Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-624/15 (V. L., K. L. i M. L.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-624/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-624/15, rješavajući apelaciju Vedine Lekić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Vedina Lekić, Kemal Lekić i Muris Lekić protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 035554 13 Gž od 21. februara 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vedina Lekić, Kemal Lekić i Muris Lekić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Banje Luke, koje zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 9. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 035554 13 Gž od 21. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta, kojim su tražili povrat stvari, odnosno da im tuženi (LJ. D.) preda univerzalnu frez mašinu i prikolicu za šlepanje oštećenih vozila, ili isplatu njihove protiv-vrijednosti.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da svojinsku tužbu za povrat stvari prema odredbi člana 37. Zakona o svojinsko - pravnim odnosima, podiže vlasnik koji nema državinu. protiv držaoca koji nema svojinu na stvari, pa vlasnik stvari, u smislu navedene zakonske odredbe, može tužbom zahtijevati od držaoca povrat individualno određene stvari, s tim da mora dokazati da na toj stvari ima pravo svojine i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Dalje se navodi da u predmetnoj parnici, među strankama nije bilo sporno da je prednik apelanata bio vlasnik univerzalne frez mašine i prikolice za šlepanje oštećenih vozila, međutim, u konkretnom slučaju nije dokazano da se te pokretne stvari nalaze u posjedu tuženog, a koju činjenicu su apelanti bili dužni da dokažu u smislu odredbe člana 7. stav 1. i 123. Zakona o parničnom postupku, pa proizlazi da nedostaje drugi uslov za uspješnu svojinsko pravnu zaštitu u odnosu na tuženog u pogledu obje pokretne stvari. Okružni sud konstatuje da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da prvostepeni sud nije pravilno cijenio iskaz svjedoka tuženog P. M. u kojem navodi da mu je tuženi rekao da je on preuzeo prikolicu, te da je istu kasnije video-kod tuženog u prolazu. Naime, prvostepeni sud je u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku, savjesno i brižljivo cijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, po ocjeni Okružnog suda, pa je tako pravilno utvrdio da je prikolica za šlepanje oštećenih vozila dovezena pred kafić “Tane”, jer to proizlazi iz izjava svjedoka P. M., F. J. i tuženog, a kako je svjedok F. J. izjavio da je bio lično prisutan kada je prikolicu odvezao punac prednika apelanata, a da je svjedok P. M. izjavio da nije prisustvovao odvoženju prikolice, to nije bilo razloga da prvostepeni sud ne pokloni vjeru u pogledu ova sporna činjenice iskazu svjedoka F. J., koji ima neposredna saznanja o tome. Također se navodi, da u prilog navedenom je i izjava svjedoka M. K., da je primijetio da je prikolica nestala iz dvorišta, ali da je zapazio da se prikolica ponovo našla u dvorištu apelanata. Okružni sud ističe da je pravilan i zaključak prvostepenog suda u pogledu druge pokretne stvari, frez mašine, a žalbom se neosnovano navodi da prvostepeni sud nije cijenio iskaz svjedoka tužilaca N. Đ., punice prednika apelanata. Dalje se navodi, da iz izjave ovog svjedoka proizlazi da je od svog muža saznala da je tuženi odvezao od njihove kuće glavu frez mašine, iako ona, a ni njen suprug, to priznaju nisu vidjeli, a da je, također, od svog muža saznala da je tuženi pije toga iz autoservisa odvezao postolje te mašine. Okružni sud zaključuje da navedeni svjedok o sudbini frez mašine imao samo posredna saznanja, "suprug joj je rekao" ali nije bila lično prisutna i nije vidjela, to prvostepeni sud zaista nije mogao, kod činjenice da je tuženi porekao da je uzeo frez mašinu, na pouzdan način utvrditi da je ova pokreta stvar u posjedu tuženog, niti da je ikada bila, pa je primjenom odredbe člana 126. Zakona o parničnom postupku, i u ovom dijelu pravilno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-624/15 (V. L., K. L. i M. L.) | Sudska praksa | Aktio