Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4437/13 (M. S.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Povrat stana
  • Stanarsko pravo
  • Razvod braka
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Propisano zakonom
  • Upravni spor
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4437/13

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4437/13, rješavajući apelaciju Mirsada Suljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirsada Suljevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 004396 13 Uvp od 29. augusta 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 004396 09 U od 17. decembra 2012.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirsad Suljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatko Tirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. oktobra 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 004396 13 Uvp od 29. augusta 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 004396 09 U od 17. decembra 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Zore Remović-Gavrilović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i Ministarstva prostornog uređenja, građenja i uređenja okoliša (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 4. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 13. jula 2016. godine, tužiteljica 14. jula 2016. godine, Vrhovni sud 15. jula 2016. godine, a tuženi 19. jula 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Stavom 1. Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 004396 09 U od 17. decembra 2012. godine uvažena je tužiteljicina tužba, te su poništeni Rješenje Ministarstva broj 27/02-23-2652/09 od 3. jula 2009. godine i Rješenje Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/1-372-726/99 od 21. maja 2009. godine. Stavom 2. potvrđeno je da su Milenko Gavrilović i Dušanka Gavrilović bili nositelji stanarskog prava na dvosobnom stanu od 56 m , I sprat, u Sarajevu u Ulici Nusreta Šišića Dede broj 10, vlasništvo „Bosnalijeka“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Stavom 3. dozvoljeno je tužiteljici kao članu porodičnog domaćinstva svog svekra Milenka Gavrilovića (u daljnjem tekstu: svekar) i svekrve Dušanke Gavrilović (u daljnjem tekstu: svekrva) vraćanje u posjed predmetnog stana. Stavom 4. utvrđeno je da apelantu kao privremenom korisniku koji predmetni stan koristi na osnovu privremenog Rješenja broj 14/1-372- 00158/94 od 2. juna 1994. godine prestaje pravo korištenja predmetnog stana. Stavom 5. određeno je da je apelant dužan napustiti predmetni stan u roku od 15 dana od dana dostavljanja ove presude. Stavom 6. utvrđeno je da apelant nema pravo na alternativni smještaj prema standardima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Stavom 7. utvrđeno je i da ako apelant kao privremeni korisnik otuđi stvari koje su sastavni dio stana, nanese oštećenje na instalacijama (električnim, vodovodnim i odvodnim instalacijama) ili na drugi način ošteti stambenu jedinicu, protiv njega će biti pokrenut krivični postupak. Stavom 8. je utvrđeno da ako apelant ne ispoštuje rok za iseljenje određen u stavu 5. ove presude, kaznit će se novčanom kaznom u skladu sa članom 18.f) stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.

6. U obrazloženju je navedeno da je u Rješenju Ministarstva broj 27/02-23-2652/09 od 3. jula 2009. godine zaključeno da je Uprava rješenjem od 21. maja 2009. godine u ponovnom postupku, uz pravilnu primjenu Zakona o upravnom postupku, pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje, i to: da je 25. decembra 1982. godine tužiteljica zaključila brak s Mirom Gavrilovićem, sinom svekra i svekrve koji su bili nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu; da je taj brak razveden 12. septembra 1989. godine Presudom Petog opštinskog suda II Beograd broj P-1325/89 od 12. septembra 1989. godine; da je svekar umro 6. maja 1992. godine, a svekrva 27. aprila 1998. godine; da je tužiteljica ponovo, 18. septembra 2000. godine, zaključila brak s Mirom Gavrilovićem; da je Miro Gavrilović, prema ugovoru o korištenju stana zaključenom 3. augusta 1990. godine, od preduzeća „Bosnaputevi“ Sarajevo dobio stan u Ulici Semira Frašte broj 8 koji je, prema Potvrdi „Sarajevostana“ broj 02-7287/04 od 22. oktobra 2004. godine, koristio u porodičnom domaćinstvu sa kćerkama Lalom Gavrilović i Lalicom Gavrilović; da je prema Rješenju o povratu tog stana u Ulici Semira Frašte broj 23/5-372-1521/99 od 25. decembra 2001. godine i zapisnika o uvođenju u posjed stana od 5. septembra 2002. godine Miro Gavrilović ostvario povrat tog stana u posjed na način da je po njegovoj punomoći u posjed stana uvedena tužiteljica; da je prema Uvjerenju MUP-a PU Centar broj 06/3-13-6, 1-2162/2002 od 17. juna 2002. godine tužiteljica imala prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog stana u Ulici Nusreta Šišića Dede sve od 28. septembra 1984. godine i ona je, prema izbjegličkoj legitimaciji Općine Pale broj 2303/93 od 23. decembra 1993. godine, izbjegla sa adrese Nusreta Šišića Dede 20. aprila 1992. godine; da je prema aktu Federalnog zavoda za statistiku Sarajevo, prilikom provođenja popisa stanovništva od 1. do 15. aprila 1991. godine, tužiteljica popisana u Općini Sarajevo-Centar, na adresi V. Kecmanovića Đ. broj 14 (sadašnja Nusreta Šišića Dede), kao i da je tužiteljica živjela u predmetnom stanu do izbijanja rata, a da nikada nije živjela u stanu u Ulici Semira Frašte.

7. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja tuženi je, kako je obrazložio Kantonalni sud, izveo zaključak da tužiteljica nije bila član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu u skladu sa članom 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, pa joj ne pripada pravo na njegovo vraćanje u posjed u smislu člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon), zbog čega je tuženi, primjenom člana 237. stav

2. Zakona o upravnom postupku, odlučio kao u dispozitivu osporenog rješenja. Prvostepeni organ je, kako je obrazložio Kantonalni sud, odbio zahtjev tužiteljice navodeći da se iz izjava svjedoka može zaključiti da je porodično domaćinstvo tužiteljice koristilo dvije stambene jedinice, pa kako u smislu člana 12. Zakona o stambenim odnosima građanin može biti nositelj stanarskog prava samo na jednom stanu, te s obzirom na činjenicu da je tužiteljica uvedena u posjed stana svog supruga Mire Gavrilovića koji se nalazi u Ulici Semira Frašte broj 8, to je tužiteljicin zahtjev za povrat stana u Ulici Nusreta Šišića Dede broj 10 u smislu člana 12. Zakona o stambenim odnosima neosnovan.

8. Prema ocjeni Kantonalnog suda, navedeni osporeni akti upravnih organa nisu pravilni i zakoniti. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da u vrijeme kada je tužiteljica 5. aprila 1999. godine prvostepenom upravnom organu podnijela zahtjev za vraćanje stana u posjed, Zakon je uređivao pitanje vraćanja u posjed stanova predratnim nositeljima stanarskih prava i članovima porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava. Prema članu 1. tog zakona utvrđuje se prestanak važenja Zakona o napuštenim stanovima, uključujući sve kasnije propise, te da nadležni upravni organi odlučuju o pravima nositelja stanarskih prava i članova njihovog porodičnog domaćinstva u skladu sa odredbama člana 6. Zakona o stambenim odnosima da se vrate u svoje stanove. Prema članu 2. Zakona sve administrativne, sudske i sve druge odluke donesene na osnovu propisa navedenih u članu 1, a kojima prestaje stanarsko pravo, ništave su, te da član 3. Zakona predviđa da nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbom člana 3. st. 1. i 2. Zakona, kako je obrazložio taj sud, propisano je da nositelj stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, te da se osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju izbjeglicama i raseljenim osobama prema ovom aneksu.

9. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, koji je preuzet kao federalni zakon, članovima porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova, braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i osobe koje je nositelj stanarskog prava dužan da po zakonu izdržava, ili su te osobe dužne da po zakonu izdržavaju nositelja stanarskog prava, a koje zajedno s njim stanuju i žive, kao i osobe koje s nositeljem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina i više od pet godina ako su se uselile na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nositelja stanarskog prava. Navedeno je i da se pravo korisnika stana iz člana 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima da nastavi korištenje stana nakon smrti nositelja stanarskog prava, u smislu odredbe člana 21. tog zakona, presuđuje prema stanju u vrijeme smrti nositelja stanarskog prava. To znači, kako je obrazložio taj sud, da osoba koja pretenduje na ostvarivanje tog prava mora, pored ostalog, da u vrijeme smrti nositelja stanarskog prava bude faktički korisnik stana, što podrazumijeva trajnost korištenja u ekonomskoj zajednici s nositeljem stanarskog prava u istoj stambenoj jedinici. Iz činjeničnog stanja spisa, prema obrazloženju presude, proizlazi da je tužiteljica 5. aprila 1999. godine podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana čiji su nositelji stanarskog prava bili njezin svekar, koji je umro 6. maja 1992. godine, i svekrva, koja je umrla 27. aprila 1998. godine, te da je tužiteljica 25. decembra 1982. godine zaključila brak s Mirom Gavrilovićem koji je bio sin nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, kao i da je tužiteljica bila prijavljena na adresi predmetnog stana sve od septembra 1984. pa nadalje, gdje je i popisana za vrijeme popisa stanovništva 1991. godine, a da je evidentirana i u evidenciji Sarajevostana kao korisnica predmetnog stana (potvrda iz 2004. godine).

10. Dakle, kako je zaključio Kantonalni sud, iz pismene dokumentacije spisa, kao i iz iskaza saslušanih, poimenično navedenih svjedoka koji su stanari zgrade u Ulici Nusreta Šišića Dede i koji nisu zainteresirani za ishod spora, a čiji iskazi su saglasni, proizlazi da je tužiteljica od momenta udaje 1982. godine pa sve do izbijanja ratnih sukoba živjela u ekonomskoj zajednici života sa svekrom i svekrvom u predmetnom stanu kada je zbog ratnih sukoba napustila stan, pa je, prema zaključku tog suda, tužiteljica u skladu sa članom 6. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima bila član porodičnog domaćinstva svog svekra i svoje svekrve s kojima je živjela u predmetnom stanu u trajnoj ekonomskoj zajednici. U skladu s tim, prema mišljenju Kantonalnog suda, tužiteljici pripada pravo, u smislu člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, da se vrati u posjed predmetnog stana jer je taj stan 30. aprila 1991. godine bio njezin dom. Pri tome taj sud naglašava da zbog činjenice da se tužiteljica ponovo, 18. septembra 2000. godine, udala, tj. zaključila brak s Mirom Gavrilovićem, te s obzirom na činjenicu da je tužiteljica kao punomoćnik Mire Gavrilovića uvedena u posjed stana u Ulici Semira Frašte broj 8, čiji je nositelj stanarskog prava bio Miro Gavrilović, tuženi pogrešno izvode zaključak da ona nije bila član porodičnog domaćinstva na predmetnom stanu u Ulici Nusreta Šišića Dede broj 10, nego je u skladu sa čl. 12. i

19. Zakona o stambenim odnosima bila član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava Mire Gavrilovića na stanu u Ulici Semira Frašte broj 8. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima propisano da ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nositeljem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Dakle, osnovni uvjet da bi se u skladu sa članom 19. Zakona o stambenim odnosima bračni drug smatrao sunositeljem stanarskog prava je zajednica života s bračnim drugom koji je zaključio ugovor o korištenju stana.

11. Iz činjeničnog stanja spisa, kako je obrazloženo, vidljivo je da je nakon razvoda braka s tužiteljicom Miri Gavriloviću na osnovu Rješenja GP „Bosnaputevi“ Sarajevo broj 2171/90 od 19. jula 1990. godine dodijeljen stan na korištenje i da je on na osnovu ugovora o korištenju stana postao nositelj stanarskog prava na stanu u Ulici Semira Frašte broj 8 Sarajevo. Kako iz navedenih materijalnih dokaza, kao i iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je tužiteljica živjela sa svojim svekrom i svekrvom u ekonomskoj zajednici u stanu u Ulici Nusreta Šišića Dede broj 10, u skladu s tim ona istovremeno nije mogla biti član porodičnog domaćinstva na stanu u Ulici Semira Frašte broj 8 čiji je nositelj stanarskog prava bio Miro Gavrilović na šta, prema obrazloženju Kantonalnog suda, upućuje i potvrda „Sarajevostana“ d.d. Sarajevo broj 02-7287/04 od 22. oktobra 2004. godine iz koje je vidljivo da tužiteljica nije korisnik stana u Ulici Semira Frašte broj 8. Također je navedeno da je Rješenjem Uprave broj 23/5-372-1521/99 od 25. decembra 2001. godine potvrđeno da je Miro Gavrilović nositelj stanarskog prava na stanu u Ulici Semira Frašte broj 8/7, u Sarajevu, pa mu se dozvoljava vraćanje u posjed tog stana, te da je na osnovu tog rješenja, kao i na osnovu punomoći kojom je Miro Gavrilović ovlastio tužiteljicu, Miro Gavrilović 5. septembra 2002. godine uveden u posjed tog stana koji je na osnovu Ugovora broj Ov I 97/03 od 17. decembra 2003. godine otkupio, te nakon toga i prodao. Prema mišljenju Kantonalnog suda, u skladu s navedenim Miri Gavriloviću nije trebala tužiteljicina saglasnost za otkup stana u Ulici Semira Frašte broj 8 jer ona nikada nije zasnovala zajednicu života s njim u tom stanu, niti je bila u bračnim odnosima s njim u vrijeme kada je on bio nositelj stanarskog prava na tom stanu, što proizlazi iz potvrde od 6. juna 2003. godine koju je izdala firma „Bosnaputevi“ d.d. Sarajevo kao nositelj prava raspolaganja stanom. Navedeno je da tužiteljica ni u momentu podnošenja zahtjeva za povrat u posjed predmetnog stana (5. aprila 1999. godine) u Ulici Nusreta Šišića Dede broj 10, kao ni nakon ponovnog zaključenja braka s Mirom Gavrilovićem nije zasnovala zajednicu života s njim u stanu u Ulici Semira Frašte koji je on koristio sa svojim kćerkama, koji je u vrijeme podnošenja zahtjeva za povrat koristio privremeni korisnik, s obzirom da je Miro Gavrilović taj stan u toku ratnih zbivanja napustio.

12. Osim toga, prema obrazloženju Kantonalnog suda, bez utjecaja u ovoj pravnoj stvari je činjenica da se tužiteljica s Mirom Gavrilovićem prema Presudi Opštinskog suda II Beograd broj P- 1325/89 od 12. septembra 1989. godine razvela u Beogradu. Ovo iz razloga, kako je naveo taj sud, jer u vrijeme važenja tadašnjeg Zakona o porodičnim odnosima i Zakona o parničnom postupku, a i sada, kod razvoda braka primjenjuju se odredbe o izberivoj mjesnoj nadležnosti suda, zbog čega tužiteljica po zakonu nije morala da se razvede isključivo pred sudom u Sarajevu. Također, prema obrazloženju presude, nije od utjecaja u ovoj pravnoj stvari činjenica da je tužiteljica kao punomoćnik Mire Gavrilovića 5. septembra 2002. godine putem nadležnog organa uvedena u posjed stana u Ulici Semira Frašte čiji je nositelj stanarskog prava bio Miro Gavrilović jer te radnje tužiteljica nije preduzimala u svoje ime, već u ime Mire Gavrilovića. Iz navedenih razloga, Kantonalni sud je naveo da se ne može pozvati na ocjenu dokaza koju je tuženi dao u osporenom rješenju s obzirom da je tuženi u tom rješenju propustio dati ocjenu svih izvedenih dokaza. Kantonalni sud je naveo da upravni organi nisu obrazložili jesu li cijenili i zašto nisu prihvatili kao valjane dokaze javne isprave na okolnost utvrđivanja tužiteljicinog statusa (uvjerenja o kretanju i uvjerenja o prijavi boravka kojim se potvrđuje da je tužiteljica od 1983. godine bila prijavljena na adresi predmetnog stana, dokaz da je bila upisana u birački spisak, izjave saslušanih svjedoka ) iz kojih razloga ovakvo obrazloženje, prema mišljenju tog suda, nije moglo dovesti do pravilne i zakonite odluke jer ne uzima u obzir konkretnu situaciju i sve izvedene dokaze kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, već se isključivo zasniva na pretpostavkama koje mogu, a i ne moraju imati neki značaj u konkretnom slučaju. Navedeno je da taj sud smatra da bi drugačije tumačenje i primjena izmijenjenog člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima bili nepravilni i ne bi vodili zakonitom cilju i imali bi za posljedicu stavljanje tužiteljice kao člana porodičnog domaćinstva u neravnopravan položaj u pogledu ostvarivanja prava na stan.

13. Konačno, navedeno je da je o apelantovim pravima kao privremenog korisnika predmetnog stana koji je u predmetni stan uselio 1993. godine na osnovu privremenog Rješenja nadležnog organa broj 14/1372- 00158/94 od 2. juna 1994. godine, koji je 30. aprila 1991. godine stanovao kao podstanar u Ulici G. Fete broj 39 u Sarajevu, te koji na osnovu navedenog spada u krug osoba iz člana 2. stav 3. Zakona, što ukazuje na činjenicu da je privremeni korisnik, tj. osoba tretirana čl. 11. i 11.a) navedenog zakona, te je odlučeno kao u st. 4, 5, 6, 7. i 8. navedene presude i člana 7. citiranog zakona.

14. Protiv navedene presude apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 09 0 U 004396 13 Uvp od 29. augusta 2013. godine zahtjev za vanredno preispitivanje odbio kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da je taj sud, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom i drugostepenom upravnom postupku ocijenio da je pravilan zaključak Kantonalnog suda da se tužiteljica smatra članom porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava svekra i svekrve u skladu sa odredbama člana 6. Zakona o stambenim odnosima koji je preuzet kao federalni zakon, te da joj pripada pravo na povrat stana u posjed u skladu sa odredbama Zakona, tim prije što se, prema mišljenju tog suda, predmetni stan može smatrati njezinim domom saglasno odredbama člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kako se zahtjev za vanredno preispitivanje saglasno odredbi člana 41. stav 4. Zakona o upravnim sporovima, prema obrazloženju Vrhovnog suda, ne može podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, to apelantovi navodi koji se odnose na utvrđivanje činjeničnog stanja nisu ni razmatrani, a posebno oni koji se odnose na navodni faktički posjed drugog stana u Ulici Semira Frašte broj 8.

15. Vrhovni sud je naveo da su također bez utjecaja navodi izneseni u zahtjevu za vanredno preispitivanje da se status tužiteljice promijenio razvodom od Mire Gavrilovića jer je ocjenom dokaza utvrđeno da je tužiteljica prvo s Mirom Gavrilovićem u predmetnom stanu neprekidno trajno stanovala i živjela s nositeljima stanarskog prava počev od 1983. godine, kako proizlazi i iz spisa priloženog Uvjerenja Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, Policijska uprava Centar, Odjeljenje za administraciju i podršku Sarajevo broj 06/3-13-6.1.2162/2002 od 17. juna 2002. godine i iskaza svjedoka. Nadalje, za pravilno donošenje odluke po zahtjevu za povrat u posjed stana, kako je obrazložio taj sud, nije relevantno naknadno zaključivanje braka tužiteljice s Mirom Gavrilovićem 2000. godine budući da je u predmetu povrata u stan jedino relevantan status tužiteljice na dan 30. april 1992. godine, odnosno utvrđenje da je tog dana bila član domaćinstva nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu (a da nije imala status sunositeljice stanarskog prava na stanu u Ulici Semira Frašte), da je s njima trajno živjela i stanovala u predmetnom stanu i da je taj stan bio njezin dom u skladu sa odredbama člana 8. Evropske konvencije. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i proizvoljno utvrđenim činjenicama. Smatra da sudovi uopće nisu uzeli u obzir da je tužiteljica sve vrijeme postupala prevarno jer, da nije, ne bi se razvela u Beogradu nego u Sarajevu, te da su joj dosudili stan iako je ona sa suprugom već bila otkupila drugi stan u Ulici Semira Frašte i da je prilikom otkupa tog stana bila navedena kao član porodičnog domaćinstva supruga i štaviše da je prilikom povrata tog stana tužiteljica uvedena u njegov posjed. Apelant navodi i da su neshvatljivi zaključci redovnih sudova da je tužiteljica bila član porodičnog domaćinstva svekra i svekrve jer je nesporno utvrđeno da je ona prije rata odselila od njih.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da je apelacija neosnovana.

18. Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da je apelacija neosnovana.

19. Općinski sud je naveo hronologiju postupka, te istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva.

20. Tužiteljica je navela da apelaciju treba odbiti jer apelant u apelaciji i ne navodi koja su mu prava prekršena, već daje ocjenu dokaza i primjene materijalnog prava.

V.Relevantni propisi

21. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nositelj stanarskog prava) ima pravo na povratak shodno Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog član primjenjuje se samo na nositelje stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.

22. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Službene novine FBIH“ br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Korisnikom stana u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu. Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan da po Zakonu izdržava, ili su ta lica dužna da po zakonu izdržavaju nosioca stanarskog prava a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od devet godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 19. st. 1.i 2.

Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.

Ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda 09 0 U 004396 13 Uvp od 29. augusta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. oktobra 2013. godine, a apelacija je podnesena 30. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz čl. II/4. i II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. čl. 8. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje 28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su predmet osporavanja apelacijom odluke donesene u postupku povrata predmetnog stana, dakle da se radilo o postupku u kojem je odlučivano o građanskim pravima i obavezama apelanta, tužiteljice i tuženih, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

31. Apelant smatra da su redovni sudovi prilikom donošenja svojih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenice kada su zaključili da je tužiteljica bila član porodičnog domaćinstva svog svekra i svekrve i da joj zbog toga pripada pravo na povrat predmetnog stana iako je njezin suprug otkupio i prodao drugi stan. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

32. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi, rješavajući slična pravna i činjenična pitanja, npr. u predmetu AP 645/04 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 645/04 od 2. decembra 2005. godine, objavljenu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) iskazao stav da je: „Cilj donošenja Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine bilo vraćanje na stanje koje je bilo 30. aprila 1991. godine u pogledu stečenih stanarskih prava. Ustav ne zahtijeva doslovno tumačenje zakona, nego teleološko-ciljno tumačenje, kako bi zakon bio dosljedan svojoj svrsi, tj. „ratio legis“. Usprkos činjenici da su odredbe člana 14. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine općenite, jasno je da nije bila namjera da se Zakon primjenjuje na lica koja su napustila stanove u okolnostima u kakvim je tužena u konkretnom slučaju napustila predmetni stan (dobrovoljno kretanje stanovništva), nego da se Zakon primjenjuje na lica koja su, zbog ratnih okolnosti, bila dovedena u položaj izbjeglice ili raseljenog lica. Pogrešno razumijevanje navedenog zakona i njegova striktna primjena na svaki slučaj mogu dovesti do nepravičnosti.“

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su na osnovu prezentiranog činjeničnog stanja i provedenih dokaza redovni sudovi zaključili da je tužiteljica bila član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava 30. aprila 1991. godine, a i nakon toga, te da joj iz tog razloga pripada pravo na povrat predmetnog stana shodno odredbama člana 6. Zakona o stambenim odnosima. Dovodeći navedene činjenice predmeta u kontekst s citiranim odredbama zakona, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su Kantonalni sud, a nakon njega i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo ili proizvoljno utvrdili činjenice. Ustavni sud smatra da su za svoja odlučenja redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge i obrazloženja i da su ta obrazloženja u skladu sa standardima Evropske konvencije.

34. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da suprotno apelantovim navodima iz provedenih dokaza proizlazi da tužiteljica nije bila član porodičnog domaćinstva Mire Gavrilovića, niti je s njim mogla biti sunositeljica stanarskog prava na stanu u Ulici Semira Frašte. Ovo stoga jer u vrijeme kada je Miro Gavrilović postao nositelj stanarskog prava na tom stanu tužiteljica nije bila njegov bračni partner s obzirom da je njihov brak razveden 1989. godine, pri čemu nije od utjecaja činjenica da je taj brak razveden u Beogradu, a ne u Sarajevu budući da je to u skladu s propisima koji su tada bili na snazi. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i da iz činjenica predmeta proizlazi da je tužiteljica u vezi s predajom stana u Ulici Semira Frašte Miri Gavriloviću u posjed nastupala u njegovo ime i za njegov račun kao njegova punomoćnica, dakle da se nije radilo, kako tvrdi apelant, o uvođenju u posjed tog stana tužiteljice kao sunositeljice stanarskog prava, nego o njezinom postupanju po osnovu punomoći koju je dobila od Mire Gavrilovića i kojem, zbog svega navedenog, nije ni trebala njezina saglasnost za otkup i prodaju stana u Ulici Semira Frašte. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.

35. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

36. Apelant navodi da su mu zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava prekršeni i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S obzirom da apelant navode o kršenju ovih prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, te kako je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Nemakršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i proizvoljno utvrdili činjenice kada su zaključili da je tužiteljica imala status člana porodičnog domaćinstva na predmetnom stanu, zbog čega joj pripada pravo na povrat predmetnog stana budući da nije bila član porodičnog domaćinstva u stanu u Ulici Semira Frašte, niti je bila sunositeljica stanarskog prava jer je njezin brak s bivšim mužem u vrijeme kada je on stekao stanarsko pravo na tom stanu bio razveden.

38. Nemakršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelant kršenje navedenih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju to pravo nije prekršeno.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4437/13 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio