Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2801/15 (V.A. i Z.Š. i F.L.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2801/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-2801/15, rješavajući apelacije V. A. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

V. A., protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0

Rs 028837 14 Rev 3 od 12. marta 2015. godine;

Z. Š., protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 029663 13 Rev od 23. marta 2015. godine;

F. L., protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 030876 13 Rev od 23. marta 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2801/15 V. A. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 4. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 028837 14 Rev 3 od 12. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tuženi (Regionalni medicinski centar „Dr. Safet Mujić“ Mostar) da joj isplati razliku plaća za period od jula 2004. godine do 31. decembra 2008. godine, kao i zahtjev za isplatu naknade za korištenje godišnjeg odmora - regresa za 2004. i 2005. godinu. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da se na predmetna potraživanja apelantice za period za koji su odbijeni njeni tužbeni zahtjevi, nisu mogle primjeniti odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva (u daljnjem tekstu: GKU iz 2000. godine), obzirom da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) svojom odlukom broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine (objavljena u „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 86/11 od 21. decembra 2011. godine) utvrdio da GKU iz 2000. godine u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu da odluke Ustavnog suda FBiH, prema pravilu, djeluju od momenta njihovog objavljivanja (ex nunc), a retroaktivno (ex tunc) samo ukoliko je Ustavni sud FBiH u svojoj odluci takvo djelovanje utvrdio, kao i to je odluka Ustavnog suda FBiH objavljena prije nego li je pravomoćno odlučeno o predmetnim potraživanjima apelantice, konstatovano je da se navedena odluka Ustavnog suda FBiH primjenjuje u konkretnom slučaju. Isto tako, utvrđeno je da se nisu mogle primjeniti niti odredbe odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine iz 2000. godine, jer se isti primjenjivao samo u preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a tuženi je javna ustanova.

2. AP-2803/15 Z. Š. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 5. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 029663 13 Rev od 23. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se obaveže tuženi (Regionalni medicinski centar „Dr. Safet Mujić“ Mostar) da mu isplati razliku plaća za period od avgusta 2004. godine zaključno sa decembrom 2008. godine, doprinose iz plaće i na plaću za navedeni period, kao i regresa za 2004. godinu. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da se na predmetna potraživanja apelanta za period za koji je odbijen tužbeni zahtjev nisu mogle primjeniti odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine iz 2000. godine, jer se isti primjenjivao samo u preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a tuženi je javna ustanova. Također, utvrđeno je da se nisu mogle primjeniti ni odredbe Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, iz razloga što ovaj ugovor ne sadrži parametre za obračun osnovne plaće, odnosno ne sadrži odgovarajuće koeficijente, a oba parametra za obračun osnovne plaće (najniža neto plaća i odgovarajući koeficijent) moraju biti regulisani istim pravnim osnovom. Osim toga, zaključeno je da je novi Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca u oblasti zdravstva za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine objavljen u „Službenim novinama F BiH“ 10. septembra 2007. godine i da je stupio na snagu narednog dana, a da je odredbom člana 69. stav 2. ovog ugovora propisano da primjena istog u kantonima počinje od davanja saglasnosti i pod uslovima utvrđenim odlukom od strane Vlade Kantona. Obzirom da je sporazumom zaključenim između predstavnika Vlade HNK i predstavnika Samostalnog sindikata uposlenih u zdravstvu HNK od 3. aprila 2008. godine i aneksom sporazuma od 3. septembra 2008. godine uređena dinamika primjene navedenog kolektivnog ugovora za period od 14. avgusta 2007. godine do 31. decembra 2008. godine, konstatovano je da se na predmetna potraživanja nisu mogle primjeniti niti odredbe ovog kolektivnog ugovora (primjena istog u HNK počela od 1. januara 2009. godine). Pored toga, zaključeno je da je neosnovan apelantov navod u vezi primjene odredaba Pravilnika o radu tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik), iz razloga što je apelant zahtjev za isplatu razlike plaće zasnovao na odredbama GKU iz 2000. godine, a ne na odredbama Pravilnika i nije izvodio dokaze na okolnost kolika bi mu plaća u spornom periodu pripadala po odredbama Pravilnika.

3. AP-2804/15 F. L. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 5. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 030876 13 Rev od 23. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se obaveže tuženi (Regionalni medicinski centar „Dr. Safet Mujić“ Mostar) da mu isplati razliku plaća za period od septembra 2004. godine zaključno sa decembrom 2008. godine, kao i regresa za 2004. i 2005. godinu. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da se na predmetna potraživanja apelanta za period za koji je odbijen tužbeni zahtjev nisu mogle primjeniti odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine iz 2000. godine, jer se isti primjenjivao samo u preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a tuženi je javna ustanova. Također, utvrđeno je da se nisu mogle primjeniti ni odredbe Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, iz razloga što ovaj ugovor ne sadrži parametre za obračun osnovne plaće, odnosno ne sadrži odgovarajuće koeficijente, a oba parametra za obračun osnovne plaće (najniža neto plaća i odgovarajući koeficijent) moraju biti regulisani istim pravnim osnovom. Osim toga, zaključeno je da je novi Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca u oblasti zdravstva za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine objavljen u „Službenim novinama F BiH“ 10. septembra 2007. godine i da je stupio na snagu narednog dana, a da je odredbom člana 69. stav 2. ovog ugovora propisano da primjena istog u kantonima počinje od davanja saglasnosti i pod uslovima utvrđenim odlukom od strane Vlade Kantona. Obzirom da je sporazumom zaključenim između predstavnika Vlade HNK i predstavnika Samostalnog sindikata uposlenih uzdravstvu HNK od 3. aprila 2008. godine i aneksom sporazuma od 3. septembra 2008. godine uređena dinamika primjene navedenog kolektivnog ugovora za period od 14. avgusta 2007. godine do 31. decembra 2008. godine, konstatovano je da se na predmetna potraživanja nisu mogle primjeniti niti odredbe ovog kolektivnog ugovora (primjena istog u HNK počela od 1. januara 2009. godine). Pored toga, zaključeno je da je neosnovan apelantov navod u vezi primjene odredaba Pravilnika o radu tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik), iz razloga što je apelant zahtjev za isplatu razlike plaće zasnovao na odredbama GKU iz 2000. godine, a ne na odredbama Pravilnika i nije izvodio dokaze na okolnost kolika bi mu plaća u spornom periodu pripadala po odredbama Pravilnika.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2801/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud ukazuje na svoju Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-5612/14 od 28. aprila 2016. godine, u kojoj je već odlučivao o istim ili sličnim činjeničnim i pravnim pitanjima (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2801/15 (V.A. i Z.Š. i F.L.) | Sudska praksa | Aktio