Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3045/13 (G. T.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni spor
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Lokalna samouprava
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3045/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3045/13, rješavajući apelaciju Gojka Tešića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gojka Tešića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 Rs 013744 13 Rsž od 7. juna 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Gojko Tešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca podnio je 9. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 Rs 013744 13 Rsž od 7. juna 2013. godine. Podneskom od 13. januara 2014. godine apelant je dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda, Osnovnog suda, te od punomoćnika tužene Opštine Čelinac (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 25. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i tužena su odgovor na apelaciju dostavili 28. jula, odnosno 23. avgusta 2016. godine.

4. Osnovni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Apelant je kao zaposlenik tužene na radnom mjestu šef Odsjeka komunalne policije u Odsjeku za inspekcijske poslove i komunalnu policiju Administrativne službe pokrenuo radni spor protiv tužene radi isplate duga, i to dijela neisplaćenog regresa za 2011. godinu, te neisplaćenih naknada za ogrjev i zimnicu za 2011. godinu, uz naknadu troškova postupka.

7. Presudom Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 Rs 013744 12 Rs od 19. decembra 2012. godine tužena je obavezana da apelantu na ime duga za neisplaćena potraživanja isplati ukupan iznos od 2.020,00 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.

8. Na osnovu provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je apelant kod tužene obavljao poslove šefa Odsjeka komunalne policije, da je 2011. godine koristio godišnji odmor, da je apelantu na ime regresa za tu godinu isplaćen dio u iznosu od 200,00 KM, da apelantu nisu isplaćene naknade za ogrjev i zimnicu za 2011. godine, da su u budžetu tužene za 2011. godine bila predviđena sredstva za isplatu naknade za zimnicu i ogrjev, da je iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizašlo da su u budžetu tužene bila predviđena sredstva za isplatu dijela naknade za regres, a ne i za isplatu naknade za zimnicu i ogrjev, te da je apelant stekao pravo na penziju s danom 30. juni 2011. godine. S obzirom na takvo činjenično utvrđenje prvostepeni sud je zaključio da je tužena na osnovu Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i Opšteg kolektivnog ugovora obavezana na isplatu regresa, a da primjenom Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti lokalne samouprave RS, apelantu pripada i naknada za zimnicu i ogrjev, bez obzira što tužena nije predvidjela sredstva za tu namjenu i što drugim radnicima takva naknada nije isplaćena. Još je istaknuto da se na konkretan slučaj primjenjuje i Pravilnik o platama i drugim primanjima u Administrativnoj službi Opštine Čelinac. Prvostepeni sud je primjenom odredaba člana 10 stav 1, člana 13 stav 1 člana 65 stav 2 i člana 160 stav 3 ZOR-a, te člana 33 stav 1 tačka d) i člana 34 Opšteg kolektivnog ugovora, zatim člana 11 stav 1 tačka ž) i člana 29 Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti lokalne samouprave RS, te člana 15 stav 1 tač. 4 i 7 Pravilnika o platama i drugim primanjima u Administrativnoj službi Opštine Čelinac odlučio kao u izreci presude. Odluku o troškovima postupka prvostepeni sud je donio primjenom relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

9. Postupajući po žalbi tužene Okružni sud je Presudom broj 73 0 Rs 013744 13 Rsž od 7. juna 2013. godine ukinuo žalbom pobijani dosuđujući dio prvostepene odluke o glavnoj stvari i u tom dijelu tužbu odbacio, dok je prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka, uz obavezivanje apelanta da tuženoj nadoknadi troškove postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.

10. Nakon ispitivanja osporene presude u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda nepravilna i nezakonita. Takav stav Okružni sud je zasnovao na činjenici da je apelant kao šef Odsjeka komunalne policije u Odsjeku za inspekcijske poslove imao status službenika lokalne samouprave, pa je, prema stavu tog suda, prvostepeni sud o apelantovom tužbenom zahtjevu raspravljao protivno materijalnim propisima koji propisuju uslove za sudsku zaštitu službenika lokalne samouprave. Okružni sud je tom pravcu naveo da u sporovima iz radnih odnosa sudovi odlučuju na osnovu materijalnih propisa koji uređuju uslove za sudsku zaštitu, pa tako o dopuštenosti i blagovremenosti podnošenja tužbe kao procesnim pretpostavkama za ostvarivanje sudske zaštite sud vodi računa po službenoj dužnosti jer su uslovi za sudsku zaštitu propisani materijalno-pravnim propisima, pri čemu treba voditi računa o lex specialis propisima kojima se uređuju uslovi za sudsku zaštitu za pojedine djelatnosti kao što su lokalna i državna uprava, a koji svojom regulativom mogu različito uređivati prava u vezi s radom, iako je pravni osnov radno-pravnog statusa zaposlenika i u ovim radnim sredinama vezan za zasnivanje radnog odnosa.

11. Nadalje je pojašnjeno da opšte odredbe o sudskoj zaštiti pojedinačnih prava sadrži član 118 ZOR-a koji se primjenjuje u svim slučajevima nezavisno od karaktera povrijeđenog prava, izuzev ako posebnim zakonom nije drugačije regulisano, kako to propisuje odredba člana 4 ZOR-a. Okružni sud je istakao da član 1 Zakona o lokalnoj samoupravi propisuje da se tim zakonom uređuju prava, obaveze i odgovornost zaposlenih u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave, dok član 110 istog zakona propisuje da u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave poslove obavljaju opštinski, odnosno građanski službenici, tehnički i pomoćni radnici, a član 111 tačka 6 propisuje da se službenicima, u smislu tog zakona, smatraju lica koja obavljaju poslove šefa odsjeka. Shodno tome, budući da je apelant kod tužene obavljao poslove šefa službe, a svoj zahtjev crpi iz radno-pravnog odnosa, to se na ostvarivanje i zaštitu prava ima primijeniti odredba člana 152 Zakona o lokalnoj samoupravi koja propisuje postupak ostvarivanja i zaštitu prava, koja nameće obavezu zaposlenom službeniku lokalne samouprave da se radi ostvarivanja svog prava pismeno obrati načelniku opštine, odnosno gradonačelniku. Protiv tog rješenja ili drugog pojedinačnog akta kojim je odlučeno o njegovim pravima i obavezama, službenik ima pravo da podnese prigovor koji se podnosi načelniku opštine ili gradonačelniku u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja i koji je dužan da o njemu odluči u roku od 30 dana od dana podnošenja, a službenik koji nije zadovoljan odlukom ima pravo podnijeti žalbu Odboru za žalbe u roku od 15 dana od dana dostavljanja odluke, a u slučaju da službenik bude nezadovoljan i odlukom Odbora, ima pravo da u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke tužbom pokrene radni spor kod nadležnog suda.

12. Uvidom u raspoložive dokaze, Okružni sud je utvrdio da se apelant prije pokretanja predmetnog postupka pismeno nije obraćao tuženoj, slijedom čega je zaključeno da apelant nije koristio pravo na internu zaštitu propisanu Zakonom o lokalnoj samoupravi kao lex specialis, pa je na taj način apelant izgubio pravo na ostvarivanje sudske zaštite u ovom postupku. Odluku o troškovima postupka Okružni sud je obrazložio na strani 3 obrazloženja presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji se opisuje tok postupka, te se interpretiraju stavovi Okružnog suda s kojima se apelant ne slaže. Nadalje se navodi da je drugostepeni sud u obrazloženju odluke naveo da apelant u postupku nije dostavio dokaz da se prethodno obraćao načelniku Opštine Čelinac radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa jer je to bila apelantova obaveza kao opštinskog službenika. Međutim, apelant u vezi s tim navodi da je isti sud u istom vijeću u predmetu njegovog radnog kolege postupio drugačije, pa se apelant pita da li su dopušteni „dupli aršini“ i da li su svi isti pred sudom? (Apelant je u prilogu dostavio presudu). Apelant u vezi s navedenim pokreće pitanje kršenja prava na pravnu sigurnost. Nadalje, apelant smatra da pravo na platu i druga primanja iz radnog odnosa spada u kategoriju zagarantovanih prava radnika čiji su iznosi u vrijeme isplate zagarantovani ZOR-om, Zakonom o lokalnoj samoupravi, opštim, posebnim i pojedinačnim kolektivnim ugovorima, te pojedinačnim pravnim aktima. Smatra da bi obraćanje načelnicima opština prije podnošenja tužbe nepotrebno zatrpalo opštinske službe jer mu je poznato koliko se krše prava opštinskih službenika kada je riječ o isplati plata i drugih primanja. Apelant ne spori da je u konkretnom slučaju Zakon o lokalnoj samoupravi lex specialis u odnosu na ZOR, ali su isto tako, prema njegovom mišljenju, opštinski službenici na taj način dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na sve ostale radnike koji nisu obavezni da se, radi zaštite svojih prava, prvo pismenim putem obraćaju poslodavcima. Smatra da je ZOR, ipak, krovni zakon na osnovu kojeg su zaključeni kolektivni ugovori, te se u tom pravcu poziva na član 118 ZOR-a, te na član 44 Opšteg kolektivnog ugovora. Predloženo je da se apelacija usvoji i da se utvrdi kršenje njegovih prava na koja se pozvao.

14. U dopuni apelacije apelant je istakao da se za isplatu traženih naknada lično nije obraćao načelniku opštine, kako to propisuje član 152 Zakona o lokalnoj samoupravi, ali da su sindikalne organizacije u više navrata bezuspješno tražile isplatu. Apelant je takođe dostavio dokaz da je njegov radni kolega u cijelosti ispoštovao proceduru propisanu Zakonom o lokalnoj samoupravi, ali mu to nije koristilo jer je u izvršnom postupku njegov prijedlog odbačen jer, prema ocjeni redovnih sudova, odluka Odbora za žalbe nije upravni akt podoban za izvršenje. Navedeno, prema ocjeni apelanta, dovoljno govori o tome da zaposlenici organa lokalne samouprave svoja prava ne mogu ostvariti ni sa, ni bez primjene člana 152 Zakona o lokalnoj samoupravi.

b) Odgovor na apelaciju

15. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim pozvavši se u cijelosti na obrazloženje koje je dato u osporenoj presudi, potcrtavši ponovo da apelant nije ispunio uslov za sudsku zaštitu u situaciji kada se nije koristio pravom na internu zaštitu propisanu Zakonom o lokalnoj samoupravi. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Tužena je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakla da je Okružni sud dao jasne razloge za svoje odlučenje, a da apelant nije ponudio nijedan argument kojim bi opravdao svoju tvrdnju o kršenju svojih prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao. Predloženo je da se apelacija odbaci kao nedopuštena jer su se za to stekle sve pravne pretpostavke.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 101/04, 42/05, 118/05 i 98/13) u relevantnom dijelu glasi:

Osnovne odredbe Član 1.

Ovim Zakonom uređuju se sistem lokalne samouprave, jedinice lokalne samouprave, način i uslovi njihovog formiranja, poslovi lokalne samouprave, organi jedinica lokalne samouprave, imovina i finansiranje jedinica lokalne samouprave, akti i javnost rada organa jedinica lokalne samouprave, postupak administrativnog nadzora nad radom organa jedinica lokalne samouprave, saradnja organa lokalne samouprave, saradnja organa jedinca lokalne samouprave i republičkih organa, zaštita prava lokalne samouprave, oblici neposrednog učešća građana u lokalnoj samoupravi, zaposleni u organima jedinice lokalne samouprave i njihov radno-pravni status.

Zaposleni u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave Radna mjesta Član 110.

U administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave poslove obavljaju opštinski, odnosno gradski službenici /u daljnjem tekstu: službenici), tehnički i pomoćni radnici.

Član 111.

Službenik je lice koje u opštinskoj/gradskoj upravi obavlja poslove iz samostalnih nadležnosti i prenesenih poslova državne uprave na jedinice lokalne samouprave, a naročito: normativno-pravne poslove, izvršava zakon i druge propise, vodi upravni postupak, vrši inspekcijski i komunalno-inspekcijski nadzor, (…) i druge stručne poslove iz nadležnosti jedinice lokalne samouprave.

Službenici u smislu ovog zakona su:

(…) 3. šef odsjeka, (…) Ostvarivanje i zaštita prava službenika Član 152.

(1) Radi ostvarivanja svojih prava službenici se pismeno obraćaju načelniku opštine, odnosno gradonačelniku.

(2) Protiv rješenja ili drugog pojedinačnog akta kojim je odlučeno o njegovim pravima ili obavezama, službenik ima pravo da podnese prigovor.

(3) Prigovor se podnosi načelniku opštine, odnosno gradonačelniku, u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja ili drugog pojedinačnog akta, koji je dužan da njemu odluči u roku od 30 dana od dana podnošenja prigovora.

(4) U postupku odlučivanja o podnesenom prigovoru, načelnik opštine, odnosno gradonačelnik preispituju svoju odluku i može je izmijeniti, ukinuti ili poništiti.

(5) Službenik može protiv odluke iz stava 3. ovog člana podnijeti žalbu Odboru za žalbe, u roku od 15 dana od dana dostavljanja odluke ili isteka roka za njeno donošenje.

(6) Odbor za žalbe je dužan odlučiti po žalbi u roku od 30 dana od dana podnošenja žalbe.

(7) Ako je službenik nezadovoljan odlukom Odbora, ili Odbor nije odlučio u roku iz stava 6. ovog člana, službenik može podnijeti tužbu nadležnom sudu u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke iz stava 5. ovog člana.

18. U Zakonu o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07 - prečišćeni tekst - važeći u relevantnom periodu) bitne odredbe glase:

Član 4.

Odgovarajuće odredbe ovog zakona primijeniće se i na radnike zaposlene u organima državne uprave, pravosuđa, unutrašnjih poslova, carinske službe i u drugim državnim organima i organizacijama, ukoliko drugim zakonom nije drugačije određeno.

Član 118.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 73 0 Rs 013744 13 Rsž od 7. juna 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. jula 2013. godine, a apelacija je podnesena 9. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

25. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

26. Ustavni sud zapaža da su se u predmetnom postupku raspravljalo o apelantovim pravima iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora da ispita da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

27. Suštinski, apelant izražava nezadovoljstvo presudom Okružnog suda jer je ona, prema njegovom mišljenju, donesena kao rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava. Apelant takođe ukazuje na kršenje principa pravne sigurnosti jer je Okružni sud o istom činjeničnom i pravnom pitanju odlučio drugačije u predmetu njegovog radnog kolege, potkrijepivši navedeno relevantnim dokazom.

28. U vezi s prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno Zakona o lokalnoj samoupravi.

30. Razmatrajući apelantove ključne prigovore u kontekstu obrazloženja datog u osporenoj presudi Ustavni sud smatra da izneseni prigovori nisu mogli uticati na stav Ustavnog suda da obrazloženje Okružnog suda ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Navedeno prije svega imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba Zakona o lokalnoj samoupravi kao lex specialis u odnosu na ZOR. Naime, članom 1 citiranog zakona jasno je propisano da se njegove odredbe odnose na zaposlenike lokalne samouprave i njihov radno-pravni status. Nadalje, član 152 Zakona o lokalnoj samoupravi propisuje proceduru zaštite prava zaposlenika organa lokalne samouprave koja, između ostalog, propisuje prethodno obraćanje načelniku opštine, odnosno Odboru za žalbe kao conditio sine qou non za pokretanje sudskog spora. Ustavni sud zapaža da tokom postupka nije bilo sporno da apelant kao šef Odsjeka za inspekcijske poslove Opštine Čelinac prije pokretanja predmetnog radnog spora nije pokrenuo interni postupak za zaštitu svojih prava, kako to propisuje član 152 Zakona o lokalnoj samoupravi, što apelant ni u apelaciji ne osporava, pa se u takvim okolnostima čine neosnovanim apelantovi prigovori usmjereni u pravcu proizvoljne primjene materijalnog prava. Shodno navedenom Ustavni sud smatra da su apelantovi prigovori usmjereni u pravcu primjene relevantnih odredaba ZOR-a i Opšteg kolektivnog ugovora u takvim okolnostima ostali bez relevantnog utemeljenja.

31. U vezi sa apelantovim prigovorima vezanim za kršenje principa pravne sigurnosti zbog činjenice da je Okružni sud u predmetu njegovog radnog kolege o istom činjeničnom i pravnom pitanju odlučio drugačije, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) da uloga suda nije da se bavi činjeničnim ili pravnim pogreškama koje je navodno učinio nacionalni sud, osim i u onoj mjeri u kojoj su povrijeđena prava i slobode zaštićene Konvencijom (vidi Evropski sud, García Ruiz protiv Španije (VV), broj 30544/96, stav 28, EHCR 1999-I). Na isti način, nije zadatak suda da upoređuje, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, različite odluke domaćih sudova, čak i kada su donijete u naizgled sličnim postupcima, s obzirom da se nezavisnost ovih sudova mora poštovati (vidi Evropski sud Ᾱdamsons protiv Letonije, broj 3669/03, stav 118, 24. juni 2008. godine). Postojanje suprotnih sudskih odluka je stalna karakteristika pravnih sistema koji se zasnivaju na mreži sudećih i žalbenih sudova s nadležnošću na određenoj teritoriji. Takve razlike se mogu javiti u okviru istog suda. Ovo se, samo po sebi, ne može smatrati suprotno Konvenciji (vidi Evropski sud, Santos Pinto protiv Portugala, broj 39005/04, stav 41, 20. maj 2008. godine i Tudor Tudor protiv Rumunije, broj 21911/03, stav 29, 24. mart 2009. godine). Ustavni sud podsjeća da je predmet apelacionog razmatranja u konkretnom slučaju osporena presuda Okružnog suda za koju Ustavni sud nije utvrdio da je donesena na osnovu proizvoljne primjene materijalnog prava, kako to apelant neosnovano tvrdi. Stoga, činjenica da je Okružni sud u jednom predmetu u, kako apelant tvrdi, o istim činjeničnim i pravnim okolnostima odlučio drugačije sama po sebi ne pokreće pitanje kršenje principa pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje. Navedeno posebno što iz dostavljenih dokaza koje je apelant priložio uz apelaciju ne proizlazi ništa što bi ukazalo da postoje „dugotrajne i duboke“ razlike u relevantnoj sudskoj praksi Okružnog suda o istom činjeničnom i pravnom pitanju (vidi Evropski sud, Stanković i Trajković protiv Srbije, br. 37194/08 i 37260/08, st. 43 i 44, 22. decembar 2015. godine). Shodno navedenom Ustavni sud zaključuje da okolnosti konkretnog slučaja ne ukazuju na kršenje pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

32. Konačno, apelantovi prigovori koje je iznio u dopuni apelaciji, a tiču se izvršnog postupka u okviru koga se, između ostalog, raspravljalo pitanje da li je odluka Odbora za žalbe podobna za izvršenje, odnosno da li se ona može smatrati upravnim aktom, čine se neosnovanim. Navedeno stoga što Ustavni sud smatra da se takvi prigovori ne mogu dovesti u vezu s predmetnim parničnim postupkom u okviru koga se raspravljalo pitanje ispunjavanja procesno-pravnih pretpostavki za sudsku zaštitu. Stoga su, prema ocjeni Ustavnog suda, i ovi prigovori ostali bez relevantnog utemeljenja.

33. Cijeneći postupak u cjelini u kontekstu obrazloženja Okružnog suda i apelacionih prigovora Ustavni sud iz datog obrazloženja ne uočava proizvoljnost koja bi za posljedicu dovela do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje.

34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenom presudom Okružnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada je apelantov tužbeni zahtjev odbačen uz primjenu relevantnih odredaba Zakona o lokalnoj samoupravi kao lex specialis u konkretnom slučaju, za šta je dato obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti i kada okolnosti konkretnog slučaja ne ukazuju na kršenje pravne sigurnosti u kontekstu apelantovog prigovora o različitom postupanju Okružnog suda o istom pravnom pitanju.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3045/13 (G. T.) | Sudska praksa | Aktio