Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4609/13 (Udruženje građana Zajednica za upravljanje natkrivenim parkirnim prostorom u ulici Nikole Pašića br. 34-40 Banjaluka)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Aktivna legitimacija
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Zakup
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4609/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4609/13, rješavajući apelaciju Udruženja građana Zajednica za upravljanje natkrivenim parkirnim prostorom u ulici Nikole Pašića br. 34-40 Banjaluka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Udruženja građana Zajednica za upravljanje natkrivenim parkirnim prostorom u ulici Nikole Pašića br. 34-40 Banjaluka, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 065424 11 Gž od 12. decembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Udruženje građana „Zajednica za upravljanje natkrivenim parkirnim prostorom u ulici Nikole Pašića br. 34-40 Banjaluka“ (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Mila Baltić, advokat iz Banjaluke, podnio je 6. novembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) podnesak kojim je dostavio Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 065424 13 Rev od 5. septembra 2013. godine. Predmet je evidentiran pod brojem AP 4609/13.
2. Apelant je 26. novembra 2013. godine, na poziv Ustavnog suda, podnio dopunu apelacije kojom je obavijestio Ustavni sud da je Odlukom Vrhovnog suda broj 71 0 P 065424 13 Rev od 5. septembra 2013. godine odbačena revizija koju je podnio protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 065424 11 Gž od 12. decembra 2012. godine, te da je dopunom apelacije osporio navedenu presudu Okružnog suda.
3. Prethodno je Ustavni sud Odlukom broj AP 815/13 od 22. oktobra 2013. godine (dostupna na internet-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Okružnog suda budući da u vrijeme podnošenja te apelacije nije bio okončan postupak po apelantovoj reviziji. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je apelacija preuranjena, jer je podnesena prije nego što je donesena odluka Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o izjavljenoj reviziji, te da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19 stav 3 Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), dužan da na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8a) ostale odluke navede i ovu odluku Ustavnog suda.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda i od Slobodana Šobića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Okružni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 4. jula 2016. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 065424 09 P od 1. februara 2011. godine, donesenoj po tužbi Zajednice etažnih vlasnika zgrade u ulici Nikole Pašića br. 36, 38 i 40 (u daljnjem tekstu: Zajednica etažnih vlasnika) i apelanta protiv tuženog radi predaje u posjed i isplate, utvrđen je otkaz ugovora o korišćenju garažnog mjesta broj 2, zaključenog između Građevinske službe V. P. broj 7101 Banjaluka i tuženog, te naloženo tuženom da apelantu i Zajednici etažnih vlasnika kao tužiocima preda slobodan od lica i stvari parkirni prostor broj 2 koji se nalazi u natkrivenom parkirnom prostoru u ulici Nikole Pašića br. 34–40 u zgradi sagrađenoj na zemljištu označenom kao katastarska čestica broj 3516/21 upisanog u pl. broj 2880 k.o. Banjaluka 7 (u daljnjem tekstu: predmetno garažno mjesto), te da tužiocima na ime zakupnine isplati mjesečne novčane iznose precizirane u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u izreci presude (stav I izreke). Istom presudom obavezan je tuženi da tužiocima naknadi troškove postupka precizirane u izreci presude (stav II izreke).
8. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je apelant u tužbi naveo da se predmetni natkriveni parkirni prostor nalazi ispod stambenih zgrada izgrađenih na k.č. br. 3516/28, 3516/29, 3516/30 i 3516/31. U dokaznom postupku Osnovni sud je utvrdio da su predmetne nepokretnosti (označene kao k.č. br. 3516/28, 3516/29, 3516/30 i 3516/31) upisane u zemljišnoj knjizi kao društvena svojina sa 1/1 dijela i da je korisnik tih nepokretnosti Ministarstvo odbrane RS. Dalje je utvrđeno da je Ministarstvo odbrane RS 7. marta 2005. godine sa Zajednicama etažnih vlasnika u Banjaluci zaključilo Ugovor o prenosu prava upravljanja i korišćenja parkirnog prostora, kao i da je navedeni ugovor ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem Ov-3046/5, 5. aprila 2005. godine. Navedenim ugovorom Ministarstvo odbrane je na Zajednice etažnih vlasnika prenijelo trajno pravo upravljanja i korišćenja zajedničkim natkrivenim parking prostorom. Utvrđeno je da je taj ugovor zaključen na neodređeno vrijeme i da je pravo upravljanja i korišćenja zajedničkog natkrivenog parking prostora preneseno bez naknade. Dalje je utvrđeno da su 31. marta 2005. godine, etažne zajednice preuzele zajednički parking prostor u ulici Nikole Pašića. Nadalje je istaknuto da su zajednice etažnih vlasnika donijele Odluku broj 01-4/05 od 6. aprila 2005. godine kojom je kao udruženje građana osnovan apelant, te je registrovan kod Osnovnog suda Rješenjem tog suda broj F-l-77/05 od 12. maja 2005. godine u registru udruženja građana. Navedenom odlukom na apelanta preneseno je upravljanje parking prostorom za račun korisnika parking prostora, te prikupljanje naknade za komunalne usluge, utrošenu električnu energiju, i slično. Osnovni sud je utvrdio da je tuženi od apelanta obaviješten da je na apelanta preneseno pravo trajnog upravljanja i korišćenja parking prostorom, te je tuženi obaviješten o iznosu mjesečne zakupnine od 1. januara 2005. godine, kao i da je tuženi dužan obnoviti ugovor o korišćenju predmetnog garažnog mjesta i u vezi sa tim dostaviti potrebnu dokumentaciju najkasnije do 10. maja 2005. godine. Utvrđeno je da tuženi nije dostavio neophodnu dokumentaciju te je apelant donio odluku od 31. maja 2005. godine kojom je tuženom zbog neplaćanja zakupnine oduzeto pravo korišćenja predmetnog garažnog mjesta od 1. juna 2006. godine. Osnovni sud je utvrdio da je tuženi 12. oktobra 1998. godine sa Građevinskom službom V. P. broj 7101 Banjaluka, zaključio ugovor o zakupu garažnog mjesta i da je taj ugovor zaključen na osnovu rješenja iste V. P. od 17. jula 1998. godine, kojim je V. P. dodijelila tuženom na korišćenje predmetno garažno mjesto. Takođe, je utvrđeno da je Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, Republička direkcija za obnovu i izgradnju (u daljnjem tekstu: pravni sljednik Ministarstva odbrane RS), kao pravni sljednik Ministarstva odbrane RS sa apelantom, 8. aprila 2009. godine zaključilo aneks ugovora o prenosu prava upravljanja i korišćenja parking prostorom od 7. marta 2005. godine.
9. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je zaključio da nije osnovan prigovor aktivne legitimacije koji je u prvostepenom postupku istakao tuženi, budući da je kako je smatrao Osnovni sud, na apelanta preneseno pravo upravljanja i korišćenja parking prostorom. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelant tuženom otkazao ugovor o korišćenju predmetnog garažnog mjesta i da je iz tog razloga tuženi dužan predmetno garažno mjesto predati u posjed apelantu i Zajednici etažnih vlasnika. Osnovni sud se pozvao n odredbe člana 584 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 065424 11 Gž od 12. decembra 2012. godine, žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda u dijelu koji se odnosi na tužioca Zajednicu etažnih vlasnika zgrade u ulici Nikole Pašića broj 38 je ukinuta i tužba u odnosu na tog tužioca odbačena, dok je u ostalom dijelu presuda preinačena tako što su tužbeni zahtjevi apelanta i Zajednice etažnih vlasnika zgrade u ulici Nikole Pašića br. 36 i 40 odbijeni, te je odbijen i zahtjev za naknadu troškova paničnog postupka (stav I izreke). Navedenom presudom obavezani su tužioci da tuženom nadoknade troškove sastava žalbe u preciziranom iznosu (stav II izreke).
11. U obrazloženju presude Okružni sud je u odnosu na žalbene navode tuženog da prvostepeni sud nije ocijenio sve izvedene dokaze o tome da tužioci nisu ovlašćeni upravljati predmetnim garažnim mjestom, istakao da iz činjeničnih navoda tužbe i stanja spisa konkretne parnice proizlazi nespornim da se u konkretnom slučaju radi o natkrivenom garažnom prostoru na zemljištu ispod stambenih zgrada u ulici Nikole Pašića br. 34-40. Dalje je navedeno da nije sporno da su stanovi u tim zgradama otkupljeni i da zgradom upravljaju etažni vlasnici, te da je tuženi vlasnik stana u ulici Nikole Pašića broj 38. Utvrđeno je da iz posjedovnog lista od 28. septembra 2010. godine proizlazi da su nepokretnosti označene kao katastarska čestica broj 3516/21, upisane kao kuća i zgrada u sadašnjoj ulici Nikole Pašića, precizirane površine, društvena svojina sa 1/1 dijela, a čiji je korisnik Republika Srpska, Ministarstvo odbrane. Dalje je utvrđeno da prema sadržaju kopije katastarskog plana od 6. oktobra 2010. godine, jednako pravo na korišćenje navedene katastarske čestice imaju etažni vlasnici svih 15 stambenih zgrada sa 314 stambenih jedinica. Okružni sud je istakao da je Zakonom o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 86/03), koji je stupio na snagu 16. maja 2003. godine, vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu navedenog zakona stekao pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koja je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđena da služi za redovnu upotrebu zgrade (član 39 stav 1 navedenog zakona). Shodno citiranoj zakonskoj odredbi, kako je utvrdio Okružni sud, etažni vlasnici (vlasnici posebnih dijelova zgrade), ex lege su postali suvlasnici zemljišta pod zgradom i zemljišta za redovnu upotrebu zgrade. Prema tome, kako je zaključio Okružni sud, zgrada kao posebna nepokretnost više ne postoji, jer predstavlja sastavni dio zemljišta, odnosno uspostavljeno je pravno jedinstvo nepokretnosti, te je kao sastavni element etažne svojine, odnosno osnovni element postalo i zemljište pod zgradom, a ne kao do tada samo stan.
12. Okružni sud se, nadalje pozvao na odredbe člana 14 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima koji se primjenjivao u vrijeme kada je zaključen ugovor o prenosu prava upravljanja i korišćenja parkirnim prostorom od 7. marta 2005. godine, između Ministarstva odbrane RS i Zajednice etažnih vlasnika, i u vrijeme kada je zaključen aneks tog ugovora između pravnog sljednika Ministarstva odbrane RS i apelanta, a prema kojem suvlasnici imaju pravo da zajednički upravljaju stvari (stav 1 navedenog člana). Dalje je navedeno da suvlasnik ima pravo da stvar drži i da se njom koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima srazmjerno svom dijelu, ne povređujući prava ostalih suvlasnika. U smislu odredbe člana 15 navedenog zakona, kako je dalje istaknuto, za preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja (otuđenje cijele stvari, promjena namjene stvari, izdavanje cijele stvari u zakup i sl.) potrebna je saglasnost svih suvlasnika. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je predmetnim parking prostorom raspolagalo Ministarstvo odbrane RS 2005. godine, odnosno njegov pravni sljednik ugovorom iz 2009. godine (zaključenim sa apelantom), a ne etažni vlasnici kao nosioci prava raspolaganja i upravljanja zemljištem pod zgradom kao sastavnim dijelom zgrade, odnosno stana kao posebnog dijela zgrade. Zbog toga je, kako je smatrao Okružni sud, takvo raspolaganje ništavo u smislu odredbe člana 103 ZOO-a, u vezi sa članom 39 stav 1 Zakona o građevinskom zemljištu, a sve u vezi sa odredbama čl. 14 i 15 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.
13. Okružni sud je, takođe, naveo da, pod pretpostavkom da predmetno zemljište nije zemljište pod zgradom, odnosno zemljište koje služi za redovnu upotrebu zgrade, već da se radi o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini, raspolaganje predmetnim zemljištem od Ministarstva odbrane RS, izvršeno ugovorom iz 2005. godine bilo bi ništavo u smislu odredbe člana 9 u vezi sa članom 6 Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine, a raspolaganje pravnog sljednika Ministarstva odbrane RS po ugovoru iz 2009. godine bilo bi ništavo shodno odredbama člana 11 u vezi sa članom 7 Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06). Naime, navedenim odredbama zakona propisano je da opština, odnosno grad, upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem u državnoj svojini na način i pod uslovima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona, te da su pravni poslovi o otuđenju, opterećenju i zakupu građevinskog zemljišta zaključeni protivno odredbama ovih zakona ništavi. Budući da apelant i Zajednica etažnih vlasnika svoje pravo na upravljanje i davanje u zakup predmetnih nepokretnosti nisu mogli steći na osnovu ništavih pravnih poslova, po ocjeni Okružnog suda, proizlazi da im u konkretnoj parnici nedostaje aktivna legitimacija, pa je iz tog razloga, njihove tužbene zahtjeve da je ugovor otkazan, kao i zahtjev za predaju u posjed, te zahtjev za isplatu zakupnine, Okružni sud odbio kao neosnovane.
14. Apelant je protiv navedene presude Okružnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 71 0 P 065424 13 Rev od 5. septembra 2013. godine reviziju apelanta odbacio kao nedozvoljenu u smislu člana 237 st. 2 i 3 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant ističe da je Okružni sud izveo pogrešan zaključak da navedena ministarstva nisu bila nosioci prava raspolaganja i upravljanja spornim garažnim mjestom i ostalim parkirnim prostorom, već da su to etažni vlasnici kao nosioci prava raspolaganja i upravljanja zemljištem pod zgradom kao sastavnim dijelom zgrade, odnosno stana kao posebnog dijela zgrade. Pored toga apelant ističe da u prvostepenom postupku u kojem nisu bila ni sporna navedena ovlašćenja ministarstava nije mu bilo omogućeno da raspravlja o tom pitanju. Nadalje je istakao da se predmetni parkirni prostor nalazi na posebnoj označenoj katastarskoj čestici (k.č. broj 3516/21) i da je okružen stambenim zgradama koje se nalaze na drugim katastarskim česticama. S tim u vezi je naglasio da je na pripremnom ročištu izmijenio činjenični opis tužbe i tužbeni zahtjev tako da je umjesto navoda da se parkirni prostor nalazi ispod stambenih zgrada naveo tačno označenu parcelu ispod čije površine se nalaze parkirni prostori. Predmetna nepokretnost je označena kao k.č. broj 3516/21 i predstavlja blokovsko podzemno sklonište sa 83 parkirna mjesta, a na površini te parcele nema izgrađenog objekta. Budući da zgrada u kojoj tuženi ima stan u svojini, ne leži na parceli označenoj kao k.č. broj 3516/21, po mišljenju apelanta Okružni sud je bez pravnog osnova i bez osnova u provedenim dokazima pravo tuženog po osnovu svojine na stanu u stambenoj zgradi, koja se nalazi na određenoj zemljišnoj čestici, proširio i na drugu parcelu na kojoj se ta zgrada ne nalazi. Pri tome, apelant ističe da aktom nadležnog organa za prostorno uređenje Grada Banjaluka nije određeno da ta druga parcela predstavlja zemljište za redovnu upotrebu zgrade.
b) Odgovor na apelaciju
16. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti staje kod činjeničnih i pravnih razloga datih u presudi tog suda. Smatra da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenom odlukom Okružnog suda nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
18. U Zakonu o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik RS“ broj 86/03) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Opština, odnosno grad upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem u državnoj svojini na način i pod uslovima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona.
Član 9.
Pravni poslovi o otuđenju, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog zemljišta zaključeni protivno ograničenjima koja su propisana ovim zakonom, ništavi su. Član 39. stav 1.
Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovog zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87. do 92. prelaznih odredaba ovog zakona.
19. U Zakonu o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik RS“ broj 112/06) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Opština, odnosno grad (u daljem tekstu: jedinica lokalne samouprave) upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem u državnoj svojini na način i pod uslovima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona.
Član 11.
Pravni poslovi o otuđenju i opterećenju gradskog građevinskog zemljišta zaključeni protivno odredbama ovog zakona i drugih propisa ništavni su.
20. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 14.
Suvlasnik ima pravo da stvar drži i da se njome koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima srazmerno svom delu, ne povređujući prava ostalih suvlasnika. Suvlasnik može raspolagati svojim delom bez saglasnosti ostalih suvlasnika. U slučaju prodaje suvlasničkog dela, ostali suvlasnici imaju pravo preče kupovine samo ako je to određeno zakonom.
Član 15.
Suvlasnici imaju pravo da zajednički upravljaju stvarju.
Za preduzimanje poslova redovnog upravljanja stvarju potrebna je saglasnost suvlasnika čiji delovi zajedno čine više od polovine vrednosti stvari.
Ako se u slučajevima iz stava 2. ovog člana ne postigne saglasnost, a preduzimanje poslova je neophodno za redovno održavanje stvari, o tome odlučuje sud.
Za preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja (otuđenja cele stvari, promena namene stvari, izdavanja cele stvari u zakup, zasnivanja hipoteke na celoj stvari, zasnivanje stvarnih službenosti, veće popravke i sl.) potrebna je saglasnost svih suvlasnika.
Suvlasnici mogu poveriti upravljanje stvarju jednom ili nekolicini suvlasnika ili trećem licu.
Troškove korištenja, upravljanja i održavanja stvari, i ostale terete koji se odnose na celu stvar, snose suvlasnici srazmerno veličini svojih delova.
VI. Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. Ustavni sud zapaža da je apelantova prvobitna apelacija broj AP 815/13 koja je bila podnesena protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 065424 11 Gž od 12. decembra 2012. godine odbačena zato što je preuranjena budući da je navedenu apelaciju apelant podnio nakon što je izjavio reviziju, a prije odluke Vrhovnog suda o reviziji.
24. Ovom apelacijom apelant je obavijestio Ustavni sud da je Odlukom Vrhovnog suda broj 71 0 P 065424 13 Rev od 5. septembra 2013. godine njegova revizija odbačena. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena, pa je, slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, presuda Okružnog suda kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu.
25. Dakle, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 065424 11 Gž od 12. decembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Okružnog suda apelant je primio 3. januara 2013. godine, a predmetna apelacija je podnesena 26. novembra 2013. godine, odnosno nakon proteka 60 dana, kako je to propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Međutim, s obzirom na stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 815/13 (da apelant nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste odluke, ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju), apelacija je u konkretnom slučaju podnesena u roku. Naime, Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 065424 11 Gž od 12. decembra 2012. godine apelant je primio 3. januara 2013. godine, a prvobitnu apelaciju broj AP 815/13 je podnio 25. februara 2013. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da su mu prekršena prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6 stav 1 i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant tražio otkaz ugovora o korišćenju i predaju u posjed predmetnog garažnog mjesta, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
32. U kontekstu navedenog Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju u konačnici odlukom Okružnog suda odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud tuženom utvrdi otkaz ugovora o korišćenju predmetnog garažnog mjesta, njegovu predaju u posjed apelantu kao i da tuženi apelantu isplati potraživanu zakupninu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da u konkretnoj parnici apelant nije imao aktivnu legitimaciju da postavi predmetni tužbeni zahtjev jer apelant svoje pravo na upravljanje i davanje u zakup predmetnog parkirnog prostora nije mogao steći na osnovu ništavih pravnih poslova shodno članu 103 ZOO-a. Ustavni sud nadalje zapaža da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke naveo iscrpne i jasne razloge zašto je zaključio da u konkretnom slučaju Ministarstvo odbrane RS i njegov pravni sljednik nisu bili ovlašćeni da na apelanta i Zajednicu etažnih vlasnika predmetnim ugovorima od 7. marta 2005. godine i aneksom ugovora od 8. aprila 2009. godine prenesu prava upravljanja i korišćenja parkirnim prostorom zbog čega je utvrdio da su navedeni ugovori ništavi. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Okružni sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o parkirnom prostoru kojim upravljaju etažni vlasnici stambenih zgrada (a ne Ministarstvo odbrane RS i njegov pravni sljednik), zasnivajući navedeni zaključak na odredbama člana 39 stav 1 Zakona o građevinskom zemljištu, kojim je propisano da vlasnik posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu navedenog zakona „stiče pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade“. Takođe, Ustavni sud ističe da je Okružni sud utvrdio da predmetni parkirni prostor predstavlja suvlasničku zajednicu etažnih vlasnika pri čemu je potrebna saglasnost svih suvlasnika za preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja kao u konkretnom slučaju, pri čemu navedeni uslov nije ispunjen. Navedeni zaključak Okružni sud je zasnovao na odredbama čl. 14 i 15 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Imajući u vidu data obrazloženja koja je Okružni sud dao za svoje zaključke, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u odnosu na apelantove navode da je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer se predmetni parkirni prostor ne nalazi ispod stambenih zgrada niti je na zemljištu za redovnu upotrebu zgrade, već na posebnoj parceli (označene k.č.), Okružni sud utvrdio da i pod pretpostavkom da predmetno zemljište nije zemljište pod zgradom, odnosno zemljište koje služi za redovnu upotrebu zgrade (u smislu člana 39 stav 1 Zakona o građevinskom zemljištu), već da se radi o građevinskom zemljištu u državnoj svojini, raspolaganje predmetnim zemljištem od Ministarstva odbrane RS, odnosno njegovog pravnog sljednika bilo bi, takođe, ništavo u smislu Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003, odnosno 2006. godine. Pri tome se Okružni sud pozvao na odredbe kojima je propisano da opština odnosno grad upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem u državnoj svojini i odredbe koje propisuju kada se smatraju ništavim pravni poslovi o otuđenju i opterećenju gradskog građevinskog zemljišta (čl. 6 i 9 Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine, odnosno čl. 7 i 11 Zakona iz 2006. godine). U odnosu na apelantove navode da mu nije bila data mogućnost da pred prvostepenim sudom raspravlja o pitanjima ovlašćenja navedenih ministarstava da raspolažu parkirnim prostorom, Ustavni sud zapaža da je i sam apelant istakao da ta pitanja nisu bila sporna u prvostepenom postupku u kojem je usvojen apelantov tužbeni zahtjev. Takođe, Ustavni sud zapaža da apelant niti u navodima apelacije nije ponudio nove argumente u odnosu na ovlašćenja navedenih organa osim onih koje je isticao u postupku pred prvostepenim sudom.
33. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao zadovoljavajuće i jasne razloge zašto je smatrao neosnovanim apelantov tužbeni zahtjev, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe materijalnog prava, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud zapaža da apelant u navodima apelacije nije ponudio nove razloge u odnosu na one koje je istakao u postupku pred prvostepenim sudom a koje je Okružni sud imao u vidu prilikom donošenja osporene odluke. Ustavni sud smatra da je u osporenoj odluci Okružni sud dao za svoje stavove dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog prava čini proizvoljnom.
34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava u suštini veže za primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
VIII. Zaključak
36. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je redovni sud za svoju odluku kojom je u konačnici odbijen apelantov tužbeni zahtjev dao obrazloženje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije proizvoljno.
37. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman