Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3142/16 („BET-LIVE“ d.o.o. Vitez i G. J.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršaj
- Komunalna taksa
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3142/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3142/16, rješavajući apelacije „BET-LIVE“ d.o.o. Vitez i Goran Jozipović, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„BET-LIVE“ d.o.o. Vitez i Goran Jozipović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 122357 16 Pžp od 23. juna 2016. godine;
„BET-LIVE“ d.o.o. Vitez i Goran Jozipović, protiv rješenja Kantonalni sud u Zenici broj 43 0 Pr 122360 16 Pžp od 6. juna 2016.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-3142/16
1. „BET-LIVE“ d.o.o. Vitez i Goran Jozipović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirzeta Duljković, advokatica iz Sarajeva, podnijeli su 25. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Pr 122357 16 Pžp od 23. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelanti su oglašeni odgovornim da su počinili prekršaje (na način bliže opisan u izreci prvostepene presude) iz člana 6. stav 2. Odluke o komunalnim taksama Grada Zenice, te su im izrečene novčane kazne i to prvoapelantu kao pravnom licu u iznosu od po 2.000,00 KM i drugoapelantu kao odgovornom licu u iznosu od po 1.000,00 KM, odnosno prvoapelantu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 8.000,00 KM, a drugoapelantu jedinstvena novčana kazna u iznosu od 4.000,00 KM.
2. U toku predmetnog prekršajnog postupka je utvrđeno da je prvoapelant, kao porezni obveznik, u čije ime je bio dužan postupati drugoapelant, kao direktor društva, nisu uplatili komunalnu taksu za 2015. godinu i to za četiri predmetna uplatna mjesta u Zenici, kojim radnjama su, u sticaju, za svako uplatno mjesto ostvarili obilježja prekršaja koji im se stavlja na teret. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da se radi o već presuđenoj stvari, jer pravosnažnim rješenjem (na koje se pozivaju apelanti), apelanti su oglašeni odgovornim za isti prekršaj ali počinjen na drugom mjestu, za druga uplatna mjesta u Zenici, što je po ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud pravilno obrazložio. Dalje se navodi da je odredbom člana 5. Odluke o komunalnim taksama Grada Zenica propisano da za svaku istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na poslovnim i drugim prostorijama, objektima i mjestima, kojima se označava da određeno pravno ili fizičko lice obavlja izvjesnu djelatnost ili zanimanje, utvrđuje se godišnja taksa, te ako obveznik takse, pravno ili fizičko lice posluje u više objekata ili poslovnih jedinica, taksu na firmu plaća za svaki objekat ili poslovnu jedinicu. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud konstatuje da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da uplatna mjesta nemaju status pravnog lica slijedom čega ne mogu biti kažnjena, iako uplatna mjesta i nisu kažnjena, jer je postupak pokrenut zbog neplaćanja takse za četiri uplatna mjesta protiv prvoapelanta kao pravnog lica i odgovornog lica u pravnom licu, drugoapelanta, te da je odredbom člana 5. navedene Odluke jasno propisana navedena obaveza.
AP-3143/16
3. Apelanti, koje zastupa Mirzeta Duljković, advokatica iz Sarajeva, podnijeli su 25. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalni sud broj 43 0 Pr 122360 16 Pžp od 6. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelanti su oglašeni odgovornim da su počinili prekršaj (na način bliže opisan u izreci prvostepene presude) iz člana 6. stav 2. Odluke o komunalnim taksama, te su im izrečene novčane kazne i to prvoapelantu kao pravnom licu u iznosu od 2.000,00 KM i drugoapelantu kao odgovornom licu u iznosu od 1.000,00 KM.
4. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je neosnovan navod apelanta iz žalbe, da je prvostepeni sud povrijedio načelo ne bis in idem jer radnje izvršenja predmetnog prekršaja i činjenični opis prekršaja po rješenju od 18. decembra 2015. godine (na koje rješenje se apelanti pozivaju, da je već odlučilo o predmetnom prekršaju), nisu identični. Dalje se navodi, da su neosnovane i tvrdnje apelanta da je povrijeđena odredba iz člana 12. Zakona o prekršajima, jer su navodno predmetni prekršaj i sankcija propisani Zakonom o Poreznoj upravi F BiH, a nisu propisani u okviru nadležnosti grada Zenice. Kantonalni sud ističe da je odredbom člana 12. stav 1. Zakona o prekršajima F BiH određuje da prekršaji i prekršajne sankcije mogu biti propisani zakonima Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije, vlada kantona i odlukama gradskog ili općinskog vijeća, imajući navedeno u vidu, Kantonalni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju ovlašteni organ poštivajući načelo zakonitosti u prekršajnom postupku pokrenuo prekršajni postupak izdavanjem prekršajnih naloga prema važećim propisima i prema odredbama važeće Odluke o komunalnim taksama u kojoj je odredbom člana 6. stav 2. propisana obilježja prekršaja koji se apelantima stavlja na teret, odnosno u članu 16. stav 1. i 2. iste Odluke je propisana prekršajna sankcija za počinjenje prekršaja.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3142/16.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
6. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman