Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2364/13 (S.R.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Povrat stana
  • Javni interes
  • Propisano zakonom
  • Miješanje u imovinu
  • Stanovi JNA
  • Upravni postupak
  • Stanarsko pravo
  • Naknada
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2364/13

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2364/13, rješavajući apelaciju S. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija S. R.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koja je dužna da osigura prava S. R. u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30.

marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Maja Škoro, advokatica iz Mostara, podnijela je 23. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0U 005174 11 Uvp od 28. februara 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 005174 11 U od 19. augusta 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona iz Mostara (u daljnjem tekstu: Ministarstvo prostornog uređenja), te od Odjela za društvene djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Grad Mostar) zatraženo je 22. jula 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 27. jula 2016. godine.

4. Kantonalni sud, Ministarstvo prostornog uređenja i Grad Mostar odgovore na apelaciju nisu dostavili u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Rješavajući u obnovljenom postupku o apelanticinom zahtjevu za povrat „vojnog“ stana u Mostaru u Ulici Kralja Tomislava broj 15 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) na kojem je stanarsko pravo imao apelanticin suprug Željko Radaković, koji je kao pripadnik Vojske Srbije i Crne Gore poginuo u augustu 1992. godine, Grad Mostar je Rješenjem broj 13/V-25-1-51/05 od 11. novembra 2010. godine poništio Rješenje Službe građenja, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša od 27. decembra 2007. godine (kojim je apelantici vraćen u posjed predmetni stan), te je, između ostalog, odlučeno da se apelantici ne prizna stanarsko pravo na predmetnom stanu, te posljedično da joj se on ne vrati u posjed, sve preciznije navedeno u tač. od I do X dispozitiva rješenja.

7. Grad Mostar je u iscrpnom obrazloženju, između ostalog, naveo da je tokom postupka utvrđeno da je apelantica, zajedno s dvoje maloljetne djece, predmetni stan napustila u septembru 1992. godine, da je apelanticin suprug bio aktivno vojno lice na dan 19. maj 1992. godine, da nije stekao status izbjeglice u zemljama van teritorije bivše SFRJ, da je u tom svojstvu poginuo 8. augusta 1992. godine. S obzirom na navedene okolnosti postupajući organ uprave je ocijenio da se apelanticin suprug ne može smatrati izbjeglicom u smislu člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), pa samim tim ni apelantica nema pravo na povrat predmetnog stana u posjed jer ona svoje pravo crpi iz prava svog supruga. U vezi sa apelanticinim navodima da je u predmetnom postupku trebalo razmotriti njezino pravo na povrat predmetnog stana, a ne njezinog supruga, organ uprave je naglasio da članovi porodičnog domaćinstva predratnog nosioca stanarskog prava dijele zakonsku sudbinu nosioca stanarskog prava, što u konkretnom slučaju znači da apelantica svoje pravo na predmetnom stanu izvodi iz prava supruga na osnovu čl. 6. i 19. Zakona o stambenim odnosima u vezi sa članom 4. Zakona o prestanku primjene.

8. Grad Mostar je, pojašnjavajući neosnovanost apelanticinog zahtjeva, imao u vidu odredbe člana 19. Zakona o stambenim odnosima prema kojima se bračni drug koji nije zaključio ugovor o korištenju stana smatra sunosiocem jednog istog stanarskog prava. U vezi s tim prvostepeni organ uprave je naglasio da jedino logično tumačenje člana 3a. Zakona o prestanku primjene jeste da ukoliko je lice koje je zaključilo ugovor o korištenju stana ostalo u stranoj vojsci poslije 19. maja 1992. godine član 3. Zakona o prestanku primjene neće se primjenjivati, već će se primijeniti član 3a. Zakona o prestanku primjene, pa samim tim drugi bračni drug nema samostalno pravo na povrat stana. Prema ocjeni prvostepenog organa uprave ovakve mjere su neophodne u demokratskom društvu u cilju poštovanja vladavine prava, a takvom mjerom se ne narušava načelo proporcionalnosti.

9. Odlučujući o apelanticinoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja Ministarstvo građenja je Rješenjem broj UPII-09-04-25-45/05 od 28. januara 2011. godine žalbu odbilo kao neosnovanu podržavši u cijelosti stav prvostepenog organa.

10. Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 U 005174 11 U od 19. augusta 2011. godine odbio apelanticinu tužbu podnesenu radi poništenja rješenja drugostepenog organa. Iz obrazloženja proizlazi da je Kantonalni sud takav stav zauzeo na činjeničnom utvrđenju nižestepenih organa uprave iz kojeg je proizašlo da je apelanticin suprug nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama JNA kao vojno lice van teritorije BiH i da je u tom svojstvu poginuo u augustu 1992. godine, pa je na taj način izgubio stanarsko pravo na predmetnom stanu i ne ispunjava uvjete za povrat predmetnog stana, a isto se odnosi i na članove njegovog porodičnog domaćinstva, uključujući i apelanticu. U vezi sa apelanticinim statusom Kantonalni sud je istakao da je shodno odredbi člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima apelantica bila sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, ali je zbog statusa svog supruga izgubila pravo na povrat predmetnog stana. Takav stav Kantonalni sud je, između ostalog, zasnovao na odlukama Ustavnog suda br. AP 464/07 i AP 2725/06.

11. Vrhovni sud je, odlučujući o apelanticinom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, donio Presudu broj 07 0 U 005174 11 Uvp od 28. februara 2013. godine. Prema ocjeni Vrhovnog suda osporena presuda je donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, odnosno relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene, pri čemu nisu povrijeđena pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od utjecaja na rješavanje predmetne upravne stvari. Vrhovni sud je, prije svega, citirao odredbe člana 3a. stav 1. Zakona o prestanku primjene, te je, budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelanticin suprug ostao u službi Vojske Jugoslavije nakon 19. maja 1992. godine, zaključio da se on ne može smatrati izbjeglicom, niti raseljenim licem, te da stoga ni njemu, ali ni apelantici ne pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Naglašeno je da je prvostepeno rješenje doneseno nakon što su 15. decembra 2009. godine dostavljeni novi dokazi iz Republike Srbije koji bi, da su bili upotrijebljeni u ranijem postupku, mogli dovesti do drugačijeg odlučenja, tj. da se apelantici ne prizna stanarsko pravo na predmetnom stanu koje je u prethodnom postupku bilo priznato. Prema ocjeni Vrhovnog suda predmetni stan, bez obzira na smrt apelanticinog supruga, spada u kategoriju stanova na koje se primjenjuju odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene. Neosnovanim su ocijenjeni svi apelanticini prigovori usmjereni u pravcu kršenja Evropske konvencije o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH jer je u konkretnom slučaju primijenjena odredba člana 3a. Zakona o prestanku primjene, a što proizlazi i iz Odluke Ustavnog suda broj U 83/03 u kojoj se cijenila ustavnost tadašnjeg člana 3a. Zakona o prestanku primjene.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njezina prava iz člana II/3.f), e),

k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 8. i 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, zatim prava iz Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, Protokola broj 12 uz Evropsku konvencije, te prava iz čl. 1-7. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije. Apelacijom se iscrpno opisuje tok postupka, te, između ostalog, ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane organa uprave i redovnih sudova, što je posljedično dovelo do kršenja pobrojanih prava. Smatra da njezino pravo na stan organi uprave i redovni sudovi nisu mogli crpiti iz prava njezinog supruga koji je poginuo u augustu 1992. godine jer je apelantica, u smislu člana 19. ZOSO-a, na predmetnom stanu imala ista prava kao i njezin suprug koji je formalno zaključio ugovor o korištenju stana. Navodi da je s djecom ostala u stanu sve do septembra 1992. godine kada je iz stana protjerana, te ukazuje da je za postupak potpuno irelevantan status njezinog supruga jer je nakon njegove smrti ona automatski postala nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Nadalje ističe da je bračna zajednica između apelantice i njezinog supruga faktički prestala u januaru 1992. godine kada je suprug napustio porodicu, a ratna dešavanja su spriječila razvod braka. Navodi da su osporene odluke donesene na osnovu paušalne i selektivne primjene prava, zanemarivanja prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine, a da se nezakonitost odluka ogleda u tome što su odluke arbitrarne jer ne sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje. Predloženo je da se apelacija usvoji, te utvrdi kršenje apelanticinih prava na koja se u apelaciji pozvala.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u predmetnoj upravnoj stvari primijenjen član 3a. stav 1. Zakona o prestanku primjene i da shodno tome postoje brojne odluke Ustavnog suda u tom pogledu i zauzeti stav povodom istog pravnog problema. Navedeno je još da apelantica u predmetnoj apelaciji osporava pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a što je pred Ustavnim sudom nedozvoljeno. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) relevantne odredbe glase:

Član 3. st 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.

15. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase: Član 1.

U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) član 3a. mijenja se i glasi:

"Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

16. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 111/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim žive i stanuju, kao i lica koja su prestala biti članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu izdržavati ili su ta lica dužna po zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 19.

Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.

Ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prva smatra se i drugi bračni drug. Kad su u smislu prethodnog stava oba bračna druga nosioci stanarskog prava, pa jedan od njih umre, ili trajno prestane da koristi stan, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 005174 11 Uvp od 28. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 12. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 23. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelantica pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njezina prava iz člana II/3.f), e), k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 8. i 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, zatim prava iz Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, Protokola broj 12 uz Evropsku konvencije, te prava iz čl. 1-7. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije.

Pravo na imovinu

22. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

23. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

24. Apelacija se, u suštini, odnosi na osporavanje zakonitosti odluka kojima je apelantici uskraćeno pravo na povrat „vojnog“ stana koji je dodijeljen njezinom suprugu prije izbijanja ratnih dejstava, na kojem je njezin suprug imao status nosioca stanarskog prava bez pravno obavezujućeg ugovora o otkupu stana.

25. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud prvenstveno podsjeća na to da je, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao apelacije koje su pokretale slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova i organa uprave kojim su odbijeni zahtjevi apelanata za povrat tzv. vojnih stanova nosiocima stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 102/12, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je navode apelanata iz tog predmeta o povredi ustavnih prava doveo i u kontekst presude Evropskog suda Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhhr.gov.ba). U toj odluci Ustavni sud je naveo kako smatra da stanovi na kojima su apelanti ili njihovi bračni drugovi imali stanarska prava predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije (tačka 76), te je zaključeno da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 77), da je ometanje apelanata u mirnom uživanju imovine bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 79), da je izvršeno ometanje imalo legitiman cilj (tačka 80), te je Ustavni sud istakao da niti organi uprave, niti redovni sudovi nisu utvrđivali činjenicu da li su nakon napuštanja prijeratnog stana stekli ili nisu stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu (tačka 83).

26. S obzirom na navedeno, budući da je nesporno da je apelanticin suprug bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji je apelantica napustila u septembru 1992. godine uslijed ratnih dešavanja, odnosno da se apelantica, u smislu relevantnih odredbi ZOSO-a, smatra nosiocem stanarskog prava nakon smrti njezinog supruga, te da apelacija pokreće gotovo identična pitanja koja su bila predmet razmatranja u Odluci broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu navoda apelacije, u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u citiranoj odluci. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je u odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zaključio da je došlo do kršenja prava na imovinu jer im je imovina oduzeta, a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa. U istoj odluci Ustavni sud je ukazao da, imajući u vidu navode i zaključke iznesene povodom razmatranja povrede prava na imovinu apelanata, smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštovanje doma apelanata. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1011/08 u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom slučaju došlo do kršenja apelanticinog prava na imovinu kada su javne vlasti apelantici, miješanjem u njezinu imovinu, ustvari, oduzele imovinu, a da nisu utvrdile da li su ispunjeni uvjeti da njezino pravo na predmetnom stanu bude kompenzirano kroz odgovarajuću naknadu.

27. U vezi s prethodno iznesenim stavovima, Ustavni sud je uočio da u konkretnom predmetu ni organi uprave niti redovni sudovi nisu utvrđivali činjenicu da li je apelantica nakon napuštanja predmetnog stana eventualno stekla novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. Navedeno stoga što je apelantica, poslije suprugove smrti, na predmetnom stanu ostala sama nosilac stanarskog prava u smislu člana 19. stav 3. ZOSO-a. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da, s obzirom na svoju nadležnost, ne može neposredno provesti postupak utvrđivanja ovih relevantnih činjenica, zbog čega je odlučio ovu odluku dostaviti Vladi Federacije BiH koja će, odlučujući o apelanticinom zahtjevu, utvrditi da li je apelantica nakon napuštanja prijeratnog stana stekla novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, nakon čega će, zavisno od pravilno utvrđenog stanja, Vlada FBiH osigurati prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

28. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog predmeta povodom postupka povrata „vojnog“ stana koji je apelantica napustila u septembru 1992. godine zbog ratnih dešavanja došlo do kršenja prava na imovinu jer nisu utvrđene relevantne činjenice u vezi sa ispunjenjem uvjeta da stanarsko pravo bude kompenzirano kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelanticu stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelanticine imovine i zahtjeva javnog interesa.

Ostali navodi

29. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene povodom razmatranja povrede apelanticinog prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati ostale apelacione navode. VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su javne vlasti miješanjem u apelanticinu imovinu, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, ne utvrđujući činjenice u pogledu ispunjenja uvjeta da joj njezino predratno stanarsko pravo bude kompenzirano kroz odgovarajuću naknadu, na apelanticu stavile prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelanticine imovine i zahtjeva javnog interesa.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2364/13 (S.R.) | Sudska praksa | Aktio