Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3995/14 (A. i E. T.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Zastara
  • Ratna šteta
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3995/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3995/14, rješavajući apelaciju Ahmeta Tatarevića i Elvedina Tatarevića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeta Tatarevića i Elvedina Tatarevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 017281 14 Rev od 16. jula 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ahmet Tatarević i Elvedin Tatarević (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Prijedora, podnijeli su 1. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 017281 14 Rev od 16. jula 2014. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 017281 09 P od 10. februara 2012. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata, te je obavezana tužena Republika Srpska, zastupana po Pravobranilaštvu RS (u daljnjem tekstu: tužena) da im na ime naknade nematerijalne štete (pretrpljenih fizičkih bolova i pretrpljenog straha), koju su pretrpjeli zbog držanja u zatočeništvu u logorima Omarska i Manjača (od 30. maja 1992. do 14. novembra, odnosno 15. decembra 1992. godine), kao civilna lica u periodu ratnih dejstava na području Republike Srpske, isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. S druge strane odbijen je tužbeni zahtjev prvoapelanta kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete nastale oštećenjem porodične kuće u Prijedoru, na ime štete za uništenu vikend kuću i dva pomoćna objekta u Zecovima, na ime štete zbog posječenih stabala voća i izgubljene dobiti od voća, na ime štete za uništene tri kace za stavljanje šljiva i četiri bureta za rakiju, na ime naknade štete za totalno uništenu šumu na određenoj parceli, te na ime štete na ime izgubljene zarade za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose pobliže precizirane u izreci prvostepene presude. Dopunskom presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 017281 09 P od 25. marta 2013. godine obavezana je tužena da prvoapelantu na ime nematerijalne štete-duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti isplati određeni novčani iznos, dok je odbijen kao neosnovan takav zahtjev drugoapelanta.

3. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje te vrijeme nastajanja predmetne štete i datum podnošenja tužbe, Osnovni sud je, u skladu sa odredbom člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ocijenio osnovanim prigovor zastare u pogledu naknade materijalne štete, jer da je šteta nastala u toku ratnih dešavanja, da je rok zastare počeo teći 19. juna 1996. godine, kada je ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti na ovim prostorima, a da je tužba podnesena 1. aprila 2002. godine, po proteku objektivnog roka u kojem se naknada mogla tražiti putem suda, slijedom čega je zahtjev prvoapelanta za naknadu materijalne štete odbio, nalazeći, pored toga, da on nije dokazao uzročno posljedičnu vezu između nastale štete i djelovanja tužene, odnosno njenih organa, pa da je i iz tog razloga ovakav zahtjev neosnovan. Suprotno tome, Osnovni sud je našao da nije nastupila zastara za naknadu nematerijalne štete, jer da je općepoznato da su krivičnim presudama, za djelovanje i ponašanje u Omarskoj, osuđena određena fizička lica i to za krivična djela za koja ne nastupa zastara krivičnog gonjenja, te da se stoga u pogledu zastare naknade nematerijalne štete ima primijeniti odredba člana 377. stav 1. ZOO.

4. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Okružni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je presudom broj 77 0 P 017281 12 Gž od 26. decembra 2013. godine žalbu tužene usvojio, te je prvostepenu kao i dopunsku presudu preinačio u dosuđujućem dijelu tako što je odbio zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete. U obrazloženju navedene presude Okružni sud je utvrdio da se privilegovani rok zastare iz člana 377. stav 2. ZOO može primijeniti samo na fizičko lice koje je izvršilo krivično djelo kojim je nanesena šteta, a ne i kada je u pitanju odgovornost tužene, pa je odlučio kao u izreci presude.

5. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je presudom broj 77 0 P 017281 14 Rev od 16. jula 2014. godine, u pogledu odluke o glavnoj stvari kojom je odbijen zahtjev apelanata za naknadu materijalne i nematerijalne štete, odbio reviziju apelanata. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da imajući u vidu relevantne odredbe ZOO, u konkretnom slučaju, iz utvrđenog činjeničnog stanja, ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva prvoapelanta za naknadu materijalne štete, jer se na osnovu ponuđenih i izvedenih dokaza, kako su ispravno konstatovali redovni sudovi, nije moglo zaključiti da je predmetna materijalna šteta, koju je pretrpio prvoapelant uzrokovana djelovanjem tužene ili njenih organa. Dakle, utvrđeno je da postojanje štete, štetne radnje i uzročne veze između te radnje i nastanka štetne posljedice, kao uslov odgovornosti lica od kojeg se traži naknada, treba dokazati prvoapelant u smislu odredbe člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Slijedom izloženog, Vrhovni sud je zaključio da redovni sudovi nisu pogriješili kada su zahtjev prvoapelanta u ovom dijelu odbili i pod uslovom da nije došlo do zastarjelosti potraživanja ove štete, pa navodi prvoapelanta sadržani u dopuni revizije, kojim objašnjava da nije došlo do zastarjelosti navedenih potraživanja, jer da je za ovu štetu saznao tek 1999. godine (kada mu je predana u posjed porodična kuća), odnosno 2000. godine (kada je obišao vikendicu u Zecovima, pri čemu valja reći da dan saznanja za štetu, takozvani subjektivni rok iz člana 376. stav 1. ZOO, je od značaja samo ako nije prošao objektivni rok iz stava 2. iste zakonske odredbe) nisu mogli ishoditi drugačiju odluku u ovom dijelu.

6. Također, utvrđeno je da je pravilno drugostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete, zbog istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja. Naime, utvrđeno je da reviziona tvrdnja apelanata o primjeni odredbe člana 377. ZOO, bila bi tačna u slučaju da je zahtjev za naknadu štete istaknut u odnosu na neposrednog izvršitelja (štetnika) krivičnog djela iz kojeg je nastala šteta za kojeg je, pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda, utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti. Kako apelanti nisu naknadu štete zahtjevali od štetnika (fizičkih lica koja su pravosnažnim presudama krivičnog suda oglašeni krivim za krivična djela za koja ne nastupa zastara krivičnog gonjenja), Vrhovni sud je zaključio da nema mjesta primjeni odredbe člana 377. ZOO, koja govori o dužem zastarnom roku i koja se može primijeniti samo na učinitelja krivičnog djela, a ne i prema onom trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela.

7. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su između ostalog naveli da je u konkretnom slučaju osnov potraživanja duševni bol koji im je nanesen od strane pripadnika tužene, te da su bili lišeni slobode bez osnova, naloga suda ili od strane osoba koje su to učinile kao legitimni predstavnici tužene i odvedeni u logore u kojima su držani u vrlo surovim, nehumanim i degradirajućim uslovima i da su bili podvrgavani teškim psihičkim i fizičkim zlostavljanjima. S tim u vezi, apelanti tvrde da je za naknadu štete odgovorna tužena i da je pogrešan stav Vrhovnog suda u vezi primjene roka zastare iz člana 377. stav 2. ZOO. Osim toga, prvoapelant tvrdi da kod njega postoji osnov za naknadu cjelokupne nematerijalne štete zbog nanijetih povreda, kao i zbog navedene materijalne štete. Pored povrede pomenutih prava, apelanti su se u apelaciji pozvali i na povredu nekih drugih prava (nediskriminacija) ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnoj apelaciji, Ustavni sud zapaža da je o sličnom pravnom pitanju sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), u kojoj se Ustavni sud pozvao na vlastite stavove navedene u Odluci broj AP 4128/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4128/10 od 28. marta 2014 godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj Odluci AP 4288/11, Ustavni sud je podsjetio da je prilikom odlučivanja u predmetu AP 4128/10 imao u vidu praksu Evropskog suda prema čijem mišljenju - postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo sa Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi sa Konvencijom (vidi, Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. aprila 2010. god.). Prema mišljenju Evropskog suda, to osobito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnositelje s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. jula 2002., već citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. jula 2011. god.). Evropski sud je, također, primijetio da član 377. ZOO predviđa dulji zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Dulji zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u duljem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojemu je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kad je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Dalje, Ustavni sud je prilikom odlučivanja u predmetu na koji se u ovoj odluci poziva imao u vidu i stav Evropskog suda usvojen u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Europski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31-37) u kojem je, također, raspravljeno pitanje zastarjelosti potraživanja za štetu pričinjenu krivičnim djelom u kontekstu prava na pristup sudu, kao segmentu prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud je u odluci AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, zaključio da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

12. Prema tome, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacijskih navoda kojima se ukazuje na primjenu člana 376. i člana 377. ZOO poziva na obrazloženje i razloge navedene u citiranoj odluci AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, u kojoj je između ostalog naveo da: „…U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz danih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem danim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećoj osobi koja, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na tu treću osobu mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po načelu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po načelu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju…“.

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3995/14 (A. i E. T.) | Sudska praksa | Aktio