Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5006/13 (M. Ć.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni odnos
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5006/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-5006/13, rješavajući apelaciju Mate Ćeškića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštena apelacija Mate Ćeškića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 022339 13 Rsž 2 od 3. oktobra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 022339 13 Rs 2 od 14. juna 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mate Ćeškić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Ivan Brekalo, advokat iz Širokog Brijega, podnio je 7. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Rs 022339 13 Rsž 2 od 3. oktobra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Rs 022339 13 Rs 2 od 14. juna 2013. godine

2. Presudom Općinskog suda broj 64 0 Rs 022339 13 Rs 2 od 14. juna 2013. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je odluka v.d. direktora Doma zdravlja Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 311/11 od 19. avgusta 2011. godine o prijemu Emila Matijevića u radni odnos vozača na neodređeno vrijeme nezakonita, da se ista poništi kao i oglas tuženog od 21. jula 2011. godine objavljen na oglasnoj ploči tuženog u Službi za zapošljavanje u Širokom Brijegu za poziciju pod rednim brojem 3. radno mjesto KV vozač i automehaničara, i da se naloži tuženom da apelantu naknadi troškova postupka (stav I izreke). Presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je tročlana komisija tuženog u sastavu dr. med. Musa Frano, pravnik Ivan Kutle i vozač Pero Prskalo (u daljnjem tekstu: Komisija), nakon obavljenog intervjua sa kandidatima koji su ispunili uslove oglasa (tri kandidata) koji je tuženi raspisao 21. jula 2011 godine za radno mjesto vozača, aktom broj 311/11 od 19. avgusta 2011. godine obavijestila apelanta da je kandidat Emil Matijević ostvario najveći broj bodova (12). Navedenim aktom apelant je također obavješten da u roku od 15 dana od prijema obavijesti ima pravo izjaviti prigovor Upravnom vijeću tuženog, što je apelant i učinio blagovremeno izjavivši prigovor tuženom. Upravno vijeće tuženog je 24. novembra 2011. godine, odbilo kao neosnovan apelantov prigovor, dok je odlukom v.d. direktora tuženog Emil Matijević primljen na rad na neodređeno vrijeme na radno mjesto vozača. Općinski sud je uvidom u Pravilnik o unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik) broj 87/2007 od 28. juna 2007. godine, koji je bio na snazi u vrijeme raspisivanja oglasa, utvrdio da je članom 7. pod tačkom LJ., propisano, da je za radno mjesto vozača u Službi Hitne medicinske pomoć potrebno pet izvršilaca, a da su uslovi propisani za obavljanje navedenih poslova, KV ili VK vozač, jedna godina radnog iskustava na poslovima vozača, da obavlja poslove prijevoza pacijenata i radnika tuženog, te da se brine za tehničku ispravnost vozila. Općinski sud je također utvrdio da su isti uslovi propisani i za radna mjesta vozača sanitetskih vozila i vozača za potrebe dijalize. Uvidom u traženu dokumentaciju za apelanta, iz koje proizilazi da je apelant dostavio dokaz o završenoj stručnoj spremi automehaničara kao i za KV ili VK vozača, Općinski sud je utvrdio da je apelant ispunio tražene uslove oglasa. Budući da je apelant ispunjavao tražene uslove oglasa, isti je sa ostala dva kandidata pozvan na intervju, nakon čega je v.d. direktor tuženog koristeći svoje diskreciono pravo sa liste kandidata koji ispunjavaju propisane uslove javnog oglasa odabrao kandidata Emil Matijević, (kandidata sa ostvarenim najvećim brojem bodova na intervjuu), kojeg je primio u radni odnos. Istaknuto je da apelant nije dokazao da navedeni kandidat koji je primljen na radno mjesto vozača nije ispunjavao tražene uslove oglasa, kao i da nije dokazao da je odluka tuženog o prijema kandidata Emila Matijevića zasnovana na diskriminaciji koja je zabranjena odredbom člana 5 stav 1. Zakona o radu FBiH („Službene novine FBiH“, broj 43/99, 32/00 i 29/39, u daljnjem tekstu: ZOR), u kojem slučaju bi takva odluka bila ništava. Općinski sud je ukazao da je navedenom odredbom zakona propisano, da lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenje ili kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, tjelesnih i duševnih poteškoća u pogledu angažiranja, obrazovanja, unaprijeđenja, uslova i zahtjeva rada ili drugih pitanja koja proističu iz radnog odnosa. U vezi s tim Općinski sud je također ukazao da sama činjenica da primljeni kandidat jeste otac supruge v.d. direktora tuženog sama po sebi nije dokaz diskriminacije apelanta, u kojem slučaju bi teret dokazivanja da te diskriminacije nije bilo, bio na tuženom. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je odlučio kao u izreci presude.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 Rs 022339 13 Rsž 2 od 3 oktobra 2013 godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda je u cijelosti potvrđena.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ispitujući presudu prvostepenog suda u okviru žalbenih navoda apelanta, zaključio da navodi apelanta ničim ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost odluke prvostepenog suda. U vezi s tim je ukazao da Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud na potpuno pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo, da je za svoju odluku dao valjane razloge koje on u cijelosti prihvata, te je ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze cijenio na način kako je to regulisano odredbom člana 8. ZPP, a da pri tome nije počinio povredu postupka na što apelant žalbom ukazuje, kao ni one odredbe zakona na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti. U vezi s tim je istaknuto da žalbeni navodi apelanta ničim ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude. Kantonalni sud također navodi da je prvostepeni sud pravilno zaključio, da je osoba nadležna za donošenje odluke o prijemu kandidata u konkretnom slučaju v.d. direktor tuženog koji ima diskreciono pravo da sa liste kandidata koji ispunjavaju uslove tražene oglasom izabere kandidata kojeg prima u radni odnos, a da okolnost što je izabrani kandidat otac supruge v.d direktora tuženog ni u kom slučaju ne govori o diskriminaciji koja je zabranjena članom 5. ZOR, u smislu da bi takva odluka tuženog bila ništava. Dakle, Kantonalni sud nije našao da stoje razlozi izneseni u žalbi, niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je primjenom člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog prava, člana 5. stav 1 ZOR, smatrajući da je u konkretnom slučaju prijem kandidata Emil Matijević (zet v.d direktora tuženog) očigledan dokaz diskriminacije koji je zabranjen citiranom odredbom zakona.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Suštinski apelant i pred Ustavnim sudom izražava nezadovoljstvo činjenicom da nije primljen u radni odnos kod tuženog, pa je iz tog razloga i tražila poništenje akta tuženog donesenog u postupku prijema kandidata Emila Matijevića (zet v.d direktora tuženog) smatrajući da se radi o očiglednom dokazu diskriminacije zabranjene članom 5. stav 1. ZOR. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da su Općinski i Kantonalni sud, nakon detaljne analize procedure koju je tuženi proveo prilikom prijema u radni odnos kandidata koji je ispunjavao uslove oglašenog radnog mjesta izveo zaključak da je tuženi u cijelosti ispoštovao proceduru propisanu ZOR. Ustavni sud zapaža da je djelovanje sudova prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu apelanta svedeno samo na ispitivanje procedure odnosno na utvrđivanje da li je ona provedena u skladu sa zakonskim okvirom, a da je rezultat te procedure diskreciono pravo poslodavca, odnosno u konkretnom slučaju v.d. direktora tuženog u skladu sa citiranom odredbom ZOR. Stoga, u situaciji u kojoj je nesporno utvrđeno da se prema odluci Komisije izabrani kandidat nalazio na listi od tri kandidata koja zadovoljavaju uvjete konkursa sa najvišim brojem ostvarenih bodova, okolnost da je on tast v.d. direktora tuženog, suprotno apelacionim navodima, ne može sama po sebi voditi zaključku da je apelant diskriminiran. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5006/13 (M. Ć.) | Sudska praksa | Aktio