Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4319/13 (Đ.I.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Šta se smatra imovinom
- Javni interes
- Legitiman cilj
- Pasivna legitimacija
- Proporcionalnost
- Građanski postupak
- Kamata
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4319/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4319/13, rješavajući apelaciju Đ. I., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Đ. I. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 340939 13 Rev od 30. jula 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2507/05 od 2. jula 2008.
godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj P-4120/04 od 17. juna 2005. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Đ. I. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Stanislavka Ilić, advokatkinja iz Istočnog Sarajeva, podnio je 21. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 340939 13 Rev od 30. jula 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2507/05 od 2. jula 2008. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-4120/04 od 17. juna 2005. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Ljubljanske banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 11. i 12. jula 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Opštinski sud i tužena dostavili su odgovor na apelaciju 15. i 18. jula i 5. i 19. avgusta 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Opštinskog suda broj P-4120/04 od 17. juna 2005. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da apelantu na ime korektivne kamate isplati iznos od 3.312,24 USA dolara s kamatom od 12,5%, te isplati uloge sa devizne knjižice broj 740-720-705-21081/19 u iznosu od 31.832,02, te u iznosu od 314,78 kanadskih dolara, sve sa kamatom od 12,5% i uz naknadu troškova postupka.
6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je uvidom i čitanjem presude Opštinskog suda broj Ps-595/03-III od 11. novembra 2004. godine (pravosnažna 11. decembra 2004. godine) utvrđeno da Ljubljanska banka d.d. Sarajevo ne odgovora za obaveze iz osnova „stare devizne štednje“ deponovane kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana putem Glavne filijale Sarajevo, kao i da je izrekom presude utvrđeno da Ljubljanska banka d.d. Sarajevo nije pravni sljednik Ljubljanske banke d.d. Ljubljana - Glavne filijale Sarajevo, te da se po osnovu ove presude u registru Kantonalnog suda u rješenju od 2. jula 1993. godine ima izvršiti brisanje drugog dijela izvršenog upisa koji glasi „nastalo statusnom promjenom Ljubljanske banke DD Ljubljana-glavne filijale Sarajevo“ kao i brisanje upisa iz registarskog uloška broj 1-12440 pomenutog rješenja upisanog u prilogu pod 1 pod tačkom 2 - ostali upisi koji glasi „sredstva, prava i obaveze Ljubljanske banke DD Ljubljana- Glavna filijala Sarajevo kao pravnog prednika prelaze na Ljubljansku banku DD Sarajevo kao pravnog slijednika“, a sve u roku od 30 dana od dana prijema presude kako je to navedeno u izreci.
7. Imajući u vidu navedeno Opštinski sud je ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno u smislu odredbe člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude imajući u vidu da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene osnovan, a što je utvrđeno izvedenim dokazom, odnosno uvidom i čitanjem pravosnažne Presude Opštinskog suda broj Ps-595/03-III od 11. novembra 2004. godine.
8. Opštinski sud je ukazao da je navedenom presudom, u koju je izvršen uvid i koja je pročitana u dokaznom postupku, utvrđeno da tužena Ljubljanska banka d.d. Sarajevo, a to je upravo tužena u ovom nastavljenom postupku, kako ju je apelant označio na pripremnom ročištu kod Opštinskog suda, nije pravni sljednik tužene Ljubljanske banke Sarajevo Osnovna banka u Sarajevu - Centar protiv koje je, podnošenjem apelantove tužbe 5. oktobra 1989. godine, pokrenut postupak kod Opštinskog suda i sa kojom je apelant u stvari zaključio ugovor o oročavanju deviznih sredstava na kome zasniva svoj cjelokupan tužbeni zahtjev, i to kako u dijelu isplate korektivne kamate tako i u dijelu isplate deponovanih štednih uloga kod te banke.
9. Stoga, kako je pravosnažnom Presudom broj Ps-595/03-III pravosnažno utvrđeno da Ljubljanska banka d.d. Sarajevo nije pravni sljednik Ljubljanske banke d.d. Ljubljana - Glavne filijale Sarajevo to je, prema mišljenju Opštinskog suda, istaknuti materijalno-pravni prigovor tužene iz ovog postupka osnovan i apelanta je valjalo odbiti s postavljenim tužbenim zahtjevom u cijelosti, a zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene. Ukazano je da je pri tome Opštinski sud vezan izrekom pomenute pravosnažne presude zbog čega se nije posebno upuštao u ocjenu apelantovih navoda: „Pravni nasljednik je okupirala imovinu tužene i traži da se izbriše postojanje tužene“, te navoda „da se poslije bila registrovala, ali neko hoće da izbriše postojanje tužene“. Navedeno iz razloga što je u ovom postupku Opštinskom sudu prezentovana pravosnažna utvrđujuća presuda i njenom je izrekom Sud vezan, pa apelantovi navodi nisu mogli uticati na donošenje drugačije odluke u predmetnoj pravnoj stvari. Takođe je ukazano da predmet postupka nije bila ocjena dopustivosti i mogućnosti donošenja takve presude kao u predmetu u kojem su stranke bile tužena iz predmetnog postupka i Federacija BiH - Ministarstvo finansija FBiH, kao ni pitanje mogućnosti i dopustivosti utvrđenja i nalaganja brisanja upisa u registru Kantonalnog suda u Sarajevu na način kako je to riješeno u pomenutoj presudi.
10. Zbog donošenja odbijajuće presude zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, prema mišljenju Opštinskog suda, nije bila od posebnog značaja činjenica da apelant u postupku nije valjanim dokazima dokazao ni visinu postavljenog tužbenog zahtjeva.
11. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj Gž-2507/05 od 2. jula 2008. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
12. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud pravilno odlučio o prigovoru pasivne legitimacije na strani tužene. Prema mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud je, utvrdivši relevantne činjenice da tužena u predmetnom postupku nije pravni sljednik Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Filijala Sarajevo, pravilno prihvatio prigovor nedostatka pasivne legitimacije i tužbeni zahtjev odbio u cijelosti. Ukazano je da je apelant na pripremnom ročištu označio tuženu, i to kao Ljubljanska banka d.d. Sarajevo, Kaptol broj 4 Sarajevo, a da je apelant zaključio ugovor o oročenju deviznih sredstava s Ljubljanskom bankom Ljubljana, čiji pravni sljednik nije tužena. Stoga je, prema mišljenju drugostepenog suda, Opštinski sud pravilno prihvatio prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene i apelantov tužbeni zahtjev odbio.
13. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 65 0 P 340939 13 Rev od 30. jula 2013. godine odbio kao neosnovanu.
14. U obrazloženju revizione presude se navodi da je neosnovan revizioni prigovor apelanta da je tužena pasivno legitimisana u predmetnoj pravnoj stvari iz razloga što je ona pravni sljednik Ljubljanske banke d.d. Ljubljana - Glavna filijala Sarajevo. Ukazano je da je pravosnažnom presudom Opštinskog suda broj Ps-595/03-III od 11. novembra 2004. godine, čiji je dispozitiv pravilno citirao i cijenio prvostepeni sud, a pravilno prihvatio drugostepeni sud, utvrđeno da tužena nije pravni sljednik Ljubljanske banke d.d. Ljubljana - Glavna filijala Sarajevo, pa da ne odgovara za obaveze iz osnova „stare devizne štednje“ deponovane kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana putem Glavne filijale Sarajevo, te da se briše takav upis iz registarskog uloška u sudu.
15. Navedeno je da je Ljubljanska banka d.d. Ljubljana - Glavna filijala Sarajevo poslovala u ime i za račun Ljubljanske banke d.d. Ljubljana i nikada nije bila odgovorna za deviznu štednju deponovanu kod te banke. Stoga se tužena, u slučaju i da je nastala statusnom promjenom Ljubljanske banke d.d. Ljubljana - Glavna filijala Sarajevo, što nije slučaj, ne može smatrati odgovornom za staru deviznu štednju jer nije mogla preuzeti veća prava i obaveze nego što je imala Filijala u Sarajevu. S tim u vezi Vrhovni sud se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine (str. 34-35, tačka 61).
16. Vrhovni sud je ukazao da je domaća Ljubljanska banka Sarajevo 2006. godine prodala svoju imovinu, te iznajmila prostorije i opremu koji su pripadali sarajevskoj podružnici Ljubljanske banke Ljubljana, hrvatskoj firmi, koja se zauzvrat obavezala da će podmiriti sve obaveze Ljubljanske banke Sarajevo. Vlada FBiH je podržala taj sporazum, ali je naglasila da sve prostorije i arhivi sarajevske podružnice Ljubljanske banke ostaju pod nadzorom Vlade FBiH do konačnog utvrđenja statusa te podružnice. Istaknuto je da je nadležni sud 2010. godine pokrenuo stečajni postupak protiv domaće Ljubljanske banke Sarajevo 10. februara 2010. godine koji još traje.
17. Prema mišljenju Vrhovnog suda kako prema pravosnažnoj presudi Opštinskog suda broj Ps-595/03-III tužena nije pravni sljednik Ljubljanske banke d.d. Ljubljana - Glavna filijala Sarajevo, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud i pravilno prihvatio drugostepeni sud, to tužena ne može odgovarati po osnovu pravnog sljedništva za njene obaveze.
18. Nadalje je Vrhovni sud naveo da kako prema spomenutoj odluci Ustavnog suda BiH AP 164/04 Ljubljanska banka d.d. Ljubljana - Glavna filijala Sarajevo nikada nije ni bila odgovorna za deviznu štednju deponovanu kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana to u svakom slučaju tužena, čak i da je pravni sljednik Ljubljanske banke d.d. Ljubljana - Glavna filijala Sarajevo, ne bi bila u obavezi na isplatu stare devizne štednje po osnovu zaključenog ugovora između apelanta i Ljubljanske banke Centar koja je predmet apelantovog tužbenog zahtjeva.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da drugostepeni sud nije pazio po službenoj dužnosti i nije razmatrao apelantove žalbene i objektivne navode. Takođe ukazuje da sudije drugostepenog suda nisu poklonile dovoljnu pažnju i stručnost prilikom razmatranja apelantove žalbe, zbog čega je izveden pogrešan zaključak da tužena nije pravni sljednik Ljubljanske banke Ljubljana - Glavna filijala Sarajevo.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud i Kantonalni sud su naveli da su osporene presude tih sudova donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima kao i odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije, te predlažu da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
21. Opštinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.
22. U odgovoru na apelaciju tužena je navela da su osporene odluke redovnih sudova donesene na osnovu zakona, te predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
23. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBIH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), tekst koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 7.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 226.
Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu, ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 340939 13 Rev od 30. jula 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. septembra 3013. godine, a apelacija je podnesena 21. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
29. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
k) Pravo na imovinu;
Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
30. Ustavni sud podsjeća da član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opšte je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2 istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i treba da se posmatraju u svjetlu prvog pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 301-A, stav 51).
31. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li je apelant imao imovinu koja je zaštićena članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
32. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima koncept „imovine“ u prvom dijelu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje nije ograničeno vlasništvom na fizičkim dobrima i nezavisno je od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji konstituišu imovinu mogu se, takođe, smatrati „imovinskim pravima“ i zbog toga predstavljati „imovinu“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 (vidi, Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [GC] broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54).
33. Nadalje, riječ imovina uključuje širok obim imovinskih interesa koje treba štititi (vidi presudu bivše Evropske komisije za ljudska prava, Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7456/76, objavljenu u Odlukama i izvještajima (OI) 13, st. 40-46 (1978)), a koji predstavljaju ekonomsku vrijednost. Koncept imovine ima autonomno značenje, a apelantovo dokazivanje utvrđenog ekonomskog interesa može biti dovoljno ako se ustanovi pravo zaštićeno Evropskom konvencijom, pri čemu pitanje da li su imovinski interesi priznati kao zakonsko pravo u domaćem pravnom sistemu nije od značaja (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Tre Traktörer Aktibolag protiv Švedske iz 1984. godine, Serija A, broj 159, stav 53).
34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da sredstva (korektivna kamata i štedni ulozi na deviznoj knjižici) čiju je isplatu apelant tražio u predmetnom postupku predstavljaju apelantovu „imovinu“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba , stav 84).
35. Dalje, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama kojima je apelant odbijen s tužbenim zahtjevom za isplatu na ime korektivne kamate i štednih uloga sa devizne knjižice došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu.
36. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je miješanje u apelantovu imovinu, na način kako je to rezultovalo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je miješanje: a) predviđeno zakonom, b) u javnom interesu i c) u skladu s principom proporcionalnosti.
37. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku na osnovu provedenog dokaznog postupka, a posebno uvidom u pravosnažnu presudu Opštinskog suda od 11. novembra 2004. godine, utvrđeno da tužena nije pravni sljednik Ljubljanske banke d.d. Ljubljana - Glavna filijala Sarajevo, te da stoga ne odgovara za obaveze iz osnova „stare devizne štednje“ deponovane kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana putem Glavne filijale Sarajevo. Takođe je utvrđeno da je Ljubljanska banka d.d. Ljubljana - Glavna filijala Sarajevo poslovala u ime i za račun Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, te da nikada nije bila odgovorna za deviznu štednju deponovanu kod te banke. S tim u vezi Vrhovni sud se pozvao i na odluku Ustavnog suda broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine u kojoj je izražen ovakav stav (već citirana, stav 61). Stoga, prema mišljenju redovnih sudova, čak i da je tužena nastala statusnom promjenom Ljubljanske banke d.d. Ljubljana - Glavna filijala Sarajevo, što nije konkretan slučaj, ona ne bi mogla odgovarati po osnovu stare devizne štednje budući da nije mogla preuzeti više prava i obaveza nego što je to imala Filijala u Sarajevu. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da stav redovnih sudova o ovom pitanju takođe korespondira stavu Evropskog suda izraženom u predmetu Ališić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije (vidi presudu od 16. jula 2014. godine, tač. 113 i 114).
38. Nadalje Ustavni sud primjećuje da su osporene odluke donesene na osnovu relevantnih odredbi ZPP-a u pogledu utvrđivanja činjenica. S tim u vezi, uvidom u pravosnažnu Presudu Opštinskog suda broj Ps-595/03-III od 11. novembra 2004. godine, utvrđeno je da je prigovor pasivne legitimacije na strani tužene kao materijalno-pravni prigovor osnovan, te da u konkretnom slučaju tužena nije pasivno legitimisana, za šta su redovni sudovi dali jasno i precizno obrazloženje u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. S druge strane apelant nije dokazao suprotno. Dakle, iz navedenog proizlazi jasan pravni osnov za miješanje u apelantovo imovinsko pravo o kojem se odlučivalo u predmetnom postupku. Dalje, Ustavni sud zapaža da zakon koji je primijenjen u konkretnom slučaju ispunjava standarde „zakona“ u smislu Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, te da je svrha člana 8 ZPP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju da sudu pruži diskreciono pravo u pogledu ocjene dokaza na način da slobodno ocjenjuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, uz obavezu da svaki dokaz cijeni posebno i sve dokaze zajedno, što nije izostalo u konkretnom slučaju. S druge strane član 7 ZPP-a obavezuje stranke da u postupku iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Iz navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da predmetno miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom i opštem interesu.
39. Takođe, Ustavni sud mora da odgovori na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu u skladu s principom „proporcionalnosti“, odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i zahtjeva za zaštitu opšteg javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora da postoji „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora da snosi „poseban i pretjeran teret“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, Serija A, broj 98, st. 46 i 50). U konkretnom slučaju Ustavni sud ne smatra da je na apelanta, odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva, stavljen pretjeran teret budući da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da tužena, onako kako ju je apelant označio na pripremnom ročištu, nije pasivno legitimisana, te da apelant u predmetnom postupku nije dokazao suprotno. Stoga se mora zaključiti da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proporcionalno ciljevima koji se žele postići, odnosno da na apelanta nije stavljen pretjeran teret niti je doveden u gori položaj od bilo kog drugog lica koje se nalazilo u istoj pravnoj poziciji kao i apelant.
40. Stoga je Ustavni sud mišljenja da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito, u javnom interesu i u skladu s principom „proporcionalnosti“, odnosno kada na apelanta odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva nije stavljen pretjeran teret.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman