Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3467/16 (V. R.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Zastara
- Zakup
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3467/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3467/16, rješavajući apelaciju Vukice Radičić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Vukica Radičić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032392 15 Rev od 22. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Vukica Radičić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banja Luke, koju zastupa Simo Tošić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 15. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032392 15 Rev od 22. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi (Trgovačko preduzeće „Malpreh“ a.d. Banja Luka) da joj po osnovu duga isplati određeni novčani iznos, dok je djelimično usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja, te su obavezani apelantica i D. R. isplatiti tuženom-protivtužitelju određeni novčai iznos za određeni vremenski period. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je 9. maja 1991. godine između D. R., kao zakupca i tuženog, kao zakupodavca zaključen ugovor o zakupu poslovnog prostora na period od 10 godina, da je ugovoreno da zakupni odnos ističe 9. maja 2001. godine, da je avans koji je zakupac isplatio, tuženi dužan iskoristiti radi investiranja i pretvaranja namjene poslovnog prostora u gril, a da je zakupac ušao u posjed poslovnog prostora 16. decembra 1991. godine i da je zapisnički konstatovana primopredaja ključeva, da su na poslovnom prostoru izvedeni svi radovi predviđeni projektnom dokumentacijom i da je obaveza tuženog prema zakupcu izvršena. Također, utvrđeno je da je 8. juna 1993. godine, Opštinski sekretarijat za prostorno uređenje i komunalne poslove Banja Luka izdao upotrebnu dozvolu za adaptirani poslovni prostor, dio samoposluge u ugostiteljsku radnju „Grill“, te da je 4. jula 1992. godine zakupac D. R. dao pismenu saglasnost apelantici, kao njegovoj supruzi da preuzme i nastavi korištenje poslovnih prostorija po ugovoru o zakupu od 9. maja 1991. godine sa čime se pismeno saglasio i tuženi. Isto tako, utvrđeno je da nakon isteka ugovora o zakupu, nije zaključen novi ugovor, ali je i dalje nastavljeno korištenje poslovnog prostora, da je tuženi zahtijevao predaju istog u posjed, što je zakupac odbio, te da je tuženi pokrenuo parnični postupak radi predaje u posjed poslovnog prostora, koji je okončan presudom zbog propuštanja, kojom je apelantici naložena predaja u posjed, nakon čega je 25. maja 2013. godine apelantica deložirana iz predmetnog poslovnog prostora.
Nadalje, utvrđeno je, u odnosu na istaknuti prigovor tuženog o zastarjelosti potraživanja apelantice, a koja potraživanja se odnose na radove izvršene u predmetnom poslovnom prostoru do juna mjeseca 1993. godine, da je isti osnovan u smislu odredbe člana 360. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da zastarjelošću prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze i ona nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena u okviru kojeg povjerilac nije vršio svoje pravo, ako se onaj na kome leži obaveza ispunjenja pozove na zastarjelost, kao i odredbe člana 371. ZOO koja propisuje da potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti, iz razloga što je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 16. marta 2004. godine, dakle nakon isteka desetogodišnjeg zastarnog roka. Osim toga, konstatovano je da apelanticin zahtjev koji se odnosi na ulaganja u predmetni poslovni prostor u periodu od 2005. do 2013. godine, nije osnovan, iz razloga što se apelantica, u skladu sa odredbama člana 16. i 17. Zakona o zakupu stambenih zgrada i prostorija, nije obraćala tuženom na način propisan navedenim odredbama zakona, odnosno za te radove nije imala saglasnost tuženog. Pored toga, u obrazloženju osporene odluke se navodi da je pravilno odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za vraćanje isplaćenog avansa kao dijela desetogodišnje zakupnine, u skladu sa odredbom člana 210. ZOO, jer su uplate na ime zakupnine izvršene na osnovu ugovora, te shodno tome tuženi taj novčani iznos nije stekao bez osnova. Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman