Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3506/13 (B. D.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3506/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3506/13, rješavajući apelaciju Bogdana Delića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Bogdana Delića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u vezi sa pravom na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 004479 11 Rev od 13. juna 2013.

godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Bogdanu Deliću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Bogdanu Deliću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Bogdana Delića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 004479 11 Rev od 13. juna 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Bogdan Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kog zastupa Mićo Kreća, advokat iz Banjaluke, podnio je 7. avgusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 004479 11 Rev od 13. juna 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Doma za djecu i omladinu ometenu u razvoju, kao suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 11. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 15. aprila, a tuženi je dostavio odgovor 20. aprila 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Osnovni sud u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je Presudu broj 77 0 P 004479 08 P od 23. marta 2010. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelanta i slijedom toga poništio odluke tuženog od 27. marta 2008. i 14. jula 2008. godine kojima je izrečena opomena apelantu zbog lakše povrede radne dužnosti kao nezakonite. Istom presudom poništene su odluke tuženog od 27. juna i 23. jula 2008. godine kojima je apelantu određen prestanak radnog odnosa. Obavezan je tuženi da apelanta vrati na rad i raspodijeli ga na poslove koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim radnim i stručnim sposobnostima. Obavezan je tuženi da apelantu na ime naknada plata isplati precizirane iznose od jula 2008. godine do decembra 2009. godine, sa zakonskom zateznom kamatom. Takođe, tačkom 5 dispozitiva presude obavezan je tuženi da apelantu izvrši uplatu doprinosa, kao i da mu nadoknadi troškove postupka.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je nakon provedenog dokaznog postupka i ocjene dokaza pojedinačno i u uzajamnoj vezi i na osnovu utvrđenih činjenica u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) donio navedenu odluku. Prije svega Osnovni sud je istakao da je među strankama nesporno da je tužilac bio u radnom odnosu kod tuženog gdje je bio raspoređen na poslove defektologa. Među strankama je nesporno da je direktor tuženog 27. marta 2008. godine donio odluku kojom je apelantu izrekao opomenu zbog lakše povrede radne dužnosti, protiv koje je apelant izjavio prigovor koji je odlukom upravnog odbora tuženog od 14. jula 2008. godine odbijen i opomena direktora tuženog potvrđena. Takođe, među strankama nije sporno i to da je tuženi 27. juna 2008. godine donio odluku o prestanku radnog odnosa apelantu zbog teže povrede radne dužnosti i da je apelant na ovu odluku izjavio prigovor upravnom odboru tuženog, koji je odlukom upravnog odbora od 23. jula 2008. godine prigovor odbio kao neosnovan.

7. Osnovni sud se pozvao na odredbe čl. 39 stav 1 i 40 Opšteg kolektivnog ugovora i odredbu člana 27 stav 1 Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti zdravstva i socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: Posebni kolektivni ugovor), kao i odredbu člana 28 navedenog Posebnog kolektivnog ugovora kojom je propisano da povrede radnih obaveza mogu biti lakše i teže.

8. Nadalje, na osnovu Opomene br. 01-653/08 od 27. marta 2008. godine je utvrđeno da je istu donio direktor tuženog i da se ovom opomenom apelant opominje zbog neljubaznog i nekulturnog odnosa sa drugim radnicima, dok iz obrazloženja ove opomene proizlazi da je svojim ponašanjem učinio lakšu povredu radne obaveze zbog čega mu je opomena i izrečena, te da je ovu odluku potvrdio upravni odbor tuženog.

9. Iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da proizlazi da je apelant učinio lakšu povredu radne obaveze i da mu je zbog toga kao disciplinska mjera izrečena opomena u skladu sa odredbama člana 29 stav 2 tačka a) Posebnog kolektivnog ugovora kojom je propisano da se kao mjera za izvršenje lakše povrede radne obaveze izriče pismena opomena radniku.

10. Međutim, Osnovni sud je naveo da na osnovu provedenih dokaza sud nije mogao da utvrdi kada je u pitanju lakša povreda radne obaveze, da je protiv apelanta vođen postupak niti je tuženi sudu pružio dokaz o tome da je protiv tuženog vođen postupak za utvrđivanje njegove odgovornosti za lakšu povredu radne obaveze, na šta je tuženi bio obavezan po osnovu člana 7 ZPP-a, pa sud, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja shodno odredbi člana 26 ZPP-a, to nije smatrao dokazanim. Nevođenje postupka je u suprotnosti sa odredbom člana 39 stav 3 Opšteg kolektivnog ugovora i odredbom člana 27 stav 3 Posebnog kolektivnog ugovora, kojim odredbama je propisano da za povredu radne obaveze radnik odgovora u postupku za utvrđivanje odgovornosti, pri čemu navedene odredbe ne prave razliku između lakših i težih povreda radnih obaveza.

11. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 41 Opšteg kolektivnog ugovora propisano da je organ nadležan za vođenje postupka i izricanje mjera za lakšu povredu radne obaveze lice određeno Statutom ili Pravilnikom o radu poslodavca, a u konkretnoj stvari na osnovu Statuta tuženog Osnovni sud nije mogao da utvrdi da je direktor tuženog organ nadležan za vođenje postupka i izricanje mjere za lakšu povredu radne dužnosti. Naime, tuženi se, osporavajući tužbeni zahtjev, pozivao na odredbu člana 28 Statuta, ali prema mišljenju Osnovnog suda ova odredba ne određuje nadležnost direktora tuženog u smislu da je on organ nadležan za vođenje postupka i izricanje mjera za lakšu povredu radne obaveze.

12. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 126 stav 1 tačka 1 Zakona o radu – prečišćeni tekst propisano kad se može dati otkaz ugovora o radu od poslodavca, pa je kao jedan od razloga predviđen otkaz ugovora o radu u slučaju ako radnik izvrši težu povredu radne dužnosti iz člana 98 ovog Zakona, dok je odredbom člana 98 stav 2 tačka 2 ovog Zakona propisano šta se smatra težom povredom radnih obaveza zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom (odbijanje radnika da izvrši svoje radne obaveze određene ugovorom o radu, krađa, namjerno uništenje, oštećenje ili nezakonito raspolaganje sredstvima poslodavca, kao i nanošenje štete trećim licima koju je poslodavac dužan nadoknaditi, zloupotreba položaja sa materijalnim ili drugim štetnim posljedicama i drugo). Na isti način pitanje teže povrede radne dužnosti, odnosno šta se smatra težom povredom radne dužnosti, regulisano je i odredbom člana 6 Pravilnika o odgovornosti za povredu radnih obaveza.

13. Kako je odredbom člana 128 stav 1 Zakona o radu – prečišćeni tekst propisano da ako poslodavac daje radniku otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, da je dužan da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnost, kao i da razmotri mišljenje Sindikata ili Savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke.

14. Nadalje, postupak disciplinske odgovornosti regulisan je Pravilnikom o odgovornosti za povredu radnih obaveza ( u daljnjem tekstu: Pravilnik), čije odredbe je naveo Osnovni sud. Na osnovu materijalne dokumentacije, izjava apelanta i tuženog, kao i svjedoka Osnovni sud je utvrdio da je na prijedlog rukovodioca službe podnijeta prijava zbog povrede radne obaveze od apelanta, direktor tuženog je disciplinskoj komisiji podnio zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka protiv apelanta, a apelantu je dostavljen poziv za raspravu pred disciplinskom komisijom; da je rasprava zakazana za 19. juni 2008. godine, te je na zahtjev apelanta odgođena; da je apelant pred disciplinskom komisijom dao izjavu, te da su na raspravi saslušani podnosilac prijave i podnosilac zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka; da je nakon završetka rasprave istog dana, dakle 27. juna 2008. godine, disciplinska komisija vijećanjem i glasanjem donijela prijedlog da se apelantu kao disciplinska mjera izrekne otkaz ugovora o radu, nakon čega je direktor tuženog donio odluku o prestanku radnog odnosa apelantu, koji je izjavio prigovor na odluku, koji je Upravni odbor odbio. Osnovni sud je ukazao da iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je disciplinski postupak protiv apelanta proveden u skladu sa odredbama Pravilnika koje propisuju način pokretanja disciplinskog postupka, tok disciplinskog postupka, kao i način donošenja odluke o disciplinskoj mjeri. Međutim, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi i to da je odluka o prestanku radnog odnosa donijeta istekom roka iz člana 24 Pravilnika o odgovornosti radnika gdje je propisano da ukoliko utvrdi da je radnik počinio težu povredu koja mu se stavlja na teret poslodavac donosi odluku u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza i učinioca. Osnovni sud se pozvao i na član 115 stav 3 Zakona o radu, te je zaključio da je tuženi donio odluku van propisanog roka, nakon što je nastupila zastarjelost vođenja disciplinskog postupka. Osim toga, Osnovni sud je naveo da iz sadržine odluka tuženog kojima se apelantu određuje prestanak radnog odnosa proizlazi i to da su navedene odluke, donijete suprotno odredbi člana 25 Pravilnika, uslijed nedostatka činjenica i argumenata na osnovu kojih je odluka donijeta. U konkretnoj pravnoj stvari, na osnovu odluka tuženog, Osnovni sud nije mogao da utvrdi kojim se razlozima poslodavac rukovodio kada je donio odluku o prestanku radnog odnosa. Prema mišljenju Osnovnog suda u postupku pred disciplinskom komisijom, osim što su saslušani neposredni rukovodilac kao podnosilac prijave i direktor tuženog kao podnosilac zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka, nije izveden niti jedan dokaz na osnovu kojeg bi se pouzdano moglo utvrditi da je apelant učinio povredu radne obaveze koja mu se stavlja na teret. Osnovni sud je naveo da su dokazi koje je tuženi izveo pred Osnovnim sudom dokazi koji su se trebali provesti u disciplinskom postupku, a činjenica da apelant nije negirao navod da nije sačinio mjesečni plan ne znači da je priznao povredu radne dužnosti. Ovo tim prije jer je apelant osporavao navode iz prijave, kao i zbog toga što je utvrđeno da izrada mjesečnog plana nije bila vezana rokom. Osnovni sud je obrazložio da nema dovoljno razloga ni za navode o napuštanju radnog mjesta apelanta i nekorišćenje radionice.

15. Slijedom navedenog Osnovni sud je zaključio da tuženi nije dokazao da je apelant učinio težu povredu radne obaveze koja mu se stavlja na teret, što je tuženi bio obavezan po osnovu odredbe člana 128 stav 3 Zakona o radu – prečišćeni tekst. Osnovni sud je istakao da u sporu po tužbi kojom se pobija odluka poslodavca sud ispituje i formalnopravnu zakonitost odluka, odnosno da li odluka sadrži sve ono što zakon propisuje da mora sadržavati. U slučaju kada se donosi odluka o prestanku radnog odnosa zbog teže povrede radne obaveze, ta odluka mora da sadrži način, mjesto i vrijeme izvršenja povrede radne obaveze uz navođenje propisa kojim je radnja izvršenja sankcionisana. To znači da prilikom otkazivanja ugovora o radu po navedenom osnovu nije dovoljno u izreci odluke o otkazu navesti samo da prestaje radni odnos zbog teže povrede radne obaveze, bez činjeničnog opisa na koji način, gdje i kada je povreda izvršena i bez navođenja propisa kojim je sankcionisana radnja izvršenja povrede radne obaveze. Odluka koja nema sve navedene elemente, koji predstavljaju osnovne elemente odluke o izricanju disciplinske mjere nije zakonita. Pored toga povreda radne obaveze postaje razlog za otkaz samo ako je učinjena krivicom radnika, a krivica radnika se ne pretpostavlja već se utvrđuje, a dokaz o krivici mora da bude sadržan u odluci o prestanku radnog odnosa zbog teže povrede radne obaveze, a u konkretnom slučaju odluke o prestanku radnog odnosa ne sadrže iskaz o krivici apelanta.

16. Slijedom utvrđenog Osnovni sud je zaključio da su odluke tuženog o izricanju disciplinske mjere opomene, kao i o prestanku radnog odnosa apelantu nezakonite, te je Osnovni sud naložio vraćanje na rad apelanta i isplatu plata, te uplatu doprinosa.

17. Okružni sud u Banjaluci, rješavajući po žalbi tuženog, donio je Presudu broj 77 0 P 004479 10 Gž od 23. decembra 2010. godine, kojom je žalbu tuženog odbio i prostepenu presudu potvrdio.

18. U obrazloženju presude Okružni sud je izjašnjavajući se na navode iz žalbe da je presuda bazirana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i na pogrešnoj ocjeni suda o nastupanju zastarjelosti vođenja disciplinskog postupka, nepostojanju teže povrede radne dužnosti i nezakonitosti disciplinske mjere, utvrdio da je žalba neosnovana, te da je pravilan zaključak prvostepenog suda u svemu, osim u dijelu u kojem je utvrdio da je nastupila zastarjelost vođenja disciplinskog postupka, ali navodeći da je prvostepeni sud pravilno zaključio i pravilno primijenio materijalno pravo kada je naveo da je odluka tuženog donijeta van roka od 30 dana od dana podnošenja prijave rukovodioca, zbog čega je nezakonita, u odnosu na šta se pozvao na relevantne propise.

19. Rješavajući po reviziji tuženog, Vrhovni sud je donio Presudu broj 77 0 P 004479 11 Rev od 13. juna 2013. godine, kojom je reviziju usvojio, preinačio nižestepene presude na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio i obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove postupka.

20. U obrazloženju presude je navedeno da tuženi osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud se pozvao na odredbe Zakona o radu i Pravilnika, te naveo šta se smatra težom povredom radne obaveze, kao i da je odredbama istih propisa regulisan prestanak radnog odnosa uslijed teže povrede radne obaveze. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelant nije sačinio plan rada i da nije koristio radionicu, te da je bez odobrenja izlazio sa posla, a ti propusti su utvrđeni u disciplinskom postupku, te ih apelant u disciplinskom postupku nije osporavao, već je osporavao svoju odgovornost za njih, a „pravdanje“ apelanta organ tuženog nije prihvatio, već je utvrdio odgovornost apelanta za navedene propuste. Vrhovni sud je cijenio da je neosnovan zaključak nižestepenih sudova da odluke tuženog ne sadrže valjane razloge, jer je u obrazloženjima tih odluka direktor tuženog dao dovoljne i jasne razloge zbog kojih je izrekao apelantu navedene sankcije. Nadalje, Vrhovni sud je utvrdio da nije došlo do zastarjelosti vođenja disciplinskog postupka, što je pravilno zaključio drugostepeni sud. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je u radnom sporu sud ovlašćen da ocijeni zakonitost odluke o prestanku radnog odnosa kako u materijalnopravnom, tako i u formalnopravnom smislu, što podrazumijeva ocjenu postojanja zakonskog osnova na kojem se zasniva osporena odluka i ocjenu pravilnosti postupka koji je prethodio donošenju osporene odluke. Stoga je po mišljenju Vrhovnog suda nepravilan zaključak nižestepenih sudova da je disciplinski organ tuženog nepravilno kvalifikovao radnje tužioca, koje po mišljenju nižestepenih sudova ne predstavljaju teže povrede radne dužnosti. U konkretnom slučaju činjenice na kojima je disciplinski organ zasnivao odgovornost apelanta se slažu sa činjenicama koje su utvrđene pred sudom, pa su nižestepeni sudovi neosnovano poništili odluke tuženog. Vrhovni sud je istakao da ako poslodavac daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radne obaveze dužan je u slučaju spora pred sudom da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu, a tuženi je u konkretnom slučaju to dokazao. Vrhovni sud je naveo odredbe Pravilnika i Zakona o radu o obavezi saslušanja radnika u postupku utvrđivanja povrede radne obaveze. Dakle, kako je apelantu izrečena pismena opomena zbog lakše povrede radne obaveze, a kako je on i nakon toga činio propuste u radu koji imaju obilježja teže povrede radne obaveze, protiv njega je pokrenut disciplinski postupak u kojem je saslušan, pa su ispunjeni uslovi za donošenje pobijanih odluka tuženog. S obzirom na navedeno, u skladu sa članom 250 stav 1 ZPP-a Vrhovni sud je utvrdio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, pa je nižestepene odluke preinačio. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant ističe povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje da je odluka Vrhovnog suda arbitrarna, da je Vrhovni sud izašao van svoje nadležnosti, kao i da je postupao protivno odredbama ZPP-a, jer se upustio u ocjenu činjeničnog stanja, tj. ocjenu izvedenih dokaza. Osim toga, čak i pored navedenog prema apelantovom mišljenju Vrhovni sud je pogrešno cijenio činjenice, jer iz utvrđenih činjenica ne proizlazi da je apelant počinio težu povredu radne obaveze. Apelant je u apelaciji istakao da je nakon drugostepene presude (sa pravosnažnošću presude) vraćen na posao, te ukazuje na druge „nezakonitosti“ u postupanju tuženog, te da se u suštini radi se o šikaniranju apelanta zbog kog apelant trpi duševni bol. Apelant navodi da je sada tuženi pokrenuo postupak protivizvršenja. Apelant ukazuje i da mu je potrebno dvije godine da ostvari pravo na penziju. Osim navedenog, apelant smatra nerazumnom dužinu postupka pred redovnim sudovima. Apelant je dostavio i ostale tužbe koje je podnio nadležnom sudu protiv tuženog.

b) Odgovor na dana apelaciju

22. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da nije utvrđivao činjenično stanje, već je samo izveo drugačiji zaključak, kao i da nije došlo do povreda prava apelanta na koje se poziva. Takođe, odluke tuženog koje apelant navodi, koje su donijete nakon 2013. godine, nisu relevantne za postupak pred Ustavnim sudom.

23. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da apelant daje svoje viđenje i kvalifikaciju predmeta, te da nije došlo do povrede prava apelanta, kao i da su u toku postupci po različitim tužbama apelanta protiv tuženog.

V. Relevantni propisi

24. Zakon o praničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 240.

Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 7. avgusta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava kao i na arbitrarnu odluku Vrhovnog suda, te ističe da je suprotno odredbama ZPP-a Vrhovni sud utvrđivao činjenice u postupku po reviziji.

33. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud se dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

35. U pogledu apelantovih navoda koji se tiču utvrđivanja činjeničnog stanja od strane Vrhovnog suda i postupanja van nadležnosti Vrhovnog suda, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud utvrdio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, zbog čega je preinačio nižestepene odluke, te apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti. Osim toga, na osnovu činjenica koje su utvrdili nižestepeni sudovi Vrhovni sud je samo izveo drugačiji zaključak nalazeći da su odluke tuženog sa jasnim i valjanim obrazloženjem, kao i da je disciplinski postupak proveden u skladu sa zakonom, a da apelant nije ni negirao da je izvršio određene propuste, ali ih je pokušao opravdati, što tuženi nije prihvatio. Vrhovni sud je nadalje utvrdio da mu je zadatak u ovakvim sporovima da cijeni zakonitost postupka u vezi s odlukom o prestanku radnog odnosa, odnosno izricanju sankcije, kao i da cijeni zakonski osnov. Vrhovni sud je jasno naveo da se činjenice utvrđene u disciplinskom postupku poklapaju sa činjenicama utvrđenim pred sudom, te da je apelant saslušan, sve to ukazuje da su ispoštovani zakon i procedura, zbog čega je zaključio da su nižestepeni sudovi neosnovano ukinuli odluke tuženog. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud u obrazloženju osporene odluke, kao i u pozivanju na relevantne materijalnopravne propise ne može da pronađe ništa što bi ukazivalo na povredu prava na pravično suđenje, jer je Vrhovni sud u obrazloženju odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje koje ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost, te su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. Osim toga, navodi iz apelacije koje upućuju na nepravilnost i „nezakonitost rada“ tuženog, koji nisu u direktnoj vezi sa navedenim postupkom nisu se mogli ispitivati u konkretnom postupku pred redovnim sudovima, pa nisu od značaja za donošenje konkretne presude, a kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije biće predmet ispitivanja u novim postupcima koje je pokrenuo apelant. Stoga, pozivanje na ove radnje ili odluke tuženog ne dovodi u pitanje pravičnost konkretnog postupka.

36. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u vezi sa primjenom materijalnog prava i arbitrarnom presudom neosnovani. Suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

37. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

38. Evropski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

39. Ustavni sud konstatuje da je apelant pokrenuo predmetni postupak tužbom od 16. septembra 2008. godine, a da je konačna odluka donijeta od Vrhovnog suda 13. juna 2013. godine. Dakle, cjelokupni postupak po tužbi apelanta je trajao četiri godine i devet mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

40. Ustavni sud primjećuje da je apelant podnio tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa, odnosno radi poništenja odluke tuženog o prekidu radnog odnosa i vraćanja na posao apelanta, kao i drugih prava koja mu pripadaju iz rada. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud donio odluku u roku od jedne godine i šest mjeseci, nakon podnošenja tužbe, kao i da je drugostepeni sud odlučio po žalbi u roku od devet mjeseci. Dakle, moglo bi se reći, da su nižestepeni sudovi, u relativno kratkom roku donijeli odluke. Nakon toga, Vrhovni sud je odlučivao po reviziji dvije godine i šest mjeseci, od dana donošenja drugostepene presude, što predstavlja gotovo isto onoliko vremena koliko je prvostepenom sudu trebalo da provede postupak i odluči, kao i drugostepenom sudu da odluči po žalbi. Osim toga, kako se prema standardima Evropskog suda, koje je kroz svoju praksu preuzeo i Ustavni sud, dužina trajanja postupka cijeni i prema značaju ishoda spora za apelanta, a moglo bi se reći i uticaju postupka na apelanta, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom predmetu veoma važno istaći da je nakon donošenja pravosnažne drugostepene odluke apelant vraćen na posao (1. marta 2011. godine). Međutim, za vrijeme trajanja postupka po reviziji apelant je, bez obzira što je radio, trpio neizvjesnost u vezi sa odlukom po reviziji, koja kada je najzad donijeta i nije bila u apelantovu korist, te sa sobom nosi određene konsekvence, koje su uslijed proteka vremena (koliko je trajalo odlučivanje pred Vrhovnim sudom) još i nepovoljnije i teže za apelanta. Stoga period od dvije godine i šest mjeseci, pogotovo u postupku koji je po svojoj prirodi hitan, budući da je riječ o sporu iz radnog odnosa, ne može se smatrati „razumnim“ u okolnostima datog slučaja. Stoga, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nisu zadovoljene garancije iz člana 6 Evropske konvencije u pogledu donošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je po svojoj prirodi, odnosno po samom zakonu hitan, čijoj je dužini u trajanju od četiri godine i devet mjeseci u najvećoj mjeri doprinio Vrhovni sud.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

42. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantu trebalo isplatiti iznos od 1.200,00 KM s obzirom na to da je postupak trajao četiri godine i devet mjeseci, u predmetu koji je po svojoj prirodi hitan. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

43. Apelant je naveo i povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog „arbitrarne“ odluke Vrhovnog suda. Ustavni sud primjećuje da u vezi sa navedenim pravom apelant, u suštini, iznosi iste argumente kao i u vezi sa navodima o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje, odnosno zaključuje da je zbog osporene odluke Vrhovnog suda (kao i pokrenutog postupka protivizvršenja) došlo do povrede i ovog prava. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je već razmatrao navode o povredi prava na pravično suđenje, te je utvrdio da su isti neosnovani i da je odluka Vrhovnog suda donijeta pravilnom primjenom materijalnog prava, uz jasno obrazloženje, te nezadovoljstvo apelanta tom odlukom ne pokreće samo po sebi pitanje prava na imovinu apelanta.

44. Stoga, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u ostalim aspektima prava na pravično suđenje, kada je Vrhovni sud donio odluku kojom je preinačio nižestepene odluke pozivajući se na relevantne odredbe zakona, o čemu je dao dovoljne i jasne razloge.

46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku kada je Vrhovnom sudu trebalo dvije godine i šest mjeseci da donese odluku po reviziji u predmetu koji je po svojoj prirodi, odnosno po samom zakonu hitan, zbog čega nalazi da je povrijeđeno pravo apelanta iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje.

47. Ustavni sud nalazi da nije došlo do povrede prava na imovinu apelanta iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je prilikom donošenja osporene odluke Vrhovni sud dao jasno obrazloženje primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, te se osporena presuda ni u čemu ne doima arbitrarnom.

48. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3506/13 (B. D.) | Sudska praksa | Aktio