Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1227/15 (Z. i Ž. K. i drugi)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nematerijalna šteta
  • Stjecanje bez osnova
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1227/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-1227/15, rješavajući apelacije Zlate Križan drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zlata Križan i Željko Križan protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 061272 14 Rev od 9.

januara 2015. godine;

„Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 019432 14 Gž od 3.

marta 2015. godine;

Fata Mulaosmanović i Hava Karaman protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 048722 14 Rev od 29. januara 2015. godine;

O.V. protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 Mal 031978 14 Gž od 5. februara 2015. godine;

Muhamed Talundžić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 004157 13 Rev od 10. marta 2015.

godine;

Dušan Kovač, Duško Milićević i Stevan Begenišić protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 028444 14 Rsž od 25.

marta 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1227/15 Zlata Križan i Željko Križan (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Milenko Radović advokat iz Foče, podnijeli su 16. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 061272 14 Rev od 9. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obavežu tuženi (HKD „Napredak“ Sarajevo i „Imperial“ d.o.o. Sarajevo) da im po osnovu neosnovanog bogaćenja isplate iznos od 215.707,00 KM na ime uloženih sredstava u adaptaciju poslovnog prostora Cafe slastičarne “Imperial“ i vrijednosti unesenog inventara i opreme u isti poslovni prostor, dok je odbijen prijedlog apelanata za donošenje mjere osiguranja zabranom raspolaganja i otuđenja cjelokupne opreme i inventara, kao i protivtužbeni zahtjev drugotuženog da se tužitelji obavežu da mu isplate iznos od 157.000,00 KM i nadoknade troškove postupka. Vrhovni sud je naveo da je predmet konkretnog spora zahtjev apelanata, kao zakonskih nasljednika Damira Križana, da im se na temelju čl. 210. Zakona o obligacionim odnosima isplati protuvrijednost sredstava koje je njihov prednik uložio u adaptaciju poslovnog prostora kojeg kao zakupac drži prvotuženi, kao i inventara i opreme koju drugotuženi koristi u tom poslovnom prostoru za obavljanje ugostiteljske djelatnosti. Dalje se navodi da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili zahtjev apelanata iz razloga što je njihov prednik odnose sa tuženim uredio ugovorom, a prijedlog za donošenje privremene mjere jer nisu dokazali da tuženi imaju namjeru da prodaju-otuđe predmetnu opremu i inventar, dok je protivtužbeni zahtjev drugotuženog odbijen zbog zastare. Vrhovni sud je istakao da su odnosi između prednika apelanata i prvotuženog bili uređeni ugovorom o saradnji (potpisan u oktobru 2001. godine), koji je sadržavao sve bitne elemente ugovora iz člana 26. Zakona o obligacionim odnosima, a kojim su prednik apelanata i prvotuženi (koji je osnivač drugotuženog) uredili odnose u vezi radova adaptacije poslovnog prostora i korištenja opreme i inventara. Dakle, proizlazi da je pravilan stav nižestepenih sudova da je postojao pravni osnov na temelju kojeg je prvotuženi postao vlasnik svih radova adaptacije poslovnog prostora od 1995. godine do 2001. godine, dok je drugotuženi po tom pravnom osnovu-koristio adaptirani poslovni prostor sa inventarom i opremom do isteka ugovorenog roka, a uz dogovor strana i nakon ugovorenog roka, sve do smrti prednika apelanata. Predmetnim ugovorom koji u postupku nije pobijan iz bilo kojih razloga, prednik apelanata je prenio na prvotuženog pravo vlasništva na svim radovima adaptacije poslovnog prostora (koji obuhvataju zanatske i instalaterske radove) zbog čega nije bilo osnova potraživati protuvrijednosti izvedenih radova adaptacije. Dakle, kako je prednik apelanata ugovorom kao pravnim osnovom uredio odnose sa tuženim na način da je na prvotuženog prenio pravo vlasništva na svim izvedenim radovima adaptacije objekta izvršene od 1995 godine do zaključenja ugovora, dok je za opremu i inventar dogovoreno pravo korištenja od strane drugotuženog do 30. aprila 2002. godine, koji je rok produžen i nastavljen sve do smrti prednika apelanata, a da su i apelanti mogli u svako doba da preuzmu opremu i inventar, to su nižestepeni sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev apelanata i njihov prijedlog za donošenje mjere osiguranja, dok je protivtužbeni zahtjev drugotuženog odbijen pravilnom primjenom odredbe člana

375. Zakona o obligacionim odnosima.

2. AP-1599/15 „Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Odvjetničko društvo Milas, Martinović i Partneri iz Ljubuškog, podnio je 2. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 019432 14 Gž od 3. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena žalba apelanta i preinačena je prvostepena presuda, u dijelu kojim je dosuđena naknada štete na ime pretrpljenog straha i u dijelu odluke o troškovima postupka, dok je u ostalom dijelu potvrđena prvostepena presuda kojom je obavezan apelant da tužitelju (A.P.) na ime naknade nematerijalne štete isplati iznose precizirane u dispozitivu prvostepene presude. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je vozač vozila koje je osigurano kod apelanta-tuženog prouzrokovao prometnu nezgodu u kojoj je tužitelj zadobio povrede, te da je vještak medicinske struke uvidom u medicinsku dokumentaciju o povredama za tužitelja utvrdio da je kod istog umanjena životna aktivnost od 14 %, da je trpio bolove jakog intenziteta jedan dan, bolove srednjeg intenziteta sedam dana i bolove slabog intenziteta 35 dana, kao i da je sekundarni strah srednjeg intenziteta trpio četiri dana, a sekundarni strah blagog intenziteta 21 dan. Ovakav nalaz vještaka medicinske struke prvostepeni sud je pravilno cijenio i prihvatio, koji je i po stajalištu ovog suda sačinjen u skladu sa pravilima nauke i vještine. Kantonalni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud, utvrđenom procentu umanjenja životne aktivnosti, intenzitetu i trajanju bolova i straha, na osnovu odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima i u skladu sa orijentacionim kriterijima utvrdio iznose koji bi se tužitelju trebali isplatiti, te da je iznose umanjio za 10% pravilno utvrđenog doprinosa za prometni udes od strane tužitelja, osim naknade za pretrpljeni strah, koju je, očito zbog greške u računanju, dosudio u iznosu od 423,00 KM umjesto 396,00 KM, zbog čega je ista smanjena za iznos od 27,00 KM.

3. AP-1650/15 Fata Mulaosmanović i Hava Karaman (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Ismet Mehić advokat iz Sarajeva, podnijele su 8. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 048722 14 Rev od 29. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražili da se obavežu tuženi („Sarabon“ d.d. Tvornica čokolade i kandita Sarajevo u stečaju, Kanton Sarajevo-Vlada Kantona Sarajevo i Kantonalna agencija za privatizaciju Sarajevo) da im solidarno isplate nematerijalnu štetu (zbog umanjenja opšte životne-radne aktivnosti i straha ugrožavanjem životne egzistencije) u iznosima od po 30.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok su apelantice obavezane da prvotuženom naknade troškove postupka. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi dali pravilne i logične razloge, koje prihvata i taj sud, zbog kojih su odbili provođenje dokaza vještačenjem po vještaku finansijske struke na okolnosti koje su dovele do toga da je prvotuženi došao u situaciju da nije mogao izvršavati svoje finansijske obaveze, te koji su propusti menadžmenta u vezi sa tim, kao i da li je kupac u cijelosti ispunio ugovorene obaveze po ugovoru o privatizaciji. Također, apelantice su, kao i ostali uposlenici koji su dioničari, imali mogućnost da u skladu sa odredbama Zakona o privrednim društvima sazovu Skupštinu dioničara prvotuženog, da imenuju vanjskog revizora, pokrenu postupak za naknadu štete od članova nadzornog odbora zbog propusta nadziranja poslovanja društva i na taj način su mogle eventualno uticati na poslovanje preduzeća-prvotuženog, što apelantice u konkretnom slučaju nisu učinile. Dalje, ocjenom izvedenih dokaza nižestepeni sudovi, u smislu odredbi čl. 154. i 158. Zakona o obligacionim odnosima, nisu mogli utvrditi da su tuženi namjernim postupanjem prouzrokovali stečaj prvotuženog, pa samim tim i da postoji njihova odgovornost. Također, u konkretnom postupku vještačenjem je utvrđeno da kod apelantica nije nastupilo psihičko oboljenje koje bi za posljedicu imalo duševne bolove i uticalo na opštu životnu aktivnost apelantica, kao i gubitak radne sposobnosti, koji se cijeni odvojeno od gubitka opšte životne aktivnosti i ispoljava se kao materijalna šteta, a koji nije utvrđen kod apelantica.

4. AP-1878/15 O.V. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, podnijela je 17. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 Mal 031978 14 Gž od 5. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je žalba tuženog (M.V.) i preinačena je prvostepena presuda na način što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj naknadi nematerijalnu štetu (zbog posljedica štetnog događaja-fizičkog napada, na ime pretrpljenih fizičkih bolova i pretrpljenog straha) sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka, dok je obavezana apelantica da tuženom naknadi troškove postupka. Okružni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da fizički bolovi i strah kod apelantice nisu bili intenzivni, niti su trajali u dužem vremenskom periodu, te da apelantica nije trpjela bolove i strah jačeg intenziteta, već samo srednjeg i slabog intenziteta u kraćem trajanju, a koji nisu imali za posljedicu, u dužem vremenskom periodu, narušavanje psihičke ravnoteže apelantice. Budući da apelantica nije dokazala da je trpjela fizičke bolove izazvane lakom tjelesnom povredom jakog intenziteta ili slabijeg intenziteta, ali dužeg vremenskog trajanja, to je Okružni sud zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev apelantice. Naime, žalbom se osnovano ukazuje da je prvostepena presuda utemeljena na pogrešnoj primjeni odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima i da suprotno zaključku prvostepenog suda, dužina trajanja i intenzitet trajanja fizičkih bolova i straha kod apelantice, a koji su nastali kao posljedica štetnog događaja, ne opravdava dosuđivanje naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih fizičkih bolova i straha, zbog čega je pravilnom primjenom citirane odredbe Okružni sud odlučio kao dispozitivu osporene odluke.

5. AP-2378/15 Muhamed Talundžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Edina Karagić advokatica iz Sanskog Mosta, podnio je 13. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 004157 13 Rev od 10. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi (d.o.o. „Fading“ Sanski Most i Općina Sanski Most) solidarno svojim sredstvima izvrše izgradnju novog potpornog zida koji je uništen i da izvrše ponovno asfaltiranje prilaznog puta na parceli apelanta, kao i alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade štete isplate po 10.000,00 KM i da mu naknade troškove postupka, dok je apelant obavezan da prvotuženom naknadi troškove postupka. Vrhovni sud je naveo da iz provedenih dokaza nije utvrđeno da je radnjama tuženih umanjena (oštećena ili uništena) imovina apelanta, dakle da je apelant pretrpio štetu, da su tuženi odgovorni za štetu, postojanje određene štetne radnje, protupravnost štetne radnje i uzročna veza između štetne radnje i štete, te posebno visina štete, a koje činjenice su opšte i posebne pretpostavke za odgovornost za štetu i osnovanost tužbenog zahtjeva. Navedene činjenice apelant-tužitelj je bio dužan dokazati u skladu sa odredbom člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku međutim, apelant tokom postupka te činjenice nije uspio dokazati (tužitelj je odustao od izvođenja dokaza uviđajem i vještačenjem), pa su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja odbili tužbeni zahtjev apelanta.

6. AP-2609/15 Dušan Kovač, Duško Milićević i Stevan Begenišić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Trebinja, koje zastupa Momo Turanjanin advokat iz Trebinja, podnijeli su 25. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 028444 14 Rsž od 25. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je žalba tuženog (MH „Elektroprivreda Republike Srpske“, ZP „Hidroelektrane na Trebišnjici“ a. d. Trebinje) i preinačena je prvostepena presuda na način što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi da im naknadi nematerijalnu štetu (na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda, časti i prava ličnosti) u iznosima od po 2.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka, dok su obavezani apelanti da tuženom solidarno naknade troškove postupka. Okružni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je protiv apelanata pred disciplinskim organom tuženog vođen disciplinski postupak zbog osnovane sumnje da su počinili težu povredu radne obaveze i prouzrokovali materijalnu štetu preduzeću, da je disciplinski postupak okončan rješenjem od 7. juna 2013. godine kojim su apelanti oslobođeni od odgovornosti za povredu radne obaveze koja im je stavljena na teret, da u toku disciplinskog postupka nije bilo nezakonitog i nepravilnog rada od strane nadležnih disciplinskih organa tuženog, niti zlonamjernog i šikanoznog ponašanja prema tužiocima, te da je postupak trajao jedan mjesec i da je vođen efikasno. Okružni sud je istakao da je kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno zaključio prvostepeni sud da apelanti ostvaruju pravo na naknadu nematerijalne štete po odredbi člana 200. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, navedenom odredbom Zakona regulisano je plaćanje naknade nematerijalne štete za duševne bolove prouzrokovane povredom časti i ugleda međutim, osnov za naknadu ovog vida štete postoji samo u slučaju ako su povreda ugleda i časti pravno relevantne činjenice kao osnov za određivanje naknade, a takav osnov postoji samo u slučaju ako čast i ugled nisu zaštićeni na drugi način. Kako je u konkretnom slučaju donesena odluka kojom se apelanti oslobađaju od odgovornosti, to se po samom zakonu smatra da faktička šteta u vidu povrede ugleda i časti nije nastupila jer su ugled i čast apelanata bili zaštićeni pretpostavkom nevinosti. U takvoj situaciji povreda ugleda i časti, posebno subjektivni osjećaj apelanata, nisu pravno relevantne činjenice za primjenu odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, zaključio je na kraju Okružni sud.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1227/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1227/15 (Z. i Ž. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio