Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-186/15 („O.K.M.T.“ d.o.o. Gradiška)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Izmakla dobit(dobitak)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građevinsko zemljište
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-186/15
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 186/15, rješavajući apelaciju „O.K.M.T.“ d.o.o. Gradiška, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija „O.K.M.T.“ d.o.o.
Gradiška.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 014318 15 Rev od 27. maja 2015. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu „O.K.M.T.“ d.o.o. Gradiška u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu „O.K.M.T.“ d.o.o. Gradiška zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija „O.K.M.T.“ d.o.o.
Gradiška podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 014318 15 Rev od 27. maja 2015. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 014318 14 Pž od 22. oktobra 2014. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 014318 08 od 18. jula 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „O.K.M.T.“ d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Zajednička advokatska kancelarija, avokati Lazo S. Radić i Mladen Baštinac iz Banjaluke, podnio je 13. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 57 0 Ps 014318 14 Pž od 22. oktobra 2014. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 57 0 Ps 014318 08 od 18. jula 2014. godine, kao i zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Apelacija je kod Ustavnog suda zavedena pod brojem AP 186/15.
2. Apelant je zatim 25. avgusta 2015. godine podnio novu apelaciju protiv, u međuvremenu donesene, Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 014318 15 Rev od 27. maja 2015. godine. Apelacija je kod Ustavnog suda zavedena pod brojem AP 4035/15.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti o istom pitanju, Ustavni sud je odlučio da u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda spoji predmete br. AP 186/15 i AP 4035/15 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 186/15.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Višeg suda i od Pravobranilaštva Republike Srpske zatraženo je 7. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Viši sud je 13. aprila 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 15. aprila 2016. godine, a Pravobranilaštvo Republike Srpske 20. aprila 2016. godine. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Apelant je 27. decembra 2007. godine podnio tužbu protiv tužene Opštine Gradiška (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete, vsp. 816.226,93 KM. Apelant je u tužbi istakao da mu je od tužene dodijeljeno zemljište označeno kao k.č. br. 1929/7 površine 1.110m , k.č. br. 1921/5 površine 280 m , k.č. br. 1923/7 površine 1.598 m , k.č. br.
2664/6 površine 1.900 m , upisano u p.l. br. 691 k.o. Gradiška selo. Apelant je dalje u tužbi naveo da se kao vlasnik predmetnih nepokretnosti uknjižio u javnoj evidenciji, pribavio građevinsku dokumentaciju za izgradnju poslovnih objekata, izvršio plaćanje naknade za cjelokupno zemljište, te ukupan iznos rente i naknade za komunalije. Nadalje, apelant je u tužbi naveo da je na osnovu pribavljene dokumentacije pristupio nasipanju – nivelisanju površina građevinske parcele zemljanim radovima te uređenja i opremanja građevinskog zemljišta, da je nakon uređenja zemljišta pribavljao sredstva za pokretanje proizvodnje te pristupio izgradnji namjenski predviđenih objekata i sadržaja u skladu sa građevinskom dokumentacijom. Apelant je naveo da je nakon započetih radova, finansijskog ulaganja, te poslovnih sporazuma o pokretanju proizvodnje i početka obavljanja djelatnosti podnesen zahtjev od Refika Mulalića i drugih, kao nasljednika ranijeg nosioca prava korišćenja nepokretnosti označenih kao k.č. br. 1920/7, te da je sud udovoljio zahtjevu čime je apelant izgubio mogućnost da privede namjeni predmetno zemljište, kao i da je navedenom licu i drugima vraćeno od organa predmetno zemljište koje je oduzeto iz apelantovog posjeda. Apelant je istakao da je na taj način izvršeno presjecanje građevinske parcele koja je predstavljala jedinstvenu poslovnu i građevinsku cjelinu na koji način je izgubio interes da koristi dodijeljenu parcelu broj k.č. br. 1921/5 u površini od 280 m , s obzirom da sa istim nema nikakvu fizičku vezu. Apelant je naveo da je oduzimanjem predmetnog zemljišta pretrpio štetu koja se prije svega ogleda u gubitku zemljišta, ali i u isplaćenom iznosu naknade i rente koja je plaćena za kompletnu lokaciju, kao i da pored direktne štete trpi i štetu koja se ogleda u izgubljenoj dobiti, s obzirom da je planirao izgraditi poslovno-proizvodne objekte. Tužena je u odgovoru na tužbu, između ostalog, osporila tužbu u cijelosti, te navela da je tačno da je apelantu dodijelila predmetno zemljište, da je tačno da je u provedenom postupku revijzije dodjele građevinskog zemljišta tužena usvojila zahtjev nasljednika Senije Selmanović za reviziju preuzimanja i dodjelu zemljišta, te je Refiku Mulaliću i drugima vraćeno pravo korišćenja neizgrađenog građevinskog zemljišta, i to k.č. br. 1920/7 i 1923/7, a navedenim rješenjem je tužena obavezna vratiti apelantu uplaćenu naknadu za dodijeljeno zemljište i troškove uređenja zemljišta ili obezbijediti alternativnu zemljišnu parcelu bez naknade, da je to rješenje doneseno 27. decembra 2004. godine, da od momenta davanja pa do momenta izuzimanja zemljišta apelant nije počeo sa izgradnjom na spornim parcelama. Osim toga, tužena je istakla i prigovor zastare, te osporila i visinu samog tužbenog zahtjeva.
8. Okružni sud je Presudom broj 57 0 Ps 014318 08 Ps od 18. jula 2014. godine obavezao tuženu da apelantu na ime uplaćene rente i komunalne naknade isplati iznos od 42.940,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. jula 2014. godine kao dana presuđenja pa do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 1.838,50 KM sa kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate. Istom presudom (stavom II) odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo dokaze koji su provedeni pred tim sudom, te, između ostalog, istakao da iz rješenja tužene o dodjeli neizgrađenog građevinskog zemljišta od 10. jula 1997. godine, proizlazi da je tužena apelantu dodijelila neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište radi građenja proizovdnog poslovnog prostora na predmetnim parcelama, da je određena naknada za dodijeljeno zemljište, te da je na osnovu tog rješenja zaključen ugovor od 30. decembra 1997. godine po osnovu kog je apelantu dodijeljeno neizgrađeno građevinsko zemljište na trajno korišćenje, a radi građenja proizvodno-poslovnog prostora uz obavezu plaćanja naknade. Takođe, Okružni sud je naveo da je rješenjem tužene od 6. oktobra 1999. godine apelantu odobreno izvođenje radova na izgradnji benzinske pumpe sa pratećim objektima i nastrešnice na zemljištu – predmetnim parcelama, dok je rješenjem tužene od 29. jula 1999. godine apelantu data urbanistička saglasnost za izgradnju benzinske pumpe sa pratećim sadržajima proizvodno-poslovnog objekta i nastrešnice na predmetnim parcelama u skladu sa situacionim planom koji je sastavni dio rješenja. Okružni sud je naveo da iz rješenja Osnovnog suda u Gradiški od 17. februara 2003. godine proizlazi da je na prijedlog Refika Mulalića i drugih određena privremena mjera kojom je zabranjeno apelantu otuđenje i opterećenje nepokretnosti upisanih u p.l. br. 2528 k.o. Gradiška selo, a odnosi se na k.č. br. 1920/7, te je zabranjena izgradnja objekata na navedenoj parceli, dok iz rješenja istog suda od 17. avgusta 2005. godine proizlazi da je na osnovu zahtjeva Refika Mulalića i drugih dozvoljeno polaganje isprava radi sticanja prava korišćenja na građevinskom zemljištu k.č. br. 1923/7 površine 142 m i k.č. br. 1920/7 u korist Refika Mulalića i drugih. Nadalje, Okružni sud je naveo da je tužena svojim rješenjem od 27. decembra 2004. godine, usvojila zahtjev nasljednika Senije Selmanović, te Refiku Mulaliću i drugima vratila pravo korišćenja neizgrađenog građevinskog zemljišta, i to k.č. br. 1920/7 i k.č. br. 1923/7 i da je istim rješenjem konstatovan prestanak prava korišćenja radi građenja apelantu, te je određeno da je tužena dužna da vrati apelantu naknadu za dodijeljeno zemljište i troškove uređenja zemljišta ili da mu obezbijedi alternativnu zemljišnu parcelu bez naknade, o čemu će se odlučiti u posebnom postupku. Okružni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je postojala komunikacija između parničnih stranaka u vezi s dodjelom zamjenske parcele u 2004. godini, 2006. godini, 2010. godini i 2013. godini, ali do realizacije tih dogovora nije došlo.
9. Okružni sud je istakao da apelant zahtijeva naknadu štete po osnovu izvršenog uređenja zemljišta, po osnovu plaćene rente i komunalija, po osnovu toga što je izgubio ekonomski privredni interes oduzimanjem navedene dvije parcele, te po osnovu izgubljene dobiti zbog neizgradnje plinske stanice i pogona za proizvodnju tjestenine, flipsa i keksa. Okružni sud je naveo da je tužena istakla prigovor zastare za koji je utvrdio da je djelimično osnovan. Naime, apelantov zahtjev se zasniva na naknadi štete, a članom 376 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96; u daljnjem tekstu: ZOO) je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a u stavu 2 je propisano da u svakom slučaju potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Okružni sud je naveo da je apelant saznao za činjenicu da su dvije parcele od četiri koje su mu date na korišćenje predmet sporenja, odnosno predmet povrata od nasljednika ranijeg korisnika građevinskog zemljišta, da je sud rješenjem iz februara 2003. godine zabranio građenje, otuđenje, opterećenje navedene nepokretnosti od strane apelanta, te da je po mišljenju Okružnog suda od tog momenta apelant saznao za nemogućnost realizacije planova oko izgradnje pojedinih planiranih objekata, a tužba je podnesena 27. decembra 2007. godine, dakle, protekom roka od tri godine iz odredbe člana 376 stav 1 ZOO-a, iz čega proizlazi da je apelantov zahtjev koji se odnosi na naknadu štete po osnovu toga što je izgubio ekonomski i privredni interes u iznosu od 180.540,00 KM, te na ime izgubljene dobiti u iznosima od 193.953,93 KM i iznos od 197.847,20 KM zastario, odnosno isti je pokrenut poslije isteka roka od tri godine iz kojih razloga je Okružni sud taj dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na ime isplaćene rente i komunalne naknade, Okružni sud je taj dio tužbenog zahtjeva usvojio, odnosno prigovor zastare odbio kao neosnovan, s obzirom da u tom slučaju nije riječ o naknadi štete, nego o neosnovanom obogaćenju jer je osnov prema kome je tuženoj plaćen navedeni iznos otpao donošenjem rješenja tužene od 27. decembra 2004. godine za dvije predmetne parcele, pa je sud u smislu odredaba člana 371 ZOO-a, s obzirom da je za neosnovano obogaćenje zastarni rok 10 godina, taj prigovor odbio kao neosnovan. Takođe, Okružni sud je zaključio da je prigovor zastare neosnovan i za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na štetu na ime uređenja zemljišta u iznosu od 200.945,80 KM, s obzirom da je navedena obaveza utvrđena pravosnažnim rješenjem od 27. decembra 2004. godine, dakle u roku od tri godine.
10. Kako je nesporno da je osnov po kojem je apelant tuženoj platio na ime naknade i rente za date parcele otpao donošenjem rješenja od 27. decembra 2004. godine, da je isto rješenje postalo pravosnažno 2006. godine, da je tužena sama u svom rješenju navela obavezu vraćanja plaćene rente i uređenja zemljišta ili pronalaska alternativnih parcela, kako do davanja alternativnih parcela nije došlo, to je po mišljenju Okružnog suda nastala obaveza tužene na vraćanje plaćenih iznosa na ime dodjele dvije oduzete parcele pa se na taj način tužena obogatila, a apelant osiromašio za navedeni iznos, pa je sud na osnovu člana 210 ZOO-a utvrdio da je predmetni dio tužbenog zahtjeva osnovan. Okružni sud je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, po kojem nalazu iznos plaćene rente za oduzete parcele iznosi 42.940,00 KM, a kako prigovora na određenu visinu plaćene rente nije bilo, Okružni sud je u smislu odredbe člana 262 ZOO-a obavezao tuženu na plaćanje navedenog iznosa. Okružni sud je apelantov tužbeni zahtjev, koji se odnosi na uređenje zemljišta, a koji je apelant opredijelio u iznosu od 200.945,80 KM, odbio iz razloga što štetu koju je potraživao apelant na ime uređenja zemljišta nije pričinila tužena. Naime, Okružni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je tužena odgovorna za nastalu štetu jer je ugovorom zaključenim sa tuženom preuzeo obavezu da o svom trošku izvrši uređenje građevinskog zemljišta radi potrebe izgradnje predmetnog objekta. Kako je apelantova obaveza bila da o svom trošku izvrši radove koji se odnose na uređenje predmetnog zemljišta, Okružni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je tužena odgovorna za štetu u iznosu izvršenog uređenja zemljišta, pa je u smislu odredbe člana 123 i člana 126 ZPP-a ovaj dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan. Konačno, Okružni sud je naveo da ne može prihvatiti tvrdnje tužene da je apelant izgubio pravo korišćenja predmetnih parcela jer u roku od jedne godine po pravosnažnosti rješenja o dodjeli zemljišta radi građenja nije podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje, odnosno u roku od tri godine nije izveo pretežan dio radova na građevini, budući da je nesporno da je za izgradnju predmetnih objekata i objekata koji su već izgrađeni apelant pribavio sve uredne građevinske dozvole koje je izdao organ tužene.
11. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Viši sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 014318 14 Pž od 22. oktobra 2014. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu. U obrazloženju presude Viši sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, te, između ostalog, istakao da je prvostepeni sud odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu utvrdio da je istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja djelimično osnovan imajući u vidu trogodišnji rok zastarjelosti naknade štete iz člana 376 stav 1 ZOO-a. Kao početak računanja roka zastarjelosti potraživanja naknade štete, prvostepeni sud je uzeo saznanje apelanta za štetu, a to je donošenje rješenja suda o privremenoj mjeri od 17. februara 2003. godine kojim je apelantu zabranjeno raspolaganje i gradnja objekta na dodijeljenim parcelama. Međutim, po ocjeni Višeg suda rok zastarjelosti naknade štete koju apelant traži mogao bi se računati od dana prijema pravosnažne Presude Okružnog suda u Banjaluci broj U- 825/05 od 10. oktobra 2006. godine kada je odbijena tužba kojom je apelant osporavao zakonitost upravnog akta tužene od 27. decembra 2004. godine o vraćanju prava korišćenja neizgrađenog građevinskog zemljišta k.č. 1920/7 i k.č. 1923/7 nasljednicima Senije Selmanović. Po ocjeni drugostepenog suda, apelant je tek tada saznao da je definitivno i konačno izgubio dodijeljene parcele k.č. 1920/7 i k.č. 1923/7 i da mu je prestalo pravo korišćenja radi građenja. Viši sud je zaključio da je tužena donijela zakonito rješenje o prestanku prava apelanta na korišćenje neizgrađenog građevinskog zemljišta koje mu je dodijeljeno od tužene, aktom od 10. jula 1997. godine, a kako je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 27. decembra 2007. godine, onda nije nastupila zastarjelost potraživanja apelanta za štetu koju on zahtijeva u ovom sporu.
12. Nadalje, Viši sud je, takođe, naveo da je tužena tokom prvostepenog postupka tvrdila da je u postupku revizije dodjele građevinskog zemljišta usvojen zahtjev nasljednika Senije Selmanović i vraćene parcele k.č. 1920/7 i k.č. 1923/7, te da je prestalo apelantovo pravo na korišćenje tih parcela radi građenja jer apelant od momenta dodjele zemljišta nije počeo sa izgradnjom na spornim parcelama. Viši sud je naveo da prvostepeni sud nije prihvatio navedene tvrdnje tužene konstatujući da je za izgradnju predmetnih objekata i objekata koji su već izgrađeni apelant pribavio sve građevinske dozvole. U vezi s tim, Viši sud je istakao da ne može da prihvati razloge prvostepenog suda date u obrazloženju presude, ukazujući na odredbu člana 53 stav 1 Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90, 20/90 i „Službeni Glasnik RS“ broj 29/94) kojom je propisano da „investitor gubi pravo korištenja zemljišta radi građenja ukoliko u roku od jedne godine od pravosnažnosti rješenja o dodjeli zemljišta na korištenje radi građenja ne podnese zahtjev da mu se izda odobrenje za građenje, odnosno ako u roku od tri godine od dana izdavanja odobrenja za građenje ne izvede pretežan dio radova na građevini“. Viši sud je ocijenio da tužena nije odgovorna za štetu koju apelant potražuje zbog oduzimanja dvije dodijeljene parcele, budući da se u konkretnom slučaju radi o prekluzivnom roku usljed čijeg proteka se gube određena prava, tj. pravo korišćenja zemljišta radi građenja i kako je tužena donijela rješenje kojim se vraćaju dodijeljene parcele ranijim korisnicima i prestaje apelantovo pravo korišćenja dodijeljenog gradskog građevinskog zemljišta, koje rješenje je postalo konačno i pravosnažno u upravnom sporu. Pored toga, Viši sud je istakao da je upravni akt kojim je apelantu prestalo pravo korišćenja zemljišta radi građenja zakonit jer apelant kod nadležnog suda nije uspio da ga poništi, a sud u parničnom postupku je vezan za pravosnažan upravni akt organa uprave i ne može ga preispitivati, odnosno ne može ga poništavati, već ga mora prihvatiti kao pravilan i zakonit. Viši sud je istakao da nadležni organ uprave ima ovlašćenje da u okviru svoje nadležnosti vrši, po zahtjevu za reviziju, vraćanje neizgrađenog građevinskog zemljišta ako su ispunjene pretpostavke iz Zakona o građevinskom zemljištu (čl. 53–57 ranijeg zakona), odnosno čl. 87–95 Zakona o građevinskom zemljištu RS. Kako apelant nije dokazao da je organ tužene postupao nezakonito, jer je pravosnažnom presudom Okružnog suda u Banjaluci u upravnom sporu kog je apelant pokrenuo, protiv akta organa tužene, odbijen sa tužbom, Viši sud je konstatovao da šteta koju apelant zahtijeva u konkretnoj pravnoj stvari, nije posljedica nezakonitog postupanja tužene, jer u njenim radnjama nema protivpravnosti. U vezi s tim, Viši sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 154 stav 1 i člana 172 ZOO-a za dosuđenje predmetne naknade štete.
13. U pogledu žalbenih navoda kojima se osporava prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužioca za naknadu štete od 200.945,80 KM na ime uređenja zemljišta, Viši sud smatra da je prvostepeni sud pravilno odbio apelanta s tim tužbenim zahtjevom o čemu je dao valjane razloge. Naime, iz ugovora zaključenog 30. decembra 1997. godine, na osnovu rješenja tužene od 10. jula 1997. godine o dodjeli neizgrađenog građevinskog zemljišta zaključenog između tužene i apelanta proizlazi da je apelant kao investitor pristao da o svom trošku izvrši uređenje građevinskog zemljišta za potrebe izgradnje predmetnog objekta (član V ugovora). Viši sud je istakao da je utvrđeno da je apelant izvršio ulaganje u dodijeljeno zemljište, što su i vještaci građevinske struke naveli u svojim nalazima i mišljenjima, a radi izgradnje planiranih objekata. Međutim, apelant kao investitor je prihvatio obavezu iz ugovora kojim se dodjeljuju predmetne parcele da o svom trošku izvrši uređenje dodijeljenog zemljišta kako bi mogao da pristupi izgradnji objekata. Tužena ne može biti odgovorna što apelant nije od preuzimanja dodijeljenog zemljišta do vraćanja tog zemljišta ranijim vlasnicima u postupku revizije otpočeo gradnju proizvodno-poslovnog objekta. Nadalje, Viši sud je istakao da iz ugovora i rješenja o dodjeli neizgrađenog građevinskog zemljišta radi gradnje ne proizlazi da se tužena obavezala da će urediti dodijeljeno zemljište apelantu radi gradnje. Kako je apelant sam pristao da uredi dodijeljeno zemljište radi gradnje, to se tužena ne može obavezati da mu nadoknadi troškove uređenja, ovo iz razloga jer je to bila apelantova obaveza i drugo, apelant je izgubio pravo korišćenja zemljišta radi građenja upravo zato što u rokovima iz člana 53 Zakona o građevinskom zemljištu nije sagradio proizvodno-poslovne objekte. Rješenjem tužene od 27. decembra 2004. godine je u tački 4 tužena obavezana da apelantu vrati plaćenu naknadu za dodijeljeno zemljište i troškove uređenja zemljišta, u skladu sa članom 90 stav 2 Zakona o građevinskom zemljištu. Dakle, u pitanju je naknada koju je apelant platio tuženoj za dodijeljeno zemljište i naknada za uplaćenu rentu, tj. za pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta, a ne za izvršena ulaganja od apelanta u dodijeljene nepokretnosti, koje su kasnije izuzete.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 014318 15 Rev od 27. maja 2015. godine apelantova revizija je odbijena kao neosnovana. Nakon što je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova, Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita. Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant uložio sredstva za uređenje dodijeljenog mu neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta – građevinsku parcelu koja obuhvata četiri parcele izuzete od ranijih nosilaca prava korišćenja i parcelu čiji je apelant vlasnik. Kako u roku od jedne godine od pravosnažnosti rješenja o dodjeli zemljišta na korišćenje radi građenja (koje je doneseno 10. jula 1997. godine) apelant nije podnio zahtjev da mu se izda odobrenje za građenje preostala dva objekta: proizvodno-poslovni objekat i plinsku pumpu navedena u urbanističkoj saglasnosti od 27. septembra 1999. godine, nego je po njegovom zahtjevu rješenjem tužene od 6. oktobra 1999. godine odobrena izgradnja samo benzinske pumpe sa pratećim objektima, suprotno navodima revizije, Vrhovni sud je konstatovao da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je propuštanjem pribavljanja odobrenja za gradnju pomenutih objekata apelant izgubio pravo korišćenja dodijeljenog mu zemljišta radi građenja (član 53 Zakona o građevinskom zemljištu). Vrhovni sud je naveo da se apelant nije koristio pravom na podnošenje zahtjeva tuženoj za produženje navedenog roka u skladu sa odredbom člana 53 stav 2 Zakona o građevinskom zemljištu, pa njegovo ukazivanje u reviziji da se zbog tehnologije izvođenja radova i slijeganja tla radovi na uređenju zemljišta nisu mogli završiti za godinu dana, nije doprinijelo drugačijem ishodu predmetnog spora. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su tačni apelantovi navodi iz revizije da gubitak navedenog prava u smislu odredbi čl. 54 i 55 Zakona o građevinskom zemljištu utvrđuje nadležni organ uprave. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je apelant pri tome izgubio iz vida zakonsku mogućnost sudova da u vidu prethodnog pitanja (član 12 stav 1 ZPP-a) odluče o određenom pitanju kad odluka suda zavisi od tog pitanja o kome nije donesena odluka suda ili drugog nadležnog organa, kakav je slučaj u konkretnom predmetu. Ovo pogotovo kada se ima u vidu da rješenje nadležnog organa uprave o gubitku prava korišćenja zemljišta radi građenja ima deklaratorni karakter, a da se pravo gubi po samom zakonu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da ne stoji apelantova tvrdnja da mu to pravo nije prestalo zbog nepostojanja odluke organa uprave o gubitku prava. Kako je utvrđen prestanak apelantovog prava da koristi dodijeljeno mu zemljište, Vrhovni sud je zaključio da je građevinska parcela izgubila to svojstvo, a apelant je izgubio pravo da na neizgrađenom dijelu dodijeljene mu parcele gradi građevinske objekte.
15. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da u konkretnom slučaju nema protivpravnosti tužene ni uzročno-posljedične veze između radnje tužene i (obične) štete na ime troškova uređenja građevinskog zemljišta i na ime parcele k.č. broj 1921/5 za koju tvrdi da je usljed vraćanja parcele k.č. broj 1920/7 ranijim korisnicima, za nju izgubio ekonomski i privredni interes, te izgubljene koristi koju bi ostvario od planiranih, a neizgrađenih (navedenih) objekata. Naime, Vrhovni sud je istakao da su nezakonita rješenja o dodjeli predmetnog zemljišta koje je do tada bilo na raspolaganju kod tužene i na kojem je već bilo ustanovljeno pravo korišćenja u korist ranijeg nosioca tog prava Senije Selmanović, a slijedom toga i rješenja o urbanističkoj saglasnosti donesena u apelantovu korist i što apelant ne može ostvariti pravo na naknadu štete, po osnovu protivpravnog postupanja tužene u njegovu korist, a na štetu ranijeg nosioca prava korišćenja predmetnog zemljišta. Osim toga, gubitkom prava građenja na dodijeljenim mu parcelama po samom zakonu (što nije u vezi sa postupanjem tužene, nego sa apelantovim postupanjem) apelant nema osnova za naknadu štete iz osnova dodjele i (ne)izgrađenosti građevinskih objekata. Konačno, Vrhovni sud je istakao da je protivpravnost tužene koja je učinjena na štetu ranijeg nosioca prava korišćenja navedenog zemljišta (a ne na apelantovu štetu) sankcionisana donošenjem rješenja od 27. decembra 2004. godine utoliko što je vraćeno pravo korišćenja ranijem nosiocu tog prava na parceli k.č. 1920/7 i dijelu parcele k.č. 1923/7 i utvrđen prestanak apelantovog prava na korišćenje tih parcela. Vrhovni sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete na ime vrijednosti parcele k.č. 1920/7 – vraćene ranijim korisnicima, budući da ovlašćenje nadležnog organa uprave da vrši reviziju dodjele neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta proizlazi iz odredaba čl. od 53 do 57 Zakona o građevinskom zemljištu i odredaba čl. od 87 do 95 Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine koji se primjenjivao u vrijeme donošenja tog rješenja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom roku“. Apelant je opisao hronologiju predmetnog postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te, između ostalog, istakao da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant zahtijeva i naknadu troškova za sastav apelacije u iznosu od 1.170,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
17. Viši privredni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod svojih pravnih i činjeničnih utvrđenja iz Presude broj 57 0 Ps 014318 14 Pž od 22. oktobra 2014. godine, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud je, a vezano za apelantove navode koji se odnose na suđenje u razumnom roku, opisao hronologiju predmetnog postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te istakao da je postupao po predmetima u skladu sa inicijalnim aktom, odnosno prema starosti inicijalnog akta. Nadalje, Okružni sud je, vezano za proizvoljnost o utvrđivanju činjenica i primjeni materijalno-procesnog prava, istakao da se o tim navodima izjasnio u prvostepenoj presudi koja je potvrđena presudom Višeg privrednog suda, tako da se sud neće posebno osvrtati na navode o primjeni materijalnog prava, s obzirom da iz apelantovih navoda u tom dijelu se napada odluka Višeg privrednog suda u pogledu tumačenja odredaba Zakona o građevinskom zemljištu i predmetnih rješenja. Što se tiče navoda koji se odnose na pravično suđenje i stečena prava Okružni sud je, takođe, istakao da je strankama u postupku pa i apelantu omogućeno da predloži i izvede sve dokaze koje je mislio, te u svojoj odluci dao valjano obrazloženje za svoje navode. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naveo da su apealntovi navodi neosnovani te je predložio da se navedena apelacija odbije kao neosnovana.
19. Pravobranilaštvo Republike Srpske je u svom odgovoru na apelaciju predložilo da se apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana. Nadalje je istaknuto da je apelant tokom odlučivanja po tužbi imao pravo na pravičnu i javnu raspravu, te suđenje u razumnom roku, uzevši u obzir složenost predmeta, odnosno činjenična i pravna pitanja koja su morala biti utvrđena tokom postupka, a sve to pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona. Takođe, sud je rješavajući u postupku u obzir uzeo sve navedene činjenice i izvedene dokaze, te je sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja donio zakonitu i ispravnu odluku. Naime, sud je na osnovu svih provedenih dokaza, cijeneći ih kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, ispravno utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, pa stoga nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90, 20/90 i „Službeni Glasnik RS“ broj 29/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 53. stav 1.
Građanin, odnosno udruženje građana i drugo građansko pravno lice, gubi pravo korištenja zemljišta radi građenja ukoliko u roku od jedne godine od pravosnažnosti rješenja o dodjeli zemljišta na korištenje radi građenja ne podnese zahtjev da mu se izda odobrenje za građenje, odnosno ako u roku od tri godine od dana izdavanja odobrenja za građenje ne izvede pretežan dio radova na građevini.
Član 54.
Gubitak prava korištenja zemljišta radi građenja iz razloga predviđenih u prethodnom članu utvrđuje rješenjem opštinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove.
Na osnovu rješenja iz prethodnog stava briše se u katastru nekretnina, odnosno u zemljišnoj knjizi upisano pravo korištenja zemljišta radi građenja i uspostavlja se ranije stanje upisa.
21. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni Glasnik RS“ broj 86/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 87. (Revizija) Pravna važanost izvršenih dodjela građevinskog zemljišta između 6. aprila 1992. godine i dana stupanja na snagu ovog zakona, na kojem su fizička lica imala pravo korišćenja na dan ili prije 6. aprila 1992. za stambene, poljoprivredne ili poslovne svrhe (u daljem tekstu: revizija), biće utvrđena isključivo u skladu sa ovim zakonom.
Dodjele građevinskog zemljišta izvršene nakon 6. aprila 1992. godine u skladu sa Odlukom Visokog predstavnika kojom se zabranjuje promet zemljišta u državnoj svojini (u daljem tekstu: izuzeća) koja je odobrila Kancelarija Visokog predstavnika, neće biti predmet revizije, ali se mogu osporavati pred nadležnim sudom.
Fizička lica, ili njihovi zakonski nasljednici, koja su imala pravo korišćenja na građevinskom zemljištu i koja su to pravo koristila na dan ili prije 6. aprila 1992. godine za stambene, poljoprivredne ili poslovne svrhe, a čije je pravo korišćenja prestalo bez njihove saglasnosti između 6. aprila 1992. godine i dana stupanja na snagu ovog zakona, mogu kod nadležnog organa za imovinsko pravne poslove podnijeti zahtjev za reviziju u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona (u daljem tekstu: podnosioci zahtjeva).
Zahtjev iz prethodnog stava može takođe podnijeti član porodičnog domaćinstva ili zakonski zastupnik osobe pomenute u prethodnom stavu.
Trajno pravo korišćenja stečeno u periodu između 6. aprila 1992. godine i stupanja na snagu ovog zakona neće biti pretvoreno u privatnu svojinu u skladu sa članom 39. ovog zakona, do isticanja roka za podnošenje zahtjeva za reviziju u skladu sa stavom 3. ovog člana.
Član 88.
Nadležni organ uprave vodi postupak revizije i sačinjava nacrt rješenja po zahtjevu za reviziju dodijeljenog zemljišta iz člana 87. u roku od mjesec dana od dana prijema zahtjeva. Nacrt rješenja nadležni organ uprave dužan je dostaviti na odlučivanje skupštini opštine, odnosno skupštini grada u roku od pet dana od njene pripreme.
Protiv rješenja iz prethodnog stava može se pokrenuti upravni spor.
Član 89.
Ukoliko nadležni upravni organ u postupku revizije utvrdi da je podnosilac na dan ili prije 6. aprila 1992. godine koristio predmetno zemljište u stambene, poljoprivredne ili poslovne svrhe, i da mu/joj je pravo korišćenja prekinuto između 6. aprila 1992. godine i stupanja na snagu ovog zakona, bez njegove saglasnosti, opština će vratiti pravo korišćenja na ranije dodijeljenom zemljištu ili osigurati naknadu.
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom. (3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.
23. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U skladu sa članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
27. U konkretnom slučaju, iako je prvobitna apelacija podnesena prije nego što je postupak pravosnažno okončan, prema članu 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda predmetna apelacija je bila dopustiva u vrijeme njenog podnošenja u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje. Nadalje, apelacijom, podnesenom 25. avgusta 2015. godine, apelant je osporio u međuvremenu donesenu Presudu Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 014318 15 Rev od 27. maja 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 25. avgusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prvenstveno zapaža da se postupak odnosi na isplatu duga na ime uplaćene rente i komunalne naknade za oduzete parcele, na ime uređenja zemljišta, na ime naknade štete za izgubljen ekonomski i privredni interes i na ime izgubljene dobiti, dakle na predmet građanskopravne prirode, te apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
Pravo na suđenje u razumnom roku
33. Apelant ukazuje na dužinu trajanja postupka, te navodi povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
a) Relativni principi
34. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
35. Podržavajući praksu Evropskog suda, Ustavni sud podsjeća i na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
36. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo postupak tužbom od 27. decembra 2007. godine, a konačna odluka u predmetu je presuda Vrhovnog suda od 27. maja 2015. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao sedam godina i pet mjeseci.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
37. Ustavni sud primjećuje da se u okviru ovog postupka raspravljalo o više apelantovih tužbenih zahtjeva (zahtjev za isplatu duga na ime uplaćene rente i komunalne naknade za oduzete parcele, na ime uređenja zemljišta, na ime naknade štete za izgubljen ekonomski i privredni interes i na ime izgubljene dobiti), što je iziskivalo provođenje velikog broja dokaza, uključujući i vještačenja. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju može govoriti o relativno složenom predmetu.
38. Cijeneći ovaj postupak s aspekta dužine njegovog trajanja, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o apelantovoj tužbi, svoju presudu donio 18. jula 2014. godine, dakle nakon šest i po godina od podnošenja tužbe. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u nastavku postupka pred Višim sudom i Vrhovnim sudom završen u relativno kratkom vremenu. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Viši sud svoju odluku donio u roku od tri mjeseca (20. oktobra 2014. godine), a Vrhovni sud, odluku o reviziji u roku od sedam mjeseci (27. maja 2015. godine). Međutim, činjenica da su kasnije sudovi bili ažurni ne opravdava činjenicu da je Okružnom sudu trebalo šest i po godina da donese prvostepenu presudu. U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud se nije posebno očitovao na dužinu trajanja predmetnog postupka niti je ponudio posebno obrazloženje, osim što je istakao da je „postupao po predmetima u skladu sa inicijalnim aktom odnosno prema starosti inicijalnog akta“. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, hronična opterećenost sudova nije opravdanje, dok se trenutni zastoj, koji za pravni sistem predstavlja iznenađenje, uzrokovan, na primjer, recesijom, može opravdati efikasnim mjerama koje se preduzimaju za njegovo otklanjanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, Buchholz protiv Njemačke, presuda od 6. maja 1981. godine). Naime, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uslovom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A broj 66, st. 25˗32). Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, preopterećenost suda velikim brojem starih predmeta ne može se smatrati vanrednom okolnošću, nego sistemskim problemom koji je doveo do hroničnih zaostataka u radu suda, pa i svaki novi predmet postaje stari dok dođe na red za rješavanje, što stvara pozitivnu obavezu javne vlasti da taj problem adekvatno riješi. Evidentno je da je javna vlast preduzela određene korake na organizovanju svog rada donošenjem Plana rješavanja starih predmeta u skladu sa Uputom za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta koju je donio VSTSBiH. Međutim, postupanje prema navedenom Planu rezultiralo je nepostupanjem Okružnog suda u periodu od više od šest i po godina u apelantovom predmetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da navedene mjere nisu bile efikasne, jer nisu dovele do otklanjanja zaostataka u radu, s obzirom na to da konkretni zastoj nije privremen, nego predstavlja hronično preopterećenje suda.
39. Ustavni sud zapaža da su Viši sud i Vrhovni sud u apelantovom predmetu postupali s većom efikasnošću jer je Viši sud o apelantovoj žalbi odlučio u roku od tri mjeseca, a Vrhovni sud odluku o reviziji donio u roku od sedam mjeseci, čime je predmetni postupak okončan. Međutim, kada se uzme u obzir dužina trajanja postupka pred Okružnim sudom, efikasnost Višeg suda i Vrhovnog suda nije dovoljna da nadoknadi vrijeme koje je Okružni sud propustio da u predmetnom postupku postupa blagovremeno, a u odgovoru na apelaciju Okružni sud nije ponudio razumno opravdanje za dužinu trajanja postupka, kao ni detaljan tok procesnih radnji koje je u predmetu preduzimao.
40. S obzirom na naprijed navedeno, a naročito na činjenicu da je Okružnom sudu bilo potrebno šest i po godina da bi u predmetnom postupku odlučio o apelantovom tužbenom zahtjevu, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
41. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog parničnog postupka koji je trajao sedam godina i pet mjeseci ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
42. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
43. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
44. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je apelant nepodnošenjem zahtjeva upravnom organu za izdavanje odobrenja za gradnju proizvodno-poslovnog objekata i plinske pumpe i neizvođenjem radova na građevini izgubio pravo korišćenja neizgrađenog zemljišta (čl. 53 i 54 Zakona o građevinskom zemljištu), da je nadležni organ tužene ovlašćen da vrši reviziju dodjele zemljišta i donošenje rješenja o vraćanju parcela ranijim korisnicima i da to ovlašćenje ima i po odredbi člana od 87 do 95 Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 41/03), te da stoga nema protivpravnosti tužene, niti uzročno-posljedične veze između radnje tužene i eventualne štete. Ustavni sud zapaža da su sudovi dali detaljna i jasna obrazloženja zašto nisu udovoljili apelantovom zahtjevu. Utvrdivši nesporne činjenice, sudovi su se na sve tri instance pozvali na relevantne zakonske propise i utvrdili da je apelant izgubio pravo korišćenja neizgrađenog zemljišta, odnosno zašto su predmetne parcele vraćene ranijim korisnicima, i to u skladu sa odredbama člana 53 i 54 Zakona o građevinskom zemljištu, odnosno čl. od 87 do 95 Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 41/03). Prema mišljenju Ustavnog suda, imajući u vidu utvrđenje redovnih sudova, te relevantne zakonske odredbe koje su primijenjene, a na kojima su sudovi zasnivali odlučenje, navedena obrazloženja nisu proizvoljna. Dakle, osim apelantovog nezadovoljstva konkretnim odlukama, Ustavni sud, s obzirom na primjenu relevantnih odredaba na kojim su redovni sudovi zasnivali svoje odlučenje, ne može da nađe ništa što bi ukazalo na to da je primjena materijalnog prava bila proizvoljna.
45. Imajući u vidu navedeno, odnosno činjenicu da su redovni sudovi dali jasna obrazloženja u vezi s primjenom materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi u tom dijelu u cijelosti neosnovani.
Pravo na imovinu
46. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da su navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o kršenju prava na pravično suđenje (u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje), o čemu je Ustavni sud već dao obrazloženje, te imajući u vidu zaključke u pogledu kršenja prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi iz apelacije u vezi s kršenjem prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
47. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
48. Prilikom odlučivanja o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48–51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da se konkretan parnični postupak prema zakonu ne smatra hitnim, te da je trajao više od sedam godina, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 1.050,00 KM.
49. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
50. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova za sastav apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove za sastavljanje apelacije iz čega proizlazi da troškovi u vezi sa sastavljanjem apelacije padaju isključivo na teret apelanta.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je predmetni parnični postupak trajao sedam godina i pet mjeseci, pri čemu je Okružnom sudu bilo potrebno šest i po godina da bi odlučio o apelantovom tužbenom zahtjevu jer i pored preduzetih mjera u organizaciji svog rada nije postigao odgovarajuću efikasnost u radu tako da svaki novi predmet u kontinuitetu postaje stari i čeka da bude uvršten u Plan rješavanja takvih starih predmeta.
52. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
53. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman