Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-650/14 (P. D. iz Gradiške, K. D. iz Prijedora, R. D. iz Gradiške, i D. M. iz Banja Luke)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Materijalna šteta
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-650/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. listopada 2016. godine, u predmetu broj AP-650/14, rješavajući apelaciju Petra Došenovića i dr., na temelju članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a). Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Došenovića, Koviljke Došenović, Radane Došenović i Dare Maričić, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 22 0 P 005887 13 Rev od 14. siječnja 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 005887 13 Gž2 od 24. srpnja 2013. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 005887 12 P2 od 10.

siječnja 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Došenović iz Gradiške, Koviljka Došenović iz Prijedora, Radana Došenović iz Gradiške, i Dara Maričić iz Banja Luke (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zajednički odvjetnički ured „Deretić Miodrag i Zec Draško“ iz Prijedora, podnijeli su 2. veljače 2014. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 P 005887 13 Rev od 14. siječnja 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 005887 13 Gž2 od 24. srpnja 2013. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 P 005887 12 P2 od 10. siječnja 2013. godine.

2. Presudom Općinskog sud broj 22 0 P 005887 12 P2 od 10. siječnja 2013. godine, odbijen je tužbeni zahtjev Petra Došenovića, Koste Došenovića (prednika apelantice Koviljke Došenović), Vojislava Došenovića (prednika apelantice Radane Došenović) i Dare Maričić, kojim su tražili da se obveže tužena Općina Sanski Most, koju zastupa Općinski pravobranitelj (u daljnjem tekstu: tužena), da im na ime naknade štete, zbog bespravno porušene obiteljske kuće, kao i pomoćnih objekata isplati pojedinačne iznose preciznije navedene u izreci presude. U obrazloženju navedene presude Općinski sud je razmatrajući prigovor pasivne legitimacije, istakao da je punomoćnik apelanata tijekom cijelog postupka tvrdio da je tužena nekretnine apelanata proglasila privremeno napuštenim i da ih je stavila pod svoju upravu, ali da tokom postupka nije izveo dokaze kojim bi dokazao svoje tvrdnje, zbog čega se ne mogu prihvatiti navodi apelanata da je tužena bila dužna čuvati imovinu do njihovog povratka sukladno odredbi članka 2. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Sl. list R BiH“ br. 11/93 i 13/94). Također, Općinski sud je naveo da je primjena toga Zakona prestala 4. travnja 1998. godine stupanjem na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u vlasništvu građana (,,S1.novine F BiH „ br. 11/98 i 15/02.) te da iz odredbe članka 3. citiranog Zakona proizlazi da, samo nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu općine po Zakonu iz 1993. godine ostale su pod njenom upravom i samo za štetu na tim nekretninama općina bi odgovarala po odredbi članka 17.d) stavak 3 važećeg Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u vlasništvu građana. U tom kontekstu Općinski sud je primijetio da se u predmetnom spisu nalazio Zaključak o dozvoli izvršenja tužene broj: 03-23-7-378/01 od 13. rujna 2002 godine, iz kojega proizlazi da se usvaja zahtjev Koste Došenovića tražitelja izvršenja odluke CRPC, i stavlja van snage Odluka o upravi Općine Sanski Most na nekretninama, ali da apelanti nisu nikada stavili prijedlog za izvođenje navedenog dokaza čitanjem, u skladu sa Odlukom Vrhovnog suda F BiH broj 22 0 P 015169 11 Rev od 8. studenog 2012 godine, kojim bi dokazali da su nekretnine apelanata bile stavljene pod upravu tužene, niti su dokazali da ih je tužena stavila pod svoju upravu. Općinski sud je kod činjenice da nije bilo prijedloga za izvođenje dokaza čitanjem Zaključka o dozvoli izvršenja, te u kontekstu drugih navoda i citirane odluke Vrhovnog suda, našao osnovanim istaknuti prigovor pasivne legitimacije tužene.

3. Također, Općinski sud je zaključio da je osnovan i prigovor zastare potraživanja istaknut od strane tužene. S tim u vezi Općinski sud je naveo da kada se navodi iz iskaza saslušanih svjedoka i stranaka dovedu u vezu u skladu sa člankom 8. ZPP-a F BiH, nesporno proizlazi da su svjedoci tužiteljske strane suglasno tvrdili da su nekretnine tužitelja i porodični stambeni objekti bili čitavi i pokriveni prosinca 1995 i siječnja 1996. godine, a svjedoci tužene da su nekretnine tuženih bile uništene u jesen 1995. godine. S tim u vezi, Općinski sud je da istovremeno iz iskaza saslušanih stranaka proizlazi da nisu imali saznanja o točnom vremenu rušenja objekata, iz čega proizlazi da apelanti nisu dokazali kada je točno bilo vrijeme rušenje objekata, odnosno da se isto desilo nakon listopada 1995 godine pa do vremena njihovog saznanja o rušenju tj. 19 ili 20. prosinca 1998 godine. Također, ocjenjujući izvedeni dokaz, Zahtjev za vraćanje nepokretnosti od 14. prosinca 1998. godine kojeg je podnio tužitelj Kosta Došenović, u kojemu je navedeno da je nekretnina “uništena”, Općinski sud je zaključio da su tužitelji najkasnije 14. prosinca 1998.godine imali saznanje da su nekretnine uništene, a ne 19. i 20. prosinca 1998 godine kako su tvrdili u svojim iskazima. Stoga, kod postojanja kontradiktornosti iskaza svjedoka i navoda apelanata, Općinski sud je istakao kako je poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka tužene, i na temelju provedenih dokaza zaključio da su nekretnine apelanata porušene jesen 1995. godine, zbog čega je Općinski sud primjenom članka 376. ZOO našao da je podnošenjem tužbe sudu 22. studenog 2001. godine, protekao objektivni petogodišnji rok za podnošenje tužbe.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 22 0 P 005887 13 Gž2 od 24. srpnja 2013. godine žalbe apelanata su odbijene i potvrđena je prvostupanjska presuda Općinskog suda. Kantonalni sud je između ostalog naveo da kod činjenice da je Kosta Došenović u zahtjevu za povrat imovine naveo da su objekti uništeni, da je taj zahtjev podnesen 14. studenog 1998. godine i prema ocjeni Kantonalnog suda proizlazi da je taj apelant već tada saznao za štetu i za obim štete, obzirom da je znao vrijednost svojih objekata a nesumnjivo su tada to znali i drugi tužitelji, iz čega proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev apelanata odbio. U odnosu na navode apelanata kojima smatraju da je tužena odgovorna za štetu koju su pretrpjeli rušenjem njihovih objekata, jer je njihova imovina bila napušten a da je tužena morala vršiti nadzor nad tom imovinom, Općinski sud je citirajući odredbe Zakona o napuštenim nekretninama i članak 17.d) stavak 3. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim nekretninama zaključio da iz činjeničnog stanja proizlazi da tužena nije u smislu odredaba navedenih zakona nekretnine apelanata proglasila napuštenim i stavila ih pod svoju upravu, zbog čega nema odgovornosti tužene na temelju odredbe članka 17. d) stavak 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana.

5. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je presudom broj 22 0 P 005887 13 Rev od 14. siječnja 2014. godine reviziju odbio. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud pravilno ocijenio da pravni zaključak prvostupanjskog suda o nedostatku pasivne legitimacije tužene u ovom sporu nije posljedica arbitrarne, već savjesne ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, pa stoga nije prihvatljiv prigovor apelanata da je drugostupanjska presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka i da ne stoji tvrdnja apelanata da sud nije pravilno ocijenio iskaze saslušanih svjedoka. Vrhovni sud je zaključio da slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda stranka ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu tih dokaza, tim više što ta ocjena u konkretnom slučaju uključuje prigovore činjenične prirode koji u revizijskom postupku nisu relevantni u smislu članka 240. stavak 2. ZPP. Također, Vrhovni sud je zaključio da nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, obzirom da iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, koja je kao pravilna i potpuna prihvatio i drugostupanjski sud, proizlazi da tužena nije u smislu odredaba Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana proglasila nekretnine tužitelja napuštenim i stavila ih pod svoju upravu, te da je u takvoj činjeničnoj situaciji drugostupanjski sud pravilno zaključio da nema mjesta odštetnoj odgovornosti tužene po osnovu odredbe članka 17. d) stavak 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana. Naime, Vrhovni sud je istakao da, imajući pri tome u vidu sadržaj odredbe članka l7.d) stavak 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, da se odredba stavka 3. navedenog članka odnosi na napuštene nekretnine čiji je status utvrđen u postupku i na način propisan odredbama Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, što u konkretnoj parnici nije slučaj, obzirom da su predmetne nekretnine uništene prije nego što je uspostavljenja civilna vlast na području Općine Sanski Most, a uništenje nekretnina apelanata od strane nepoznatih počinitelja koje su tokom rata napuštena od strane njihovih vlasnika predstavlja akt uništenja imovine, ali pri tome istovremeno ne mora predstavljati i akt nasilja ili terora kojeg ima u vidu odredba članka 180. ZOO, a da čak i kada bi se prihvatio pravni stav da uništenje nekretnina predstavlja akt nasilja ili terora, ni tada po odredbama članka 180. ZOO za štetu na imovini tužitelj ne bi bila odgovorna tužena općina već država odnosno Federacija BiH, čiji organi su po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Najzad, Vrhovni sud je polazeći od činjeničnog utvrđenja da su nekretnine tužitelja uništene u jesen 1995. godine, a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 22. studenog 2001. godine, zaključio da je u konkretnom slučaju protekao petogodišnji objektivni rok zastare potraživanja naknade štete propisan odredbom članka 376. stavak 2. ZOO, što su pravilno zaključili i nižestupanjski sudovi.

6. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti su između ostalog naveli kako smatraju da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara, obzirom da na temelju izvedenih dokaza pretpostavljaju da je šteta na njihovim nekretninama nastala najvjerojatnije 1997. godine, da su za štetu saznali 19. ili 20. prosinca 1998. godine, a da su tužbu podnijeli 22. studenog 2001. godine. Također, apelanti smatraju da su podnošenjem zahtjeva za povrat imovine, te dobivanjem odluke CRPC-a i Zaključka o dozvoli izvršenja od 13. rujna 2002. godine, redoviti sudovi na njihov slučaj trebali primijeniti odredbe članka 12 i 17. d) Zakon o prestanku primjena Zakona o napuštenoj imovini. Imajući u vidu navedeno, apelanti smatraju da su redoviti sudovi prilikom donošenja svojih odluka kojima su apelante odbili sa tužbenim zahtjevom proizvoljno primijenili materijalno pravo te da je prilikom donošenja odluka redovitih sudova povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje. Stoga, apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje i ukine presudu Vrhovnog suda, te naloži Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom odnosi isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).ž

10. U vezi sa navodima apelanata kojima osporavaju zaključak redovitih sudova da tužena nije pasivno legitimirana za naknadu štete, Ustavni sud podsjeća da je gotovo isto činjenično i pravno pitanje razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu u predmetu AP 323/12 od 15. travnja 2015. godine i u Odluci o dopustivosti broj AP 3672/08 od 12. listopada 2011. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba). U citiranim odlukama Ustavni sud je ukazao na stav usvojen u Odluci broj AP 3364/08 od 9. ožujka 2011. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je, razmatrajući tu apelaciju, naročito istakao da su redoviti sudovi detaljno obrazložili zašto nije udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu kada su utvrdili da apelant nije dokazao da je sporna nekretnina proglašena napuštenom i stavljena pod upravu tužene u kojem slučaju bi on, u smislu članka 17.d stavak 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, mogao potraživati štetu od tužene. Identičan stav Ustavni sud je usvojio i u nizu predmeta koji su pokretali gotovo isto činjenično i pravno pitanje kao i u konkretnom slučaju (vidi Odluka o dopustivosti broj AP 3093/11 od 15. siječnja 2014. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 4344/11 od 15. siječnja 2014. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 1025/13 od 18. prosinca 2014. godine).

11. Ustavni sud smatra da se praksa ustanovljena u navedenim predmetima može primijeniti i u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud primjećuje da su redoviti sudovi i u konkretnom slučaju dali jasne i argumentirane razloge za svoje odluke kojima su odbili tužbeni zahtjev apelanata, tj. da apelanti nisu dokazali da su sporne nekretnine proglašene napuštenim i stavljene pod upravu tužene u kojem slučaju bi, u smislu članka 17. d) stavak 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, mogli potraživati štetu od tužene. U tim obrazloženjima osporenih odluka, nasuprot navodima apelanata i posebno imajući u vidu da apelanti nisu predlagali provođenje dokaza čitanjem Zaključaka o dozvoli izvršenja tužene broj: 03-23-7-378/01 od 13. rujna 2002 godine, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u utvrđivanju činjeničnog stanja, niti se iz tih obrazloženja osporenih presuda može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Shodno svemu navedenom i podržavajući svoju praksu u gore navedenim predmetima, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni navodi apelanata da im je pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije povrijeđeno zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava.

12. Također, razmatrajući navode apelanata kojima osporavaju zaključke redovitih sudova da je njihovo potraživanje zastarjelo, a koje su isticali i tokom postupka pred redovitim sudovima, Ustavni sud zapaža da su se redoviti sudovi u obrazloženju svojih odluka očitovali na te navode, pri čemu su dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke kada su, zbog nastupanja zastarjelosti, usvojili prigovor tužene i odbili tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tužena isplati naknadu štete, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud primjećuje da su apelanti aktivno učestvovali u predmetnom sudskom postupku, te imali mogućnost da svoje argumente suprotstave argumentima suprotne strane, što su tokom postupka i činili putem svoga punomoćnika. Međutim, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi imajući u vidu izvedene dokaze te dovodeći ih u međusobnu vezu, utvrdili da su nekretnine apelanata porušene u jesen 1995. godine, zbog čega su redoviti sudovi primjenom članka 376. ZOO suglasno zaključili da je podnošenjem tužbe 22. studenog 2001. godine, protekao objektivni petogodišnji rok za podnošenje tužbe.

13. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelanti, osim ponavljanja navoda koje su redoviti sudovi detaljno ocijenili u svojim odlukama, u apelaciji ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-650/14 (P. D. iz Gradiške, K. D. iz… | Sudska praksa | Aktio