Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1992/13 (M. S., S. S., E. S., E. S. i A. S.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1992/13

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1992/13, rješavajući apelaciju Mevlide Sulejmanagić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine -prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Mevlide Sulejmanagić, Sulejmana Sulejmanagića, Edite Sulejmanagić, Edine Sulejmanagić i Aleta Sulejmanagića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 20 0 P 002601 12 Rev od 14. februara 2013. godine.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Mevlidi Sulejmanagić, Sulejmanu Sulejmanagiću, Editi Sulejmanagić, Edini Sulejmanagić i Aletu Sulejmanagiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 1.650,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima Mevlidi Sulejmanagić, Sulejmanu Sulejmanagiću, Editi Sulejmanagić, Edini Sulejmanagić i Aletu Sulejmanagiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mevlida Sulejmanagić, Sulejman Sulejmanagić, Edita Sulejmanagić, Edina Sulejmanagić i Ale Sulejmanagić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Fikret Čelebić, advokat iz Novog Grada, podnijeli su 10. maja 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 002601 12 Rev od 14. februara 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 002601 11 Gž od 19. januara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 002601 02 P od 16. marta 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od Medrese „Džemaludin ef. Čaušević“ Cazin (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 26. aprila 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud kao i tužena su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 29. aprila do 23. maja 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti Mevlida Sulejmanagić i Sulejman Sulejmanagić su 28. januara 2002. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi isplate novčanog iznosa kako je precizirano u tužbi. Podneskom od 25. marta 2003. godine su kao tužitelji, pored tužitelja prvobitno označenih u tužbi, naznačeni svi ostali apelanti. Na pripremnom ročištu održanom 28. oktobra 2010. godine apelanti su konačno precizirali tužbeni zahtjev.

6. Općinski sud je Presudom broj 20 0 P 002601 02 P od 16. marta 2011. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obaveže tuženu da im vrati motorno vozilo kako je precizirano u izreci presude i rashladnu vitrinu ili da na ime štete isplati iznos od 36.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u izreci presude, kao i da im tužena naknadi troškove parničnog postupka (stav I izreke). Stavom II izreke presude apelanti su obavezani da tuženoj solidarno naknade troškove postupka u preciziranom iznosu, dok je stavom III odbijen kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

7. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanata donio Presudu broj 20 0 P 002601 11 Gž od 19. januara 2012. godine kojom je žalba apelanata odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 20 0 P 002601 12 Rev od 14. februara 2013. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanata izjavljena protiv navedene presude Kantonalnog suda. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da su, polazeći od utvrđenja da prednik tužiteljâ (apelanata) nije bio vlasnik prodatih pokretnih stvari, a da tužena nije ugovorna strana iz ugovora u korist trećeg u smislu člana 149. ZOO-a, nižestepeni sudovi pravilno zaključili da tužitelji (apelanti) nisu nositelji prava koje je predmet spora i da na tuženoj ne leži obaveza koja odgovara tome pravu. Zbog toga su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su u slučaju nedostatka stvarne legitimacije stranaka u sporu, koja predstavlja materijalno-pravni odnos stranke prema predmetu spora, bilo aktivne bilo pasivne, odbili tužbeni zahtjev, pa je reveziju kao neosnovanu valjalo odbiti primjenom odredaba člana 248. ZPP-a, zaključio je Vrhovni sud. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelanti smatraju da im je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istakli su da je rješavanje konkretnog predmeta pred Općinskim i Kantonalnim sudom trajalo više od deset godina, a postupak po reviziji više od godinu dana. Smatraju da je ukupan vremenski period koji je bio potreban za donošenje odluka sudova trajao više od 11 godina i da je prekomjerno dug. Apelanti su zatražili naknadu nematerijalne štete zbog prekomjerne dužine predmetnog postupka.

b) Odgovor na apelaciju

10. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je tom sudu konkretni predmet dostavljen 24. maja 2011. godine na odlučivanje o žalbi, a da je drugostepena presuda donesena na sjednici vijeća 19. januara 2012. godine i otpremljena strankama 16. februara 2012. godine. Smatra da pred tim sudom nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku.

12. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u konkretnom predmetu postupalo više sudija tog suda, a da su apelanti promijenili nekoliko punomoćnika, što je sve utjecalo na dužinu trajanja postupka.

13. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da su neosnovani navodi apelanata o povredi ljudskih prava na koja su se pozvali u apelaciji, te je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju, iako su apelanti apelaciju podnijeli isključivo iz razloga što smatraju da im je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da su apelanti kao osporenu odluku naveli Presudu Vrhovnog suda broj 20 0 P 002601 12 Rev od 14. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelanti su osporenu presudu primili 15. marta 2013. godine, a apelacija je podnesena 10. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelanti smatraju da je zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka pred redovnim sudovima povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

21. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko-pravne prirode u kojem su apelanti potraživali alternativno povrat stvari ili naknadu štete, te su apelanti u predmetnom postupku uživali garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa će Ustavni sud, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je u konkretnom slučaju ispoštovan standard suđenja u razumnom roku kao jedan od aspekata prava na pravično suđenje.

Pravo na suđenje u razumnom roku

a) Relevantna načela

22. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

23. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

24. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

25. Ustavni sud zapaža da su apelanti predmetni parnični postupak pokrenuli 28. januara 2002. godine, a da je predmetni postupak okončan pravomoćnom presudom Vrhovnog suda od 14. februara 2013. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste period od 11 godina.

c) Analiza dužine trajanja postupka

26. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi povrata stvari ili alternativno naknade štete, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.

27. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak ukupno trajao 11 godina, što je neprihvatljivo dug period. Pored toga Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak pred Općinskim sudom trajao više od devet godina, što je period koji je a priori van razumnog roka. Ustavni sud dalje zapaža da Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio relevantne razloge koji bi opravdali prekomjernu dužinu predmetnog postupka, pri čemu okolnost da su apelanti promijenili nekoliko punomoćnika, kako je naveo Općinski sud, ne može sama po sebi voditi zaključku da su oni odgovorni za dužinu predmetnog postupka. Nadalje Ustavni sud zapaža da je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom okončan u roku od osam mjeseci, a revizioni postupak pred Vrhovnim sudom u roku od jedne godine, te da navedeni periodi ta dva suda predstavljaju razumne rokove u smislu zahtjeva člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da je period od 11 godina u kojem je okončan predmetni postupak a priori van razumnog roka i traži globalnu ocjenu. Njegova bi se dužina mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima. Također, Ustavni sud zaključuje da je Općinski sud odlučujuće doprinio prekomjernoj dužini postupka. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku osnovani.

28. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Naknada nematerijalne štete

29. U pogledu zahtjeva apelanata za naknadu šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka Ustavni sud podsjeća da prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti ukupan iznos od 1.650,00 KM, imajući u vidu da je navedeni postupak trajao 11 godina. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona s obzirom na sjedište Općinskog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

30. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u „razumnom“ roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojima je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na „donošenje odluke u razumnom roku“ kada je parnični postupak na tri sudske instance trajao 11 godina, pri čemu je na ukupnu dužinu odlučujuće utjecao postupak pred Općinskim sudom koji je trajao više od devet godina.

32. Na osnovu čl. 59. st. (1) i (2) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1992/13 (M. S., S. S., E. S., E. S. i A. S.) | Sudska praksa | Aktio