Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1602/15 (K. K.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1602/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-1602/15, rješavajući apelaciju Kasima Kapića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Kasim Kapić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Rs 003687 14 Rsž od 5. marta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kasim Kapić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Cazina, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 2. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 Rs 003687 14 Rsž od 5. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se naloži tuženom (S. H.) da na ime naknade materijalne štete, po osnovu razlike plate i toplog obroka za 2003. i 2004. godinu, te razliku regresa za 2003. godinu, apelantu isplati određeni novčani iznos.
2. U toku predmetnog parničnog postupka je utvrđeno da je apelant u spornom periodu bio uposlenik d.o.o. ,,Stampress“ Cazin, a tuženi njegov zakonski zastupnik, da je apelantu u spornom periodu obračunata plata iznosila određeni novčani iznos, koji iznos novca je podignut sa transakcijskog računa d.o.o. ,,Stampress“ gotovinskim nalogom za isplatu, da je potom podignuti iznos položen na blagajnu preduzeća, da je ukupan iznos obračunate plate isplaćen apelantu, s tim da zaposlenici pa ni apelant u 2003. godini nisu potpisivali prijem plate, niti je u platnim spiskovima za 2003.godinu bila predviđena rubrika za potpis zaposlenika, da je na platnim spiskovima za 2004. godinu bila rubrika za potpis zaposlenika, da se na tim spiskovima za period januar – oktobar 2004. godine nalazi potpis apelanta, s tim da je grafološkim vještačenjem utvrđeno da apelant vlastoručno nije potpisao prijem plate za period januar - juli 2004. godine, za period avgust-oktobar nalaze se crno-bijele fotokopije nastale višestrukim kopiranjem jednog autentičnog potpisa apelanta i da predstavljaju krivotvorinu, a da je prijem plate za novembar u ime apelanta potpisala knjigovođa A. Ć., da je nesporno da je apelant primao platu u mjesečnim iznosima po 1.500,00 KM i da prema nalazu vještaka kada bi se ova činjenica uzela utvrđenom proizlazila da je apelantu po osnovu plaće za utuženi vremenski period manje isplaćeno 3.417,00 KM, da nije na pouzdan način utvrđena činjenica ko je novac za isplatu stavljao u koverte, da nije dokazano da je u koverti bilo manje novca nego po obračunu plate, da nije dokazano da je tuženi nakon podizanja novca u banci i polaganja istog u blagajnu preduzeća ponovo preuzimao novac za isplatu plaće, da u knjigovodstvu tuženog postoji izvršen obračun toplog obroka za oktobar 2003.godine i za period januar - maj 2004. godine i da je prema platnim spiskovima topli obrok isplaćen apelantu, a da je grafološkim vještačenjem utvrđeno da apelant vlastoručno nije potpisao prijem toplog obroka za januar, februar i mart mjesec 2004.godine, da je apelantu obračunat regres za 2003.godinu u ukupnom iznosu od 560,00 KM (220,00 KM+170,00 KM+170,00 KM), da je prema platnim spiskovima apelantu regres isplaćen a da je grafološkim vještačenjem utvrđeno da je apelant svojeručno potpisao prijem dijela regresa u visini od 170,00 KM, a da prijem regresa u visini od 220,00 KM i 170,00 KM nije vlastoručno potpisan. Na ovako utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud nije našao mjesta za primjenu odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), obzirom da apelant nije dokazao da je određeni iznos plate, regresa i toplog obroka prešao u imovinu tuženog, da nije dokazao da je tuženi počinio štetnu radnju, da nije dokazano da je apelant primao isplate manje od obračunatih, niti u kojim manjim iznosima, da se apelant neosnovano poziva na odredbu člana 275., 276, 310, u vezi sa članom 232. Zakona o privrednim društvima F BiH i da pogrešno smatra da direktor društva odgovara za štetu koja se prouzrokuje zaposleniku ili trećem licu, odnosno prvostepeni sud zaključuje da direktor društva odgovara za poslovanje preduzeća samo krivično i prekršajno. Kantonalni sud, između ostalog, konstatuje da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze cijenio posebno i u uzajamnoj povezanosti u smislu člana 8. Zakon o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) te ovakvom ocjenom izvedenih dokaza i relevantnih činjenica utvrđenih takvom ocjenom dokaza, u obrazloženju presude dao valjane činjenične i pravne razloge za zaključak da apelant nije dokazao postojanje općih pretpostavki odgovornosti za uzrokovanu štetu iz člana 154. ZOO, a iz istih razloga nije dokazano ni da je došlo do stjecanja bez osnova odnosno povećanja imovine tuženog na račun imovine apelanta, da nema mjesta primjeni odredbe člana 170. stav 2. ZOO pa kako apelant u smislu člana
7. ZPP nije dokazao činjenice na kojima je temeljio tužbeni zahtjev to je, po ocjeni Kantonalnog suda, valjan zaključak prvostepenog suda kada je apelantov zahtjev odbio.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman