstu, tako i u demantu objavljenom u istom listu 13. novembra 2008. godine pod naslovom „Đukić: Netačne tvrdnje roditelja“.
14. Po mišljenju suda, u konkretnom slučaju se radi o uvredljivom pisanju u spornom tekstu od 8. novembra 2008. godine koje ima elemenata senzacionalizma, a kojim apelanti i drugotužena grubo vrijeđaju tužiteljku kao čovjeka i kao ličnosti, koja obavlja funkciju direktora Medicinske škole, nanoseći tužiteljki pri tome duševnu bol i patnju, dovodeći je u situaciju da se „pravda“ porodici, prijateljima, pretpostavljenim, podređenim, radnim kolegama i, svakako, najširoj javnosti, građanima, za ono što nije uradila, a za šta je označena da jeste. Po mišljenju suda apelanti i drugotužena su objavom takvih članaka prekršili sve norme novinarske etike i profesionalizma i time kao prenosnici takve vijesti, informacije, zajedno odgovorni prema tužiteljki u smislu pričinjene klevete i nanesene joj štete koja se ogleda u duševnoj boli i patnji koju je tom prilikom doživjela. Stoga, predmetno izražavanje u spornom tekstu niti je istinito niti razumno, već predstavlja uvredljivo i zlonamjerno kazivanje s posljedicama po tužiteljku u svakodnevnom životu i radu.
15. Istaknuto je da sredstva javnog informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u društvu i demokratskom procesu, te se javljaju kao javni posmatrači i snabdjevači javnosti informacijama, a čega u konkretnom slučaju nije bilo. Ukazano je da je ovakav stav sadržan i u mnogim odlukama Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u kojima stoji da kada novinar ima legitiman cilj i kada je u pitanju nešto od značaja za javnost, te kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. Navedeno je da u konkretnom slučaju nisu bili uloženi razumni napori u potvrđivanju iznesenih činjenica, niti su te činjenice istinite, odnosno blizu istine, već su očito klevetničkog karaktera, a za šta se građanskopravno odgovara.
16. Po mišljenju suda spornim činjenicama je postojala namjera da se tužiteljka omalovaži, odnosno okleveta tako da joj je narušen društveni i privatni status zbog čega je pretrpjela duševnu bol i patnju.
17. Po mišljenju suda ne stoje navodi apelanata i drugotužene da je njihovo pisanje bilo razumno. Istaknuto je da to što u spornom tekstu nije izneseno lično mišljenje autora, već su prenošene izjave drugih, nije razlog za izuzimanje od odgovornosti apelanata i drugotužene jer je tekst zasnovan na neimenovanim izvorima, senzacionalnog i tendencioznog sadržaja, uključujući posebno naslov spornog članka. To što su apelanti objavili izjavu i druge strane, tužiteljke, u spornom tekstu kao i u naknadnom demantiju sud je cijenio prilikom utvrđivanja visine pričinjene štete tužiteljki.
18. Kod odmjeravanja visine naknade štete u vezi sa članom 11 Zakona o zaštiti od klevete, te elemenata u smislu člana 200 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima, sud je imao u vidu da dosuđena naknada odgovara duševnom značaju povrijeđenog dobra, te da je svrha ovog vida naknade satisfakcija trpljenima koja su kod povrijeđenog nastala, a ne „cijena“ povrijeđenog dobra. Osim navedenog, sud je cijenio i činjenicu što je tužiteljka u smislu člana 8 Zakona o zaštiti od klevete preduzela sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu klevetničkim izražavanjem (demant). Ukazano je da je na visinu tužbenog zahtjeva, odnosno na visinu dosuđene štete bilo od uticaja da su apelanti i drugotužena prije objave spornih članaka dali mogućnost tužiteljki da iznese svoje mišljenje kao i objava demantija pet dana kasnije. Ukazano je da na visinu štete utiče i činjenica da je prilikom objave spornog članka stavljena fotografija drugog lica, a ne tužiteljke što je po mišljenju suda ublažilo nastalu štetu tužiteljki. Stoga je po mišljenju suda dosuđeni iznos proporcionalan prouzrokovanoj šteti koja je nastupila povredom ugleda tužiteljke pa je njen zahtjev preko dosuđenog iznosa neosnovan.
19. Dopunskom Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 052404 08 P od 28. decembra 2012. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljke kojim je tražila da se presuda od 29. novembra 2012. godine objavi u Nezavisnim novinama o trošku tuženih.
20. U obrazloženju dopunske presude se navodi da je uvidom u postavljeni tužbeni zahtjev te izreku presude od 29. novembra 2012. godine utvrđeno da sud nije odlučio o zahtjevu tužiteljke da se presuda objavi u Nezavisnim novinama o trošku apelanata i drugotužene.
21. Po mišljenju suda neosnovan je tužbeni zahtjev kojim se traži da se presuda od 29. novembra 2012. godine objavi u Nezavisnim novinama o trošku apelanata i drugotužene. Navedeno iz razloga što je na osnovu iskaza tužiteljke sud došao do uvjerenja da tužiteljka nije imala osobito teške duševne bolove zbog povrede časti i ugleda, već da se tu radilo o duševnim bolovima čija se manifestacija odražavala u uznemirenosti koja se prenijela na porodicu, cijeneći da je trajala privremeno, te da okolina nije pristala da vjeruje na sporne natpise. Nadalje je sud cijenio da je dosuđenim iznosom naknade štete postignuta svrha. Stoga je odlučeno da se odbije zahtjev apelanata i drugotužene. Pored navedenog, po ocjeni suda nema osnova da se presuda kojom je utvrđena kleveta objavi u Nezavisnim novinama, a sporni tekst kojim je pričinjena kleveta objavljen je u drugim novinama, dnevnom listu „Press RS“. Po mišljenju suda objava presude predstavlja demanti spornog teksta tako da bi bilo svrsishodno objavljivanje presude u istim novinama u kojima je objavljen sporni članak, a ne u nekim drugim dnevnim novinama.
22. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli apelanti i drugotužena. Tužiteljka je podnijela žalbu protiv prvostepene presude i dopunske presude. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 052404 13 Gž od 4. septembra 2013. godine djelimično uvažio žalbu tužiteljke tako da se rješenje o troškovima postupka sadržano u prvostepenoj presudi preinačava tako što se apelanti i drugotužena obavezuju da tužiteljki solidarno na ime troškova parničnog postupka isplate iznos od 531,00 KM dok je u preostalom dijelu žalba tužiteljke odbijena, žalba apelanata i drugotužene u cijelosti odbijena i prvostepena presuda u preostalom dosuđujućem i odbijajućem dijelu potvrđena.
23. Žalba tužiteljke je odbijena i dopunska presuda potvrđena. Odbijen je zahtjev tužiteljke za naknadu troškova sastava žalbe na presude prvostepenog suda od 29. novembra 2012. godine i 28. decembra 2012. godine u iznosu od po 600,00 KM. Odbijen je zahtjev apelanata i drugotužene za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 1.228,50 KM i takse na žalbu u iznosu od 400,00 KM kao i njihov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.228,50 KM.
24. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da u konkretnom slučaju nije sporno, a što proizlazi iz provedenih dokaza da je apelant pravno lice koje je objavilo izražavanje, drugotužena urednik navedenog pravnog lica, a apelantkinja autor spornog članka tako da su svi pasivno legitimisani povodom zahtjeva tužiteljke.
25. Istaknuto je da iz stanja spisa i provedenih dokaza proizlazi da su apelanti i drugotužena objavili sporni tekst čiji sadržaj, odnosno tačnost sadržaja je u telefonskom razgovoru sa apelantkinjom demantovala i osporila tužiteljka. Sadržaj tužiteljkine izjave iz telefonskog razgovora je objavljen u spornom članku, odnosno istom izdanju lista tako da se ne radi o mišljenju apelanata i drugotužene i njihovom izvoru informacija, na što je žalbom ukazano, već o iznošenju i prenošenju izražavanja za koje apelanti i drugotužena nisu znali da se radi o neistinitom izražavanju. Navedeno pogotovo ukoliko se uzme u obzir činjenica da je tačnost informacija tužiteljka osporila u telefonskom razgovoru tako da se u konkretnom slučaju radi o iznošenju ili prenošenju izražavanja čija istinitost odnosno neistinitost sadržaja je zanemarena nepažnjom apelanata i drugotužene.
26. Stoga su po mišljenju Okružnog suda apelanti i drugotužena i prije objave spornog članka i u vrijeme objave članka nepažnjom zanemarili neistinitost prenijetog izražavanja (izjave i reakcije roditelja Medicinske škole u Banjaluci). Ovo iz razloga što je tužiteljka u telefonskom razgovoru osporila izjave roditelja sa kojima je upoznata od strane apelantkinje. S obzirom na navedeno, apelanti i drugotužena nisu mogli znati da li su izjave i reakcije roditelja Medicinske škole tačne ili ne, a iz provedenih materijalnih dokaza se tačnost objavljenog sadržaja ne može utvrditi iz razloga što se odnose na proceduru organizovanja ekskurzije tokom 2009. godine u Španiji, a ne i na spornu stručnu ekskurziju tokom 2008. godine u Vršac.
27. U odnosu na materijalne dokaze koji se odnose na organizovanje ekskurzije i postupak izbora turističke agencije tokom 2009. godine, po mišljenju Okružnog suda postupak izbora agencije za spornu stručnu ekskurziju 2008. godine ne utiču na pravičnost i zakonitost pobijane odluke.
28. Nadalje je utvrđeno da su bez osnova navodi žalbe da tužiteljka tokom postupka nije dokazala da su ona ili članovi njenog porodičnog domaćinstva imali, zbog objave spornog članka, bilo kakve posljedice na poslu ili u školi. Ovo iz razloga što je u konkretnom slučaju povrijeđen ugled i čast tužiteljke kao nematerijalno dobro od kojih se ugled manifestuje kroz uvažavanja lica koje uživa u određenoj društvenoj sredini, a čast predstavlja skup moralnih vrijednosti u najširem smislu koje čovjek ima kao član određene društvene zajednice. S tim u vezi je ukazano da je tužiteljka u vrijeme objave spornog članka obavljala funkciju direktora i bila poznata ne samo radnom kolektivu, već i u sredini u kojoj je živjela, njen muž obavljao funkciju direktora „Nestro pertola“, kćerka bila asistent, a sin učenik Srednje medicinske škole. Nadalje, sporni članak je objavljen u subotnjem izdanju dnevnog lista o čemu je tužiteljka obavještena upravo od prijatelja koji su prvi pročitali sporni članak sa izražajnim naslovom sa nedokazanim i uvredljivim sadržajem. Stoga je po mišljenju Okružnog suda u konkretnom slučaju došlo do povrede časti i ugleda tužiteljke zbog čega je ona trpjela duševne bolove određenog intenziteta i trajanja tako da su žalbeni navodi apelanata i drugotužene neosnovani. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
29. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije i pravo iz člana 17 Evropske konvencije. Ukazuju na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatraju da je sud proizvoljno i pogrešno protumačio sporni novinski članak. Navode da u spornom članku nisu iznosili ili pronosili svoje tvrdnje u odnosu na tužiteljku, već su iznosili navod svojih izvora o tome. Ukazuju da se iz teksta pomenutog novinskog članka jasno vidi da apelanti u navedenom članku uopšte ne iznose bilo kakve svoje tvrdnje u odnosu na tužiteljku, već da se ona spominje isključivo u riječima roditelja đaka navedene škole koji su nesporno iznijeli svoje mišljenje o postupanju tužiteljke u događaju koji je predmet spornog teksta. Smatraju da zanemarivanje dijela naslova i selektivno promatranje samo jednog dijela naslova umjesto da se naslov čita i tumači u njegovoj cjelini i onako kako on stvarno znači je proizvoljno, nezakonito i neosnovano. Navode da sud u osporenim presudama ne obrazlaže ni namjeru apelanata da tužiteljku oklevetaju, a ni njihovu nepažnju. Takođe, iz osporenih presuda po mišljenju apelanata se ne vidi u čemu je nastala šteta za tužiteljku zbog predmetnog članka. Po mišljenju apelanata sud je tužiteljki dosudio prevelik iznos koji ne predstavlja satisfakciju, nego neopravdanu kaznu za apelante, a neopravdanu nagradu za tužiteljku na koju nema pravo.
b) Odgovor na apelaciju
30. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata.
31. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da ostaje kod svoje presude od 29. novembra 2012. godine i dopunske presude od 28. decembra 2012. godine, te da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata.
V. Relevantni propisi
32. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Opšti deo Član 1. stav 1. tačka a) Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
Odgovornost za klevetu Član 5. stav 1.
(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.
(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši , prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
(... ) Izuzeci od odgovornosti Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
Obaveza ublažavanja Član 8.
Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.
Naknada štete Član 11. stav 1.
(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
33. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanju o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
34. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, relevantne odredbe glase: Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.
VI. Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 052404 13 Gž od 4. septembra 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 23. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 22. novembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
39. Apelanti navode da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije i člana 17 Evropske konvencije. Pravo na slobodu izražavanja
40. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
h) Slobodu izražavanja.
Član 10 Evropske konvencije glasi:
(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
(2) Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
41. Pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim tim stavom. Prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinski osnov demokratskog društva, jedan od osnovnih uslova njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uslovima iz stava 2 člana 10, ta sloboda je primjenjiva ne samo na informacije ili ideje koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“. To, između ostalog, znači da sve „formalnosti“, „uslovi“, „ograničenja“ ili „sankcije“ koje se nameću u toj oblasti moraju biti proporcionalne legitimnom cilju koji se želi ostvariti. Evropski sud je obezbijedio snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, ko god koristi slobodu izražavanja preuzima „dužnosti i obaveze“ u obimu koji zavisi od njegove situacije i tehničkih sredstava koja koristi (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može da bude ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga su ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Evropski sud je stoga utvrdio niz načela i faktora koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega uspostavljanje jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova.
42. Naime, Evropski sud i Ustavni sud u svojim su odlukama konstantno ukazivali na to da je u domaćem pravnom sistemu neophodno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, stav 38).
43. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao na to da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li „miješanje“ domaćih vlasti u tu slobodu korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem potrebno je utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s načelima ustanovljenim u članu 10 Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantovanih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je napadnuto u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).
44. Dovodeći navedena opšta načela u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, ZOO i ZPP, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Navedeni zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv, a osim toga, Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1678/12, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 29). Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je tužiteljka pokrenula protiv apelanata i drugotužene zbog nanošenja štete njenom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“ iz člana 8 Evropske konvencije, odnosno ugleda tužiteljke, što je, svakako, legitiman cilj.
45. Ustavni sud mora da utvrdi da li su korišćena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba ogleda se u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja zaštićeno članom 10 Evropske konvencije i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda zaštićeno članom 8 Evropske konvencije.
46. U vezi s tim, Evropski sud je utvrdio određene kriterijume, između ostalog: doprinos objavljenih izražavanja debati od opšteg interesa, način na koji su pribavljene informacije (da li se kontaktiralo s licem u pitanju radi informacija, da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja i da li je novinar postupao bona fide u nastojanju da pruži javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom), uloga i funkcija lica u pitanju, kao i period aktivnosti, prethodno ponašanje lica o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, najzad, težina nametnute sankcije.
47. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda tužiteljke, što predstavlja vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda, Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni, neodvojivi dio njene ličnosti. Čast se najčešće definše kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stiče se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i s aspekta njihove građanskopravne zaštite.
48. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu pružiti dokazi. Iz sadržaja spornog izražavanja, koje je apelant objavio 8. novembra 2008. godine u Dnevnom listu „Press RS“ , članak pod naslovom „Direktorka reketira đake?“, a čiji autor je bila apelantkinja proizlazi da ono nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova – mišljenja koji se ne mogu dokazivati, nego da je bilo objavljeno kao iznošenje činjenica u kontekstu uključenosti tužiteljke u određene „kriminalne“ i „protivzakonite“ radnje u vezi organizovanja đačke ekskurzije koje za sobom povlače odgovarajuću krivičnu odgovornost ili sankciju za takvo društveno neprihvatljivo ponašanje i postupanje, pa se za razliku od vrijednosnih sudova mogu i dokazati. Naime, navedenim člankom se htjelo ukazati da je tužiteljka imala namjeru da prisvoji 40,00 KM po učeniku odnosno ukupno 2.000,00 KM izborom manje povoljne agencije za provođenje đačke ekskurzije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da se u konkretnom slučaju radi o činjenicama koje je u spornom članku i u predmetnom postupku bilo moguće potkrijepiti dokazima, a ne o mišljenju. Navedeno čak i ako se uzme u obzir da su apelanti u spornom članku prenosili mišljenje roditelja povodom organizovanja sporne ekskurzije. Redovni sudovi su utvrdili da apelanti navode iz spornog članka nisu potkrijepili činjenicama niti dokazima, te da navedeno nisu učinili ni tokom postupka. Dakle prema utvrđenu redovnih sudova sporni članak je objavljen na pretpostavkama i neprovjerenim informacijama anonimnih roditelja koje su u suprotnosti sa izvedenim materijalnim dokazima u postupku. Prema tome apelanti ničim nisu u predmetnom postupku dokazali istinitost sadržaja spornog članka, odnosno namjeru tužiteljke da za sebe prisvoji novčani iznos od 40,00 KM po učeniku izborom manje povoljne ponude za izvođenje ekskurzije.
49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza jasno obrazložili da se sadržajem spornog članka koji je objavio apelant, a čiji je autor dapelantkinja zadire i vrijeđa u privatni i javni ugled i čast tužiteljke, koja je u vrijeme objavljivanja spornog članka obavljala poslove direktora škole, dakle obavljala značajnu javnu funkciju. Naime, prema utvrđenju redovnih sudova sadržaj spornog članka je bio takav da je imao uticaj na narušavanje ugleda tužiteljke u sredini u kojoj je živjela i radila. Pri tome je redovni sudovi su ukazali da su apelanti bili u mogućnosti doći do istinitih informacija o ovim događanjima prije objavljivanja spornog članka, ali da u tom smislu nisu preduzeli razumne napore, već je sporni članak objavljen u namjeri senzacionalizma i povećavanja tiraža novina.
50. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da apelanti prije objavljivanja spornog izražavanja nisu učinili razumne napore kako bi navode objavljene u spornom članku provjerili, kao i da u predmetnom postupku nisu izveli dokaze kojima bi dokazali da su sporni činjenični navodi istiniti. Dakle, apelanti prilikom objavljivanja spornog članka nisu postupali bona fide u nastojanju da pruže javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom.
51. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza, utvrdili da je spornim izražavanjem došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti tužiteljke, čime joj je nanesena nematerijalna šteta u vidu duševne boli, te da postoji „hitna društvena potreba“ djelovanja da se na apelante primijeni sankcija u vidu naknade štete.
52. U pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na vlastiti stav (vidi Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 47) prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih. Pri tome, Ustavni sud naglašava da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“.
53. Dakle, prilikom odmjeravanja sankcije redovni sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih načela. U kontekstu navedenog, u konkretnom slučaju, prema ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala. Naime, prilikom odmjeravanja novčane naknade, dakle „sankcije“ koja predstavlja miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja, redovni sudovi nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, na što apelanti apelacijom neosnovano ukazuju, već su postupali u skladu s praksom i diskrecionim ovlašćenjem u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10 Evropske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih načela. Pri tome su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge koji ubjedljivo pokazuju da je „sankcija“ u konkretnom slučaju proporcionalna zakonitom cilju koji se želi postići. Stoga, Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite ugleda i časti tužiteljke, odnosno dosuđivanje naknade štete tužiteljki u iznosu od 2.500,00 KM proporcionalna težini povrede njenog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno tom mjerom, te da su osporene odluke donesene u skladu sa članom 10 Evropske konvencije.
54. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, kao i da su razlozi i opravdanja koje su dali redovni sudovi za takvo miješanje relevantni i dovoljni, zbog čega osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanata na slobodu izražavanja.
55. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava apelanata na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
Ostali navodi
56. Apelanti tvrde da im je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odlučenje ponudili jasne i precizne razloge u kojima Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud osporenu odluku zasnovao na relevantnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanata, takođe, neosnovani.
57. U odnosu na povredu prava iz člana 17 Evropske konvencije Ustavni sud podsjeća da je članom 17 Evropske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo nego predviđa pravilo tumačenje čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14 i Odluka o dopustivosti i meritumu broj 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, imajući u vidu prethodna razmatranja i stavove Ustavnog suda o povredi ustavnih prava na koje su apelanti ukazali u apelaciji, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je u smislu člana 17 Evropske konvencije „poništeno bilo koje od navedenih prava i sloboda“, odnosno da je postojalo „ograničavanje [apelanovih prava] u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom“. S obzirom na to proizlazi da su i navodi apelacije o povredi prava iz člana 17 Evropske konvencije, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je osporenim odlukama redovnih sudova naloženo apelantima da tužiteljki isplate naknadu nematerijalne štete nanesene njenom ugledu i časti iznošenjem neistinitih činjenica jer je „miješanje“ bilo u skladu sa zakonom, imalo za cilj „zaštitu prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“, čime je postignuta pravična ravnoteža između prava tužiteljke na ugled i prava apelanata na slobodu izražavanja.
59. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 Evropske konvencije kada apelanti kršenje tog prava vezuju za iste argumente zbog kojih smatraju da im je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja, a Ustavni sud je zaključio da su ti navodi neosnovani budući da su razlozi i opravdanja koje su dali redovni sudovi za miješanje u pravo apelanata relevantni i dovoljni i nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
60. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava iz člana 17 Evropske konvencije jer u okolnostima predmetnog slučaja ništa ne ukazuje da je „poništeno bilo koje od navedenih prava i sloboda“, odnosno da je postojalo „ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom“.
61. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman